Jedan od prvih zagovornika europskih integracijskih procesa

U povodu 150. godišnjice rođenja Stjepana Radića (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871)

PIŠE Hrvoje Petrić/Vijenac 711

Suosnivač Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepan Radić jedan je od najvažnijih političara u prvoj polovici 20. stoljeća, prosvjetitelj i organizator hrvatskog naroda. Među prvima je u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, ali i govorio o pravima žena, mirotvorstvu i republikanizmu. Smatrali su ga odličnim, ali i često neobuzdanim govornikom

Inicijatora i jednog od suosnivača Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića u današnjoj se Hrvatskoj najčešće sagledava kroz prizmu njegove mučeničke smrti, koja je u drugi plan potisnula svijest da je zapravo riječ o svestranom hrvatskom političaru, jednom od najvažnijih u prvoj polovici 20. stoljeća, ali i prosvjetitelju i organizatoru hrvatskog naroda. Stjepan Radić je također među prvima u hrvatsku politiku unio temu ljudskih prava, ali i bio među prvima koji su govorili o pravima žena, mirotvorstvu i republikanizmu. Smatrali su ga odličnim, ali i često neobuzdanim govornikom. Kao školovani politolog s pariškom diplomom, vjerojatno prvi iz Hrvatske, napisao je brojne radove s temama iz politike, gospodarstva, povijesti i kulture. Bio je borac za prava potlačenih slojeva društva, ali i žestoki protivnik korupcije.

Stjepan Radić rođen je uza samu obalu rijeke Save, u selu Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1871. Bansku Hrvatsku u vrijeme Radićeva gimnazijskog školovanja obilježila je vladavina bana Dragutina Khuen-Héderváryja, čija se politika očitovala nasilnim nametanjem mađarizacije u Hrvatskoj i gušenjem javnog života i političkih prava. Procesu mađarizacije Hrvatske se, uz mnoge druge, odlučno suprotstavio i mladi Stjepan Radić, koji je 1889. zbog izvikivanja parola protiv bana Khuena bio izbačen iz zagrebačke klasične gimnazije pa je morao privatno maturirati u Rakovcu (Karlovcu) 1891.

Na proslavi 300. obljetnice bitke kod Siska u lipnju 1893. protestirao je protiv nazdravljanja banu Khuen-Héderváryju rekavši da su se nazočni okupili slaviti junaštvo Tome Bakača (Erdődyja), zbog čega je osuđen na prvu višemjesečnu kaznu te je bio isključen sa studija u Zagrebu. Tijekom studiranja na zagrebačkom sveučilištu družio se s hrvatskim kulturnim i političkim prvacima: biskupom Strossmayerom, Račkim, Smičiklasom i drugima. Intenzivno je politički djelovao među studentima Zagrebačkoga sveučilišta potičući ih u borbi protiv mađarizacije. Nastavio se školovati na Sveučilištu u Pragu, no i tamo su ga već 1894. isključili te mu zabranili studiranje u austrijskom dijelu Monarhije. Njegova buntovna narav nije time bila obuzdana pa je odlučio studirati u ugarskom dijelu Monarhije, i to u Budimpešti (1895). U Zagrebu je 1895. bio među vođama pri spaljivanju mađarske zastave te osuđen na šest mjeseci zatvora. Kaznu je izdržavao u Bjelovaru. U međuvremenu je bio još nekoliko puta uhićivan zbog političkih prijestupa ili kažnjavan izgonima.

Neko vrijeme boravio je u Rusiji i Pragu, gdje je 1897. pokrenuo glasilo hrvatske napredne omladine Hrvatska misao te list Novo doba. Radić se 1897. preselio u Pariz i tamo 1899. završio studij političkih znanosti na znamenitoj Slobodnoj školi političkih znanosti diplomiravši s temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni. Po završetku školovanja Radić se odlučio posvetiti politici, o čemu je sam zapisao: „… kako se to u našoj kući govorilo, da ću učiti i braniti narod. Otac je na to pristao šuteći, ali majka je bila oduševljena, premda je prorekla da ću biti mnogo po zatvorima.“


Stjepan Radić za života je postao najugledniji i najpopularniji hrvatski političar / Izvor Hrvatsko-češko društvo

U Hrvatsku se početkom 20. stoljeća počinju vraćati brojni mladi ljudi koji su se školovali u inozemstvu, a osobito su važni oni koji su u Pragu bili studenti profesora Tomaša G. Masaryka, budućega čehoslovačkog predsjednika. Oni donose nove ideje u književnosti u obliku moderne, u umjetnosti secesije, ali također i u ukazivanju da treba reorganizirati hrvatski obrazovni sustav i osnivati škole za praktična i tehnička zanimanja, drugim riječima da treba stalno raditi u narodu na gospodarskom i kulturnom uzdizanju. Među njima je bio i Stjepan Radić, koji se 1900. preseljava u Zemun i tamo kratko djeluje. U studenom 1900. uhićen je zbog agitacije u Podravini te se preselio u Končanicu kraj Daruvara.

Sustavna briga za prava seljaka

Trajno se nastanio u Zagrebu 1902, gdje je među pokretačima novog časopisa Hrvatska misao (prestaje izlaziti 1906), u kojem je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog naroda te to predstavio i u  političkoj brošuri Najjača stranka u Hrvatskoj (1902). U Zagrebu je djelovao na povezivanju tadašnje oporbe u Hrvatsku ujedinjenu opoziciju, kojoj je postao tajnik 1903. Smatra se idejnim vođom narodnog pokreta 1903, ali u njemu praktično nije mogao sudjelovati jer se od travnja do kolovoza 1903. nalazio u zatvoru.


Kao odlični poznavatelji prilika na hrvatskom selu i problema koji su pritiskali hrvatsko seljaštvo, braća Radić razradila su program koji ih je trebao postupno riješiti te time omogućiti sveukupni napredak Hrvatske. Ideološki sustav seljačkog pokreta građen je na trima temeljnim vrijednosnim postavkama: borbi za hrvatska nacionalna prava, demokratizaciji društva i socijalnoj pravdi za sve

Stjepan Radić u međuvremenu je napisao i objavio više vrijednih stručnih djela u izdanju Matice hrvatske te se kandidirao i za profesora na Zagrebačkom sveučilištu. Kada se pokušao posvetiti obrazovanju i znanosti, naišao je na nepremostive zapreke te je odlučio raditi u seljačkom narodu štiteći njegove interese. Sustavno je posjećivao sela, isprva u sjevernoj Hrvatskoj, te je kao uvjerljiv i izdržljiv pučki govornik osvajao seljaštvo, u kojem je nalazio sve više pristaša jer je govorio o problemima koji su najviše tištali seljaštvo i nudio konkretne mjere za rješavanje tih problema.


Jedno od Radićevih djela u izdanju MH

S bratom Antunom zalagao se za uvođenje općega prava glasa te za rješavanje agrarnog, socijalnog i nacionalnog pitanja Hrvata i Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U sklopu rješavanja tih problema potkraj 1904. osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku, kojoj je izabran za prvog predsjednika, a tu je dužnost obnašao do smrti. Ubrzo je prekinuo s dotadašnjim političkim istomišljenicima te je djelatnost usmjerio prema nacionalnom osvješćivanju te gospodarskom, političkom i kulturnom prosvjećivanju hrvatskog seljaštva.

Kao odlični poznavatelji prilika na hrvatskom selu i problema koji su pritiskali hrvatsko seljaštvo, braća Radić razradila su program koji ih je trebao postupno riješiti te time omogućiti sveukupni napredak Hrvatske. Naime početkom 20. stoljeća velika većina hrvatskog stanovništva bavila se poljoprivredom na malim imanjima, jedva dostatnima za preživljavanje. Uz to seljaštvo nije imalo pravo glasa, čime su bili posve isključeni iz političkog života i mogućnosti rješavanja svojih problema. Zbog toga su se braća Radić založila za uvođenje općega prava glasa, koje bi i seljacima omogućilo glasanje i izbor zastupnika u Sabor. Također su predlagali da se zemljišni posjedi u vlasništvu veleposjednika podijele seljacima bezemljašima i onima s malim posjedima, s tim da se vlasnici obeštete višegodišnjom otplatom. Tim potezima uvelike bi se gospodarski ojačali seljaci, a narastao bi i njihov politički utjecaj.

Seljački pokret braće Radić

Iako je nemoguće točno utvrditi tko je što formulirao od idejnog sustava političkoga hrvatskog seljačkog pokreta, općenito se smatra da je Antun osmislio agrarni aspekt s kulturno-povijesnim okvirom, dok je Stjepan zaslužniji za razradu dijela koji se odnosi na demokratizaciju i afirmaciju hrvatskoga naroda. Ideološki sustav seljačkog pokreta braće Radić građen je na trima temeljnim vrijednosnim postavkama: borbi za hrvatska nacionalna prava; demokratizaciji društva; socijalnoj pravdi za sve.

Stjepan Radić na čelu Hrvatske pučke seljačke stranke promišljao je i širu politiku od hrvatske, što je djelomično vidljivo iz knjiga: Moderna kolonizacija i Slaveni (1904), Savremena Evropa ili karakteristike evropskih država i naroda (1905), Češki narod na početku 20. st.Današnja financijalna znanost (1908). Tim se knjigama potvrdio kao političar koji se studiozno pripremao za rješavanje političkih problema svoga vremena. Stjepan Radić je s bratom Antunom 1907. osnovao  posebnu tiskaru što mu olakšava objavljivanje stranačkog glasila Dom i drugih izdanja vezanih uz djelatnosti Hrvatske pučke seljačke stranke.

Nakon proširenja izbornog prava 1908. Stjepan Radić postao je zastupnikom u Hrvatskom saboru. U saborske klupe bio je izabran u izbornim kotarevima Ludbreg i Novigrad Podravski. Radić je kao zastupnik u Hrvatskom saboru ponudio suvremenu hrvatsku gospodarsku politiku, a zalagao se za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku konfederaciju država i naroda, u kojoj bi jedna od političkih jedinica bila i Hrvatska. Ta je konfederacija, u neku ruku, zamišljena kao neka vrsta prethodnice europskih integracija pa možda s pravom možemo reći da je Stjepan Radić bio jedan od prvih zagovornika europskih integracijskih procesa koji bi na ruku išli i malim narodima i državama te osigurali njihov napredak. Jezgra tih europskih integracijskih procesa bi po Radiću bilo Podunavlje.

S vremenom je Stjepan Radić postao sve vidljiviji u hrvatskoj javnosti tražeći vođenje politike u interesu hrvatskog seljaštva. Kritizirao je Riječku rezoluciju kojom je bila stvorena Hrvatsko-srpska koalicija (1905) pa zbog toga nije bio u dobrim odnosima sa Svetozarom Pribićevićem, koji se kao vođa Hrvatsko-srpske koalicije sve više priklanjao Kraljevini Srbiji, koja se preko balkanskih ratova borila za dominaciju u jugoistočnoj Europi. U vrijeme austro-ugarske aneksije 1908. zalagao se za hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, o čemu je objavio knjigu s razrađenom argumentacijom.


Glasila HSS-a


Srebrnjak Nakladnog zavoda MH za 100 godina Radićeva rođenja 1971. (lijevo i gore)

U vrijeme Prvoga svjetskog rata bio je povremeno isključen iz rada Hrvatskog sabora, ali je davao i neke inicijative poput preuređenja odnosa Hrvatske i Ugarske ili davanja općeg prava glasa muškarcima i djelomičnog ženama. Tijekom travnja 1918. sudjelovao je u Pragu na sastanku južnoslavenskih i čeških političara u Pragu, na kojem je donesena rezolucija o samoodređenju slavenskih naroda. Tada prekida raniju suradnju s pravašima-frankovcima i zastupa politiku ujedinjenja Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju narodnog jedinstva i hrvatskoga državnog prava, nadajući se da će nakon rata oni biti dio srednjoeuropske slavenske države u kojoj bi još bili Poljaci i Česi.

Borba za hrvatsko pitanje

Pri raspadu Austro-Ugarske Monarhije 1918. Stjepan Radić bio je aktivan u osnivanju Narodnog vijeća i kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba kojoj je glavni grad bio Zagreb, no nije bio sklon ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o budućem položaju Hrvatske. Na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, kojega je bio član, održanoj u Zagrebu u noći 24. na 25. studenoga 1918. donesena je odluka da se u Beograd odmah pošalje izaslanstvo koje bi tamo s predstavnicima Kraljevine Srbije potpisalo bezuvjetni akt o ujedinjenju južnoslavenskih naroda i stvaranju nove države, što je uskoro bilo i ostvareno. Stjepan Radić tome se odlučno usprotivio riječima koje vrijedi ponoviti: „Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata. Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i tako sudbonosna da treba sazvati čitavo narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor.“

Stjepan Radić zalagao se za preustroj Austro-Ugarske u Podunavsku konfederaciju država i naroda, u kojoj bi jedna od političkih jedinica bila i Hrvatska. Ona je, u neku ruku, zamišljena kao neka vrsta prethodnice europskih integracija

Unutar Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) Radić se protivio unitarističko-centralističkom i monarhističkom režimu ne priznajući kraljevsku dinastiju Karađorđevića ni čin ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom u novu državu. Stjepan Radić stalno je isticao pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i potrebu stvaranja Hrvatske neutralne seljačke republike, a te je zahtjeve predstavio međunarodnoj zajednici. Zbog takvih političkih pogleda i izjava da je Kraljevstvo SHS nastala bez mandata hrvatskog naroda i bez odluke Hrvatskog sabora, vlasti su ga uhitile i zatvorile.


Sprovod Stjepana Radića jedan je od najvećih u povijesti

Na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. njegova je stranka osvojila pedeset mandata u skupštini, a potkraj iste godine i u skladu s Radićevim republikanskim shvaćanjima promijenila ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Radić je predstavio i vlastiti prijedlog državnog ustroja pod naslovom: Ustav neutralne seljačke republike Hrvatske. Nezadovoljan tadašnjom državnom politikom vođenom iz Beograda, Stjepan Radić se 1924. odlučio otići u inozemstvo i zainteresirati međunarodnu zajednicu za hrvatsko pitanje. Boravio je u Londonu, Beču i Moskvi, gdje je seljačku stranku učlanio u Seljačku internacionalu, zbog čega je po povratku u zemlju protiv njegove stranke primijenjen Zakon o zaštiti države, a on bio ponovo uhićen.

Bogato političko nasljeđe

Iako je bio u zatvoru, Hrvatska republikanska seljačka stranka je na izborima 1925. osvojila 67 zastupničkih mjesta i ušla s radikalima predvođenim Nikolom Pašićem u tzv. vladu Narodnog sporazuma. Radić je bio pušten iz zatvora te je neko vrijeme bio ministar prosvjete. Stranka je priznala ustav i monarhiju te promijenila naziv u Hrvatska seljačka stranka (HSS).

Kada je 1927. HSS istupio iz vlade zbog neslaganja s politikom koju su zastupali radikali, Radić je počeo surađivati sa Samostalnom demokratskom strankom, s kojom je u studenome iste godine osnovao Seljačko-demokratsku koaliciju koja se zauzimala za preustroj države u federaciju, reviziju ustava i decentralizaciju.

Stjepan Radić za života je postao najuglednija i najpopularnija osoba hrvatske političke scene, čemu su pomogli njegova dosljednost u borbi za maloga čovjeka, obrana hrvatskih nacionalnih interesa te napredne i nerijetko idealističke zamisli. Među njima i one koje su, na neki način, preteče pacifističkoj i ekološkoj problematici. Radić je, nadovezujući se na mirotvorstvo Lava Nikolajeviča Tolstoja, koji je uz Henryja Davida Thoreaua najviše utjecao na Mahatmu Gandhija, prigrlio nenasilje kao metodu političkog djelovanja. Uostalom naglašavao je duboku srodnost indijskog nenasilnog i hrvatskog mirotvornog pokreta koji se razvijao pod njegovim okriljem naglašavajući vezu s prirodom i važnost morala. Za Radića je republika „moralna zajednica misaonihbića“,a on sustavno etičke principe ugrađuje u praktičnu politiku. 

Nažalost, kada je Seljačko-demokratska koalicija na čelu sa Stjepanom Radićem i Svetozarom Pribićevićem ojačala do mjere da je mogla početi mijenjati državu i društvo, radikalski zastupnik Puniša Radić u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. počinio je atentat na Stjepana Radića. Radić je teško ranjen, dok su zastupnici HSS-a Pavle Radić i Đuro Basariček ubijeni. Stjepan Radić umro je 8. kolovoza 1928. od posljedica ranjavanja, a na zagrebačkom groblju Mirogoju, gdje je pokopan, ispratile su ga stotine tisuća pristaša i simpatizera, šaljući time poruku vladajućim krugovima koji su nastavili politiku državnog centralizma i unitarizma.

Umjesto daljeg razvijanja mirotvorstva i moralnih principa u politici, Radićeva smrt pokolebala je vjeru u demokratske metode političke borbe. Slijedila je represija državnog režima uvođenjem krute diktature te radikalizacijom dijela oporbe. Radićevo bogato političko nasljeđe usmjereno je prema daljoj modernizaciji hrvatskoga društva koracima te postupnom formiranju moderne i suverene Hrvatske, s time da je nacionalno pitanje ostalo usko povezano s nastojanjima oko socijalnih prava i opće demokratizacije.