Temelji suvremene Hrvatske

Uz Dan državnosti i 30. obljetnicu stvaranja suvremene hrvatske vojske

Piše Ante Nazor/Vijenac 711

Da smo 1991. imali vojsku kakvu su nam 1995. ostavili predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, vjerojatno ne bi ni bilo rata. Ni žrtava. U skladu s tim, na tridesetu obljetnicu stvaranja suvremene Hrvatske vojske, hrvatska država odlučila je obnoviti svoje ratno zrakoplovstvo. Da se ne ponovi 1991, kad se sloboda plaćala ljudskim životima

Geostrateški položaj teritorija, na kojem je najkasnije u 9. stoljeću nastala hrvatska država, namijenio je Hrvatima povijest punu iskušenja. Stoga su i granice hrvatske države rezultat takve bremenite povijesti. Ponajviše osmanlijske najezde prema zapadnoj Europi i višestoljetnih protuturskih ratova od kasnoga srednjeg vijeka do 17. stoljeća, kao i agresivne srbijanske („velikosrpske“) politike u bivšim Jugoslavijama. Njezine današnje granice potvrđene su u Domovinskom ratu, kada je međunarodnim priznanjem od država današnje Europske Unije (15. siječnja 1992) i primanjem Republike Hrvatske u članstvo UN-a (22. svibnja 1992) potvrđen i kontinuitet postojanja hrvatske države, već od vremena ranosrednjovjekovnih hrvatskih kneževina.

Nesretni niz obrambenih ratova primorao je Hrvate na višestoljetnu borbu za svoj dom, slobodu i opstojnost, što se moralo odraziti na gospodarski i demografski razvoj Hrvatske. Stoga je logično da se dom (domovina) i sloboda, kao smisao života i nadahnuće za borbu svima kojima su te vrijednosti uskraćene, stoljećima spominju u hrvatskim pjesmama, budnicama i pozdravima. Himna slobodi jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika – Ivana Gundulića (umro 1638) – svjedoči o odnosu Hrvata prema tom blagu: „O lijepa, o draga, o slatka slobodo, dar u kom sva blaga višnji nam bog je do, (…) sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi ne mogu bit plata tvojoj čistoj ljepoti!“


Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora održana 30. svibnja 1990. / Izvor Hrvatski sabor / Neda Oršolić

Razoružanje hrvatske Teritorijalne obrane

U procesu stvaranja i obrane suvremene Republike Hrvatske ističe se nekoliko datuma. Među njima je 30. svibnja 1990, kada je nakon više desetljeća komunističkoga jednoumlja, na temelju rezultata višestranačkih izbora održanih potkraj travnja i početkom svibnja 1990. i na radost većine hrvatskih građana, konstituiran novi demokratski Hrvatski sabor. Zbog činjenice da su u sazivu toga sabora donesene sve odluke važne za proglašenje suverene i samostalne Republike Hrvatske, te pod dojmom emocija kojima je hrvatski narod popratio početak njegova rada, mnogi njegovo konstituiranje smatraju temeljnim događajem u novijoj hrvatskoj povijesti i početkom puta prema nezavisnosti suvremene hrvatske države. Stoga se u Republici Hrvatskoj taj datum slavi kao Dan državnosti.

Reagirajući na izbornu pobjedu Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), predvođene Franjom Tuđmanom, JNA je, u dogovoru sa srbijanskim vodstvom, sredinom svibnja oduzela gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane (TO), otprilike oko 200.000 cijevi, kao i veći dio naoružanja slovenske TO. Iako se u medijima navodi i podatak da su Slovenci uspjeli zadržati oko 30 posto naoružanja svoje TO, izvori JNA pokazuju da taj postotak nije veći od 15 posto, odnosno da je prije 19. svibnja 1990, kada je „interveniralo Predsjedništvo Republike Slovenije“ i „komandant TO Slovenije“, JNA već preuzela i smjestila u svoje „komplekse“ oko 85 posto naoružanja slovenske TO i gotovo cjelokupno naoružanje hrvatske TO. Razoružavši Hrvatsku, JNA je osigurala vojnu nadmoć u slučaju oružanoga raspleta političke krize u Jugoslaviji.

Usprkos svojevrsnoj prijetnji, jer razoružanje hrvatske TO svakako je imalo prijeteću konotaciju, 30. svibnja 1990. održana je konstituirajuća sjednica novog, demokratski izabrana, višestranačkog Sabora SRH. Za predsjednika Predsjedništva SRH izabran je Franjo Tuđman (do tada je bio Ivo Latin), Žarko Domljan izabran je za predsjednika Sabora SRH (do tada je bio Anđelko Runjić), Stjepan Mesić za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SRH, zapravo, predsjednika Vlade SRH (do tada je bio Antun Milović), a HDZ je preuzeo vlast i postao vodeća stranka u državi. Konstituirajuću sjednicu Hrvatskog sabora bojkotirala jeSrpska demokratska stranka (SDS), koja je inscenirani napad na njezina aktivista i prevaranta Miroslava Mlinara u Benkovcu 18. svibnja 1990. iskoristila kao razlog za suspenziju odnosa s Hrvatskim saborom. Sjednicu je propustio i predstavnik pravoslavne vjerske zajednice, preosvešteni gospodin Jovan Pavlović, metropolit zagrebačko-ljubljanski, iako je bio pozvan, dok su predstavnici ostalih vjerskih zajednica u Hrvatskoj prisustvovali. Time su vodstva Srba i SPC-a u Hrvatskoj jasno poručila što misle o suradnji s novim hrvatskim vodstvom i hrvatskim strankama.

U govoru pred saborskim zastupnicima 30. svibnja 1990. na, kako je rekao, „povijesnom zasjedanju Hrvatskog sabora“ predsjednik Tuđman je, između ostaloga, poručio:

—–

Štovani zbore!

Živimo u uzbudljivom i burnom vremenu. U vremenu koje je krcato mnogim otvoreno nazočnim prijetnjama, ali i podmuklim opasnostima. Mnogi suvremenici bijahu, a poneki još uvijek i jesu, opsjednuti morom svakojakih pogibelji što vrebaju na nas na svim putovima prema demokraciji i nacionalnoj suverenosti. Umjesto tragičnoga malodušja i pasivnoga osjećaja bezizlaznosti, ja sam osobno uvijek bio skloniji otkrivanju i uočavanju onih velikih šansi što se kriju u tom dramatičnom vremenu i prijelomnom povijesnom razdoblju. (…) Prva i najvažnija zadaća nove demokratske vlasti u Hrvatskoj po mome osobnome osvjedočenju morala bi biti stvaranje svih duhovnih, materijalnih i pravnih pretpostavki za osjećaj pravne građanske i nacionalne sigurnosti svih njezinih građana, za mir i povjerenje među njima. Ne samo veliki scenaristi iz suprotnih, naročito hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih tabora, nego i svi oni za prošlost vezani ljudi koje zbunjuju demokratska kretanja i običaji na koje nisu navikli, čine i činit će sve da osujete oživotvorenje naših ciljeva, da koče i kompromitiraju uvođenje poretka pravne države, reda, rada i morala.

——-

Naglasivši da je Hrvatska „stoljećima bila sastavnim dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture“, te da je „i onda kada nije imala potpuni državno-politički subjektivitet, bila nerazdvojno povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom“, predsjednik Tuđman je kao zadaće koje očekuju novu hrvatsku vlast naveo: donošenje novog Ustava, uređenje novog ustavnog položaja Hrvatske u Jugoslaviji, uključivanje u Europu (Europsku zajednicu) i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizaciju državne uprave, duhovnu obnovu, korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama te moralnu obnovu i etiku rada. Drugi dio navedenih zadaća Hrvatska do danas nije uspjela riješiti.

Proglašenje samostalnosti i nametnuti rat

Zastupnici u prvom sazivu Sabora suvremene hrvatske države proglasili su novi Ustav Republike Hrvatske 22. prosinca 1990. te donijeli odluke kojima je Hrvatska postala nezavisna država – Ustavnu odluku o suverenoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj (25. lipnja 1991) i Odluku o konačnom raskidu državnopravnih veza sa SFRJ (8. listopada 1991). Među navedenim datumima posebno je važan 25. lipnja 1991, kada je Republika Hrvatska proglasila nezavisnost, odnosno kad je, kako je naveo akademik Davorin Rudolf u raspravi o spomenutim datumima, „stekla kvalitete države i pravni subjektivitet u međunarodnoj zajednici, jer su bili ispunjeni osnovni, klasični međunarodnopravni uvjeti za nastanak države: postojanje teritorija, stanovništvo i vlast”, istaknuvši da je „nakon 25. lipnja 1991. Republika Hrvatska u svim svojim političkim proklamacijama i aktima, kao i u praktičnom djelovanju, ostvarivala neovisan i samostalan državni put“. Govoreći na sjednici Hrvatskog sabora 25. lipnja 1991, na kojoj je zapravo obnovljena samostalnost hrvatske države, predsjednik Tuđman je, između ostaloga, poručio da je Hrvatska „za poštivanje svih granica današnjih republika SFRJ, posebno u odnosu na Bosnu i Hercegovinu“, a govor je završio riječima: „Živjela nam vječno suverena i samostalna Republika Hrvatska!“

No proglašenu nezavisnost Hrvatska je, uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja, morala obraniti u nametnutom ratu, napadnuta u ljeto 1991. od jugoslavenske, zapravo prosrpske „Jugoslavenske narodne armije“ i srpskih snaga (a od listopada 1991. i od snaga iz Crne Gore). Razoružana i praktično bez vlastite vojske, tek s policijom čiji nacionalni sastav nije bio homogen, Hrvatska se na početku agresije nije mogla učinkovito suprotstaviti u oružju i tehnici premoćnu agresoru, koji je okupirao gotovo trećinu Hrvatske. Ipak, junaštvom i umijećem ratovanja, ali i sposobnošću improvizacije, hrvatski su branitelji do kraja 1991. uspjeli zaustaviti napredovanje agresorskih snaga i osloboditi veći dio privremeno okupirana teritorija u zapadnoj Slavoniji, te već u sljedećoj godini preuzeti inicijativu na ratištu. Do sredine 1995, u nevjerojatno kratku roku preustrojene i kvalitetno opremljene te vrhunski vođene, Oružane snage RH uspjele su osloboditi preostala okupirana područja u zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji te stvoriti uvjete da se do 15. siječnja 1998. zaposjednuti teritorij u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu mirnim putem vrati u sastav RH.

Hrvatska treba imati respektabilne i učinkovite vlastite oružane snage

Time su nestale glavne prepreke za razvoj demokracije u Hrvatskoj i pretvaranje Hrvatske u modernu državu – državu pravde i blagostanja za sve njezine građane. Primanjem u NATO 2009. i Europsku Uniju 1. srpnja 2013, s čijim državama dijeli civilizacijske i kulturološke vrijednosti, Hrvatska je ostvarila strateške ciljeve svoje vanjske politike. No, neovisno o činjenici da je dio najjačega vojnoga saveza u svijetu, radi očuvanja teritorijalne cjelovitosti Hrvatska treba imati respektabilne i učinkovite vlastite oružane snage. Upravo su pobjedonosne i oslobodilačke operacije Bljesak i Oluja jasna poruka svim hrvatskim vladama, predsjednicima i saborskim zastupnicima, da se nikada više ne smije ponoviti stanje iz 1991. kad je Hrvatska bila razoružana, odnosno da opremljenost, uvježbanost, motiviranost i učinkovitost Hrvatske vojske mora biti najmanje na razini koju su nam 1995. ostavili tadašnji predsjednik Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Da smo 1991. imali takvu vojsku, vjerojatno ne bi ni bilo rata. Ni žrtava. U skladu s tim, na tridesetu obljetnicu stvaranja suvremene Hrvatske vojske, 28. svibnja 2021, hrvatska država odlučila je obnoviti svoje ratno zrakoplovstvo. Da se ne ponovi 1991, kad se sloboda plaćala ljudskim životima, svakako neusporedivo vrednijim od cijene dvanaest vojnih zrakoplova!