Tito – vrhovni komandant povrijeđena ugleda

TITO 1980–1990. i članak 157. Kaznenog zakona: Povreda ugleda SFRJ

Piše Ivica Miškulin

U razdoblju 1980–1986. u SRH su prvostupanjski sudovi izrekli ukupno 230 osuđujućih presuda zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ, odnosno Tita. Budući da u gotovo cjelokupnom promatranom razdoblju vrhovni komandant nije bio živ, sumnja o tome kako je moguće nanijeti povredu ugledu mrtva čovjeka mora se činiti razumljivom. No režim je našao rješenje

Kad se kod nas spomene termin verbalni delikt ili (rjeđe, premda je precizniji) delikt mišljenja onda se uglavnom misli na kazneno djelo neprijateljske propagande, tj. notorni članak 133. posljednjeg kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Doista, taj članak, a posebno drugu inkriminaciju u njegovu prvom stavku (zlonamjerno i neistinito prikazivanje društveno-političkih prilika u zemlji), treba s pravom smatrati najvidljivijim zakonskim sredstvom kojim je komunistički režim gušio pravo građana na izražavanje slobodnog mišljenja. Ali nije bio jedini. Izgovorene ili napisane riječi režim je progonio i putem daleko manje poznata članka 157. Kaznenog zakona SFRJ. Naslova Povreda ugleda SFRJ članak je bio dio Glave sedamnaeste tog zakona (Krivična djela protiv ugleda SFRJ, strane države ili međunarodne organizacije), što ga je na prvi pogled činilo uobičajenim, tj. apolitičkim. Ali, samo na prvi pogled: poslije ću pokazati da je, premda nije ulazio u daleko bolje poznatu Glavu petnaestu saveznog kaznenog zakona (kaznena djela protiv osnova socijalističkog samoupravnog uređenja i sigurnosti SFRJ), svejedno režimu služio u isključivo političke svrhe.

Članak 157. u cijelosti glasi: „Tko izloži poruzi Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, njezinu zastavu, grb ili himnu, njezine najviše organe ili predstavnike tih organa, oružane snage ili vrhovnog komandanta, kaznit će se zatvorom od tri mjeseca do tri godine.“ Svaka država naravno štiti svoje državne i službene simbole, pa se takvo pravo ne smije zanijekati ni SFRJ. Političku instrumentalizaciju članka treba pak tražiti u drugom dijelu nabrojenih zaštićenih objekata (najviši organi ili predstavnici tih organa). Pored institucija poput Skupštine SFRJ, Saveznog vijeća, Vijeća republika i pokrajina, Predsjedništva SFRJ i Saveznog izvršnog vijeća članak je štitio i njihove predsjednike, oružane snage (JNA) i vrhovnog komandanta. Posljednjem zaštićenom objektu članka posvetit ćemo pozornost u ovim recima jer se pod tim terminom krila osoba (tj. lik i djelo) Josipa Broza Tita.

No prije toga još nekoliko načelnih riječi o članku 157. Kako je prije navedeno, u slučaju osuđujuće presude počinitelj kaznenog djela povrede ugleda SFRJ nije (naoko) dobivao etiketu neprijatelja poretka (kako bi se dogodilo u slučaju osuđujuće presude zbog kaznenog djela neprijateljske propagande). Pa premda izgovorom kakve uvredljive ili klevetničke riječi na račun neke savezne institucije pojedinac dakle nije pokazao klasično neprijateljsko djelovanje, istodobno bi svejedno počinio prijestup veće političke težine od primjerice političkog prekršaja. Povreda je ugleda SFRJ naime, jer su njezini zaštićeni objekti također bili društveno-politički subjekti, poput države, državnih institucija i visokih funkcionera režima, nedvojbeno sadržavala posebnu dimenziju: nije očito imalo istu političku težinu povrijediti ugled države, nekog njezina čelnika ili kakva daleko manje važna čimbenika. Takav zaključak proizlazi iz nekoliko drugih osobitosti članka (kako su primijetili u prvom redu slovenski i srbijanski pravnici). Prvo, sudska je praksa pokazala da se uglavnom sudi ljudima koji su navodno povrijedili ugled rukovodećih ljudi državnih institucija (primjerice, podrugljivo se izražavali o predsjedniku Saveznog izvršnog vijeća). Drugo, u slučaju potvrđene osuđujuće presude počinitelj je otpremljen u zatvor jer je postojalo pravilo donjeg minimuma od tri mjeseca (pa nije bila moguća novčana kazna). Konačno, u slučaju utvrđene poruge (u obliku klevete, tj. iznošenja ili prenošenja neistine) sudovi su mogli izreći osuđujuću presudu bez izvođenja dokaza neistinitosti. Ako bi netko tako izjavio da su primjerice mjere ekonomske stabilizacije saveznog premijera XY krive ili odgovorne za gospodarsku krizu Jugoslavije, i ako bi zbog toga protiv njega bila podignuta optužnica, u većini bi slučajeva bio osuđen na zatvorsku kaznu, pri čemu se sud ne bi upuštao u točnost ili istinitost inkriminiranih riječi.

Nadalje, u zakonu nije definirana riječ poruga pa su sudovi imali potpunu slobodu da pod taj termin podvedu svaku verbalnu ili pisanu radnju kojom se krše svi aspekti ugleda, tj. sve vrste uvreda i kleveta. Navedeno je uključivalo i politički vic. U jednoj presudi Vrhovnog suda Hrvatske iz 1972. tako nailazimo na stav da se politički vic ni u kom slučaju ne smije smatrati samo neukusnom (pa onda i nekažnjivom) šalom. Naprotiv, poruga u obliku vica ili šale ocijenjena je iznimno raširenim oblikom kažnjivog djelovanja, tj. najrasprostranjenijim oblikom rušenja časti i ugleda „najviših organa ili predstavnika države“ te je „upravo zbog toga“ smatrana „znatnom društvenom (političkom, op. a.) opasnošću“. (Kao zanimljivost navodim da je Predsjedništvo SFRJ u travnju 1983. pričanje i prenošenje političkih viceva te šala ocijenilo oblikom nelegalnoga subverzivnog djelovanja, tj. oblikom specijalnog rata protiv Jugoslavije. „Tu prvenstveno“, dodano je zatim posebno objašnjenje, „spadaju antisocijalistički politički vicevi, glasine, širenje defetizma i neverice da osloncem na sopstvene snage možemo prevazići sadašnje teškoće.“). Uvredljive ili klevetničke riječi počinitelj nije potom morao izreći u nekom većem društvu ili na javnom mjestu. Dovoljno je dakle za osudu bilo da ih izgovori u prisutnosti samo još jedne osobe (pa i člana obitelji) ili čak i da ih samo zapiše u privatnom pismu ili dnevniku.

Riječi u zatvoru: brojke

Vremenski okvir u kojem ću čitateljima predstaviti taj (uglavnom) zanemaren oblik progona prava na slobodno iznošenje mišljenja (pa i u obliku pogrde, uvrede ili psovke) jest posljednjih deset godina i nekoliko mjeseci komunizma u Hrvatskoj, odnosno: Socijalistička Republika Hrvatska, 1980–proljeće 1990. Dostupna dokumentacija pravosudnih institucija (izvještaji okružnih tužiteljstava i sudova te Republičkog sekretarijata za pravosuđe i upravu) ne dopušta mi ipak iznošenje dokraja preciznih podataka. Krenimo s temeljnim uvidima. U razdoblju 1980–1986. u SRH su prvostupanjski sudovi izrekli ukupno 230 osuđujućih presuda zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ (uključujući i izrečene posebne mjere, poput mjere sigurnosti i mjere obaveznog liječenja od alkoholizma). Od toga je 170 (više od dvije trećine ili 71,4 posto) bilo zatvorskih kazni. Najviše u trajanju od tri do šest mjeseci (86 ili 36,1 posto), pa dalje od šest mjeseci do jedne godine (47 ili 19,7 posto), tri mjeseca (28 ili 11,7 posto), od jedne do dvije godine (6 ili 2,5 posto) i od dvije do tri godine (3 ili 1,2 posto). Uvjetna je presuda izrečena u 80 slučajeva (33,6 posto), što potvrđuje mišljenja da je članak 157. značio blažu varijantu progona nepoćudnih riječi u odnosu na kaznena djela neprijateljske propagande ili izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, ali težu u odnosu na kazneno djelo širenja lažnih vijesti.

Ipak, istodobno i konzervativna i (nažalost nužno) nepotpuna procjena pokazuje da su sudovi za nesmotreno, nepribrano ili podrugljivo izrečene ili napisane riječi na račun državnih institucija ili njihovih rukovodilaca (ili, kako će se vidjeti poslije, mrtvih simbola države) u istom razdoblju izrekli ukupno 25.680 dana kazne zatvora ili 70,3 godina. Taj broj pak čini 16 posto u iznosu ukupnog trajanja (438,6 godina) izrečenih zatvorskih kazni u SRH za izgovorene ili napisane nepoćudne riječi. Naoko ne odveć visok broj ipak valja tumačiti drukčije, tj. kao učinak represije režima nad nepoćudnim riječima ili – što posebno treba naglasiti – nenasilnim oblikom protudržavnog ili kritičkog djelovanja.

Riječi na sudu: jedan slučaj

Namjera mi je u ovom i sljedećem nastavku feljtona najviše se osvrnuti na najrašireniji predmet suđenja zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ na području SRH 1980–1990. Vrijeme je dakle za povratak posebno istaknutu zaštićenom objektu članka 157, odnosno vrhovnom komandantu. Pod tim je terminom režim naravno podrazumijevao lik i djelo Josipa Broza Tita (svibanj 1892–svibanj 1980). Sudski spisi pokazuju da su temelj optužnica obično bili iskazi svjedoka, mjesto događaja neki ugostiteljski objekt, a kontekst posljedična pretjerana konzumacija alkohola. Već ovako načelne konstatacije pokazuju da je sudove čekala nezahvalna zadaća utvrđivanja krivnje pojedinaca smanjenih sposobnosti rasuđivanja, pri čemu su ključni dokazi bile teško provjerljive izjave svjedoka.

Vjerojatno je karakterističan primjer kazneni postupak vođen u drugoj polovici ožujka 1980. pred vijećem Okružnog suda u Zagrebu protiv Stjepana Koledića. Njega je okružni tužitelj teretio da je dva mjeseca prije u gostionici Kod Vlade pokazujući na Titovu fotografiju obješenu na zidu pred više prisutnih navodno izjavio: „Nemojte ga (Tita) previše uveličavati, nemoj da ti ga sada sa čašom pogodim na zidu, da ga stresnem dolje, jer sada bez lijeve noge neće moći pobjeći. Ja psujem njegovu lijevu nogu, ali njegove lijeve noge više nema. Da nema njega, mi bi bili u europskoj zajednici. Gospodo, Joža [Tito] je u Hrvatskoj izgubljen i gotov.“

Optužnica se temeljila na iskazima svjedoka. Citirani ulomak iz presude pokazuje međutim teškoće kod utvrđivanja istine kad je jedini način dolaska do nje sjećanje na protekle razgovore: „Svjedoci (dva pripadnika policije koje je netko pozvao i koji su iza staklenih vrata jedno vrijeme prisluškivali razgovor u ugostiteljskom objektu) saslušani na glavnoj raspravi mijenjali su svoje iskaze tvrdeći, da su u istrazi potvrđivali svoje navode iz službene zabilješke, koje im je predočio i pročitao istražni sudac, tako da je tekst iz službene zabilješke na taj način u njihovim iskazima i napisan. Naveli su, da su službenu zabilješku zajedno pisali i sastavljali u Stanici milicije, nakon što je optuženi lišen slobode, odnosno nakon što su ga odveli na vađenje krvi. Nije sporno da je kritične zgode vođen razgovor o bolesti Predsjednika SFRJ, što tvrdi i optuženi, jer je bolest Predsjednika u to vrijeme bila jedna od centralnih tema, kako kod nas, tako i u cijelom svijetu. Svjedok (…) je naveo da su razgovarali o Afganistanu i Rusima, pa da je optuženi rekao da nam Predsjednik Tito vrijedi i bez lijeve noge, da i bez lijeve noge može Ruse potjerati. Svjedok (…) je naveo, da se sjeća jedino da se okrenuo prema slici Predsjednika Tita i da je rekao: ‘Ne dirajte mi staroga’, ali da se ne sjeća tko je i što rekao prije toga da je ove riječi izgovorio, te zna da je opsovao Brežnjeva. Svjedok (…) je naveo da je optuženi držao ruku na šanku i u ruci čašu, kada je spomenuo da će čašom pogoditi sliku, ruku nije pomicao a niti ga je tko zadržavao, a svjedok (…) je naveo da zna da je optuženi rekao da nema Tita i da je bilo onako kako je Brežnjev htio, da bi se mi vozili u mercedesima i bili u evropskoj zajednici, a da je na to opsovao Brežnjevu mater.“

Kakav je zaključak sud mogao izvući iz citiranih rečenica? Najprije, zasigurno ne samo jedan. Primjerice, da su podrugljive riječi upućene na Titov račun (ne znamo u kakvu su tonu izrečene riječi „da Tito i bez lijeve noge može Ruse potjerati“) i Jugoslavije općenito (ako nije pogreška prilikom prepisivanja, onda su riječi „da je bilo onako kako je Brežnjev htio, da bi se mi vozili u mercedesima i bili u europskoj zajednici“ nesumnjivo kritika režima). Ne bi možda bio pogrešan ni zaključak prema kojem su svjedoci odlučili zaštititi Koledića, pažljivo birajući riječi u dokaznom postupku. Kad se tomu doda da ključni svjedoci optužbe nisu mogli navesti o čemu se „konkretno“ razgovaralo, onda je i sud morao zaključiti da se nije „moglo sa sigurnošću utvrditi kakav se konkretno razgovor vodio, tko je što rekao, zatim da li je optuženi komentirao ponašanje gostiju, koje on spominje u svojoj obrani, te da li je osim njega tko drugi o toj istoj temi razgovarao i davao svoje mišljenje“. Iskazi poput navedenih bili su česti pa su velik utjecaj na presudu imali i drugi čimbenici, poput optuženikove prošlosti, materijalnog i obiteljskog stanja te „društvene opasnosti“ (tj. političke težine) inkriminiranih riječi.

Dalje, u većini slučajeva kaznenih postupaka protiv ugleda države sudilo se osobama smanjenih sposobnosti rasuđivanja, najčešće zbog konzumacije velike količine alkohola. U konkretnom slučaju, optuženiku je u krvi utvrđena visoka koncentracija alkohola kod koje je: „svijest u sumaglici, a intelektualne funkcije su jako sužene, samopouzdanje na početku ove faze alkoholiziranosti sve više raste, dok pri kraju dolazi do vremenske i prostorne dezorijentacije“. Valja ovdje podsjetiti da je kazneno djelo povrede ugleda SFRJ bilo moguće počiniti samo s izravnim umišljajem ili namjerom, odnosno kada je počinitelj svjestan svojeg djela i kada hoće njegovo počinjenje. Smatram da se u slučaju osobe pod utjecajem alkohola ne može govoriti o postojanju racionalne svijesti i osmišljenog plana djelovanja. (Okružni je sud u Zagrebu oslobodio Koledića s pravom zaključivši da se navodi optužbe ne mogu nedvojbeno dokazati.)

Tito: mrtav
i povrijeđena ugleda

Pozorniji će čitatelj zapaziti da u gotovo cjelokupnom promatranom razdoblju Tito nije bio živ pa se sumnja o tome kako je moguće nanijeti povredu ugledu mrtva čovjeka (ili nekoga tko je izgubio pravnu sposobnost) mora činiti razumljivom. Rješenje? Režim je Tita pretvorio u trajan i zaštićen simbol na razne načine, ali najozbiljnije člankom 157. Takva je odluka ipak donijela i niz problema, ne na posljednjem mjestu nezgodnu činjenicu da su se morala prekršiti gotovo sva načela zakonitosti i pravičnosti sudskog postupka.

Sudski postupak zbog kaznenog djela povrede ugleda SFRJ koji je opozicija uspješno iskoristila da bi uputila na politički motiviranu arbitrarnost jugoslavenskog zakonodavstva dogodio se u Srbiji. Beogradskog je književnika Gojka Đogu (zbog objave zbirke pjesama Vunena vremena) Okružni sud u Beogradu u rujnu 1981. najprije osudio na dvije godine zatvora zbog kaznenog djela neprijateljske propagande, da bi Vrhovni sud Srbije kaznu smanjio na jednu godinu, ali i preinačio kazneno djelo u povredu ugleda SFRJ. To je značilo da je Đogo izlagao poruzi, negirao vrijednost i omalovažavao Tita u ulozi ili neke od najviših državnih institucija ili njezina predstavnika. Opis kaznenog djela propisivao je da će se kazniti svatko tko izloži poruzi nekoga tko jest najviša institucija (predsjednik Republike) ili nekoga tko jest vrhovni komandant. Drukčije rečeno, izlaganje poruzi nekoga tko (u trenutku izgovora ili pisanja inkriminiranih riječi) nije predsjednik Republike ili vrhovni komandant (jer je mrtav) nije moglo biti kazneno djelo povrede ugleda SFRJ.

Prigodno se praveći da takve nezakonitosti i nelogičnosti ne postoje režim je poslušnom sudstvu naložio da i dalje kažnjava pojedince koji su nanijeli povredu ugledu državne funkcije i njezina nositelja ili predstavnika (predsjednik Republike, vrhovni komandant, Tito) bez obzira što više nije postojao. Evo objašnjenja koje sam pronašao u jednoj presudi Okružnog suda u Splitu iz 1986: „Ne može se razdvojiti povreda ugleda Josipa Broza Tita, kao predsjednika Republike, od povrede ugleda SFRJ, i tretirati kao dva medjusobno nezavisna zaštitna objekta, a ovo time što se Josip Broz Tito rukovodeći narodno-oslobodilačkom borbom, borio za stvaranje naše države, što je bio na čelu prilikom njenog formiranja i njome rukovodio do svoje smrti, tako da je u zemlji i inostranstvu za sve bio i ostao oličenje SFRJ.“ Političko-simbolička važnost Tita za režim prelazila je okvire zakonitosti.

Tito je za jugoslavensko zakonodavstvo umro tek krajem travnja 1980. Tada je republički tužitelj SRH proslijedio podređenima uputu da se odustane od progona „u svim slučajevima“ u kojima je kazneni postupak pokrenut zbog izlaganja poruzi Tita. Premda je naravno i dalje vrijedilo „potpuno uvažavanje“, navedeno je u obrazloženju, „njegove ličnosti kao državnika i bivšeg predstavnika najvišeg organa SFRJ i bivšeg vrhovnog komandanta, ne može se samo ime umrlog Josipa Broza Tita kao povijesne ličnosti poistovjetiti sa državom SFRJ kao ni sa ostalim zaštitnim objektima iz člana 157. Krivičnog zakona SFRJ“. No ni ta uputa nije bila ishod samostalne odluke u Zagrebu, nego se radilo o naputku koji je proslijeđen iz Beograda, a i to dva dana nakon što je prvi krug parlamentarnih izbora pokazao da slijedi promjena vlasti. Kako se 1980-ih sudilo u republici koja je vatreno do tada štitila ugled SFRJ (tj. Tita) objašnjavam u drugom nastavku ovog feljtona.

Izvor: Vijenac 709