SULLUM: Zapadni apologeti desetljećima su umanjivali užasne posljedice kineskih reproduktivnih restrikcija

Jacob Sullum/Konzerva.hr

Nije iznenađujuće što Komunistička partija Kine, koja je ovaj tjedan dodatno olabavila zakonska ograničenja na reprodukciju, još uvijek ne priznaje da je politika “jednog djeteta” koju je Deng Xiaoping nametnuo prije četiri desetljeća bila teška pogreška, tiranska u teoriji i brutalno surova u praksi. No, mjera u kojoj su zapadni apologeti umanjivali tu ružnu stvarnost jest iznenađujuća — i sramotna.

Kolumnistica Financial Posta, Diane Francis, proglasila je 2009. godine da je “planetarni zakon, poput kineske politike jednog djeteta, jedini način preokretanja katastrofalnog globalnog nataliteta”. Četiri godine kasnije, dokumentarni filmaš David Attenborough pridružio se Francis hvaleći kinesku politiku, iako je zažalio “u kojoj mjeri je ona provedena” i priznao da je “proizvela sve vrste osobnih tragedija”.

Kolumnist New York Timesa, Thomas Friedman, koji izražava svoje divljenje onome što “jednostranačka autokracija” poput kineske može postići kad je “vodi razumno prosvijetljena skupina ljudi”, smatra da je politika jednog djeteta dobar primjer. U svojoj knjizi iz 2008. godine “Vruća, ravna i prenapučena”, Friedman je rekao da su restrikcije na veličinu obitelji “vjerojatno spasile Kinu od populacijske katastrofe” i izrazio nadu da će kineska vlada pokazati istu diktatorsku gorljivost u potrazi za “neto-nula zgradama”.

U eseju HuffPosta iz 2015. godine pod nazivom “U slavu kineske politike jednog djeteta”, izraelski environmentalist naveo je gladi koje su krajem 1950-ih i početkom 60-ih godina ubile otprilike 45 milijuna Kineza kao dokaz neophodnosti kontrole stanovništva. Pritom nije spomenuo katastrofalni Veliki skok naprijed Mao Ce-tunga, koji je uzrokovao nestašicu hrane u promašenom pokušaju moderniziranja kineske ekonomije vladinim dekretom.

Pretpostavka da je prisila bila nužna za smanjenje stope nataliteta u Kini proturječi trendovima drugih zemalja u razvoju koje nikad nisu usvojile takve politike. Kao što viši suradnik Instituta Cato Marian Topy napominje, “mnoštvo drugih zemalja iskusilo je dramatičan pad u plodnosti, što je u velikoj korelaciji s prihodima i obrazovanjem te ne zahtijeva drakonsku intervenciju vlade”.

“Osobne tragedije” koje je Attenborough oplakivao nisu bile, kako on naizgled misli, nesretna nuspojava inače prosvijetljene politike. One su bile nužne za provođenje vladinog diktata, kojem su se ljudi predvidljivo opirali.

Provedbene mjere, koje su se razlikovale vremenski i prostorno, uključivale su “ugovore o planiranju obitelji”, dozvole za rođenje, ginekološko nadziranje, kazne koje su mogle iznositi do nekoliko godišnjih prihoda, konfiskaciju imovine, rušenje domova, premlaćivanja, proizvoljno zadržavanje, otimanje neovlaštene djece, uskraćivanje zaposlenja i vladinih usluga te prisilne pobačaje, sterilizacije i umetanja kontracepcijskih spirala. Iako središnja vlada nije službeno blagoslovila sve te metode, učenjakinja s Instituta Brookings Wang Feng primijetila je kako je nacionalna politika bila “toliko ekstremna da je hrabrila lokalne dužnosnike na takvo neljudsko djelovanje”.

U svom dokumentarcu iz 2019. godine “Nacija jednog djeteta”, Nanfu Wang vratila se u poljoprivredno selo u provinciji Jiangxi u kojem je odrasla i razgovarala s ujakom i tetkom koji se u tuzi prisjećaju novorođenih kćeri koje su bili prisiljeni napustiti. Njezin djed je rekao da je morao odgovoriti lokalne dužnosnike od sterilizacije njezine majke nakon što se Wang rodila.

Bivša dužnosnica za planiranje obitelji rekla je Wang kako su “trudnice ponekad pokušavale pobjeći” od prisilnih pobačaja, često obavljenim u osmom ili devetom mjesecu trudnoće, i kako su “morali juriti za njima”. Babica procjenjuje da je obavila 50.000 do 60.000 sterilizacija i pobačaja.

“Mnoge sam porodila žive i ubila”, rekla je babica. “Moje ruke su drhtale pri tome.”

Godine 2011., bez obzira na užasne posljedice kineske reproduktivne kontrole, tadašnji je potpredsjednik Joe Biden rekao studentima Sveučilišta Sichuan da je “vaša politika” ona “koju potpuno razumijem” i “koju ne preispitujem”. Problem je taj, rekao je Biden, što je to dovelo do porasta omjera umirovljenika i radnika, što to “nije bilo održivo”.

Čini se kako se kineska vlada sad slaže s Bidenom. Ali problematični demografski rezultati kineskog eksperimenta u prisilnom “planiranju obitelji”, koji uključuju spolnu neravnotežu kao i starije stanovništvo, teško su najgora stvar koja se o tome može reći.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag