IBRAHIM: Mediji ignoriraju genocid nad kršćanima

Raymond Ibrahim/Konzerva.hr

Ako su svi ljudski životi jednako vrijedni, kao što to navode “mainstream mediji”, zašto onda ističu samo neke, dok druge u potpunosti ignoriraju?

Uzmite za primjer nedavni izraelsko/palestinski sukob. Dva tjedna, iz dana u dan, iz sata u sat, mediji su nam gurali pod nos emocionalno nabijene video snimke, slike i pružali redovita ažuriranja izgubljenih palestinskih života, s najnovijom brojkom od 248.

Kad bi prosječnog Amerikanca pitali zašto su se mediji toliko bavili ovim sukobom, uključujući pružanje redovitih i ažuriranih statistika, njihov bi odgovor vjerojatno glasio da je to zato što je svaka ljudska smrt užasna i stvar vrijedna vijesti — stoga mediji samo rade svoj posao, objektivno i pošteno.

No, ako je to doista slučaj, zašto mediji u potpunosti ignoriraju toliko drugih patnji i smrti — često eksponencijalno gore od onoga što Palestinci proživljavaju i kvalitativno i kvantitativno — širom svijeta?

Kao primjer, razmotrite tekući genocid nad nigerijskim kršćanima. U toj zapadnoafričkoj naciji, 248 je otprilike broj kršćana koje muslimani ubiju svakih nekoliko tjedana, unazad nekih dva desetljeća. Prema najnovijem izvješću, između siječnja i travnja samo ove godine, ubijeno je 1.470 kršćana. U prosjeku to ispada oko 368 kršćana mjesečno.

Prema općenitijem izvješću, “glavni džihadisti u zemlji nasmrt su poklali ne manje od 32.000 kršćana” samo između 2009. i prvog tromjesečja 2020. godine; muslimani koji vrište “Allahu Akbar” dodatno su uništili 13.000 crkava samo od 2016. godine.

U drugim supsaharskim državama tek je nešto bolja situacija za kršćane: u Mozambiku, Srednjoafričkoj Republici, Maliju, Demokratskoj Republici Kongo i Burkini Faso, muslimani teroriziraju i kolju kršćane već dugi niz godina.

A opet, pretpostavlja se da je samo sićušan, maleni udio onih Amerikanaca koji su čuli o ubijenim Palestincima ikad čuo za pokolj desetina tisuća kršćana diljem Afrike, budući da mediji rijetko izvješćuju i zasigurno se nikad ne zadržavaju na vijestima o ovim potonjim.

Sve ovo je utoliko neodgovornije, s obzirom na to da je razlog zbog kojeg se kršćani brutalno ubijaju — jer su kršćani, jer se muslimani uče da mrze i pokoravaju “druge” — svakako vrjedniji vijesti od, recimo, zašto se ubijaju Palestinci (borba protiv terorizma i drugi svakodnevni čimbenici).

Jesu li onda mediji rasistički? Zar crni životi nisu važni?

Zapravo, niti jedan život medijima nije od suštinske važnosti; samo oni koji pomažu u promicanju određenog narativa imaju bilo kakvu vrijednost i stoga su vrijedni njihovog izvješćivanja. A, sve češće, gdje god pogledamo, taj narativ se radi o demoniziranju nevinih i/ili onih koji poštuju zakone i oslobađanju od krivnje krivih i/ili onih koji krše zakone.

I tako je svake godine u Americi nekoliko tisuća crnaca, uključujući djecu, tragično ubijeno od strane drugih crnaca (324.000 samo između 1979. i 2014. godine). Medije nije nimalo briga. A kad je jedan crnac, George Floyd, nehotično ubijen tijekom uhićenja, mediji polude u pokušaju produbljivanja narativa da je sva policija “rasistička”.

Naravno, medije nikad nije bila briga za Georgea Floyda; stalo im je samo to toga da ga iskoriste kako bi demonizirali policiju, čiji je zadatak održavanje reda i mira.

Slično tome, medije nije briga za Palestince; njima je jedino stalo do toga da ih koriste kako bi demonizirali Izrael, koji također pokušava održavati red i mir, kao i obraniti sebe protiv konstantnih terorističkih napada svojih muslimanskih susjeda.

S ove pozicije, također možemo razumjeti zašto mediji šute kad je situacija obrnuta — kad krivi kolju nevine, kao što to muslimani rade kršćanima, ne zato što pokušavaju održavati red i mir, već zato što mrze “nevjernike”: taj status quo je u redu kakav jest i ne zahtijeva nikakvu pažnju, a zasigurno ni poboljšanje.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag