Što “iznajmljivanje prijatelja” govori o usamljenosti današnjeg društva?

Što “iznajmljivanje prijatelja” govori o usamljenosti današnjeg društva?

Priča o usamljenosti, točnije “pandemiji usamljenosti” u suvremenom svijetu počela je daleko prije nego što smo ovu riječ mogli čuti na dnevnoj bazi i to na svakom koraku. Iako je ovakva sintaksa možda malo pretjerana, i nije ni od kakve pomoći ni onima koji se osjećaju usamljeno ni onima koji strahuju od nje, činjenica jest da je u posljednjih nekoliko godina napravljeno više studija širom svijeta koje pokazuju da broj onih koji se osjećaju usamljeno raste iz godinu u godinu.

Uz korona situaciju i prinudne izolacije sve se samo dodatno zakompliciralo, i prema ONS izvještaju, koji je obrađivao podatke od studenog 2020. do veljače 2021, 3,7 milijuna odraslih u Velikoj Britaniji je reklo da se “često” ili “stalno” osjeća usamljenim, a generacija Z i milenijalci, očekivano, čine najveći dio ovog postotka. U SAD-u je situacija slična i 61% ispitanika u istraživanju je izjavilo isto. Svakako da pandemija nije jedini razlog koji dovodi do ovakvog stanja, tu su i prebrz život, previše zahtjeva, premalo vremena i kvalitetnog odmora, konstantan osjećaj nedovoljnosti, i prevelika dostupnost svega zbog čega sve uzimamo zdravo za gotovo. Prošlogodišnje iskustvo je samo dodalo novu dimenziju i odjednom smo shvatili koliko smo sami i koliko su teške situacije još teže ako ih nemaš s kim podijeliti. A kako stoje stvari u toj situaciji su mnogi.

TIJEKOM PROŠLE GODINE, KADA SU SVI ODNOSI BILI U BATTERY LOW FAZI, POZNATO JE DA SU SAJTOVI ZA UPOZNAVANJE I DEJTANJE DOŽIVJELI SVOJU EKSPLOZIJU I DA SU SE TINDER I BADOO KORISTILI VIŠE NEGO IKADA, IAKO SU SUDBINE TIH ODNOSA BILE OZBILJNO DOVEDENE U PITANJE VEĆ OD DANA JEDAN.

Ipak, kako nisu svi u potrazi samo za dejtom već je netko zaista i u “searching for a friend for the end of the world” điru i iz raznih razloga je ostao odvojen od prijatelja, s malo prijatelja ili u najgoroj varijanti bez i jednog, u tom su zaživjeli i sajtovi za sklapanje prijateljstava.

Jednostavno, dobro staro druženje, bez benefita i povlastica samo druženje druženja radi. “Rent-a-Friend” je samo jedan od ovih sajtova, ali definitivno najpoznatiji i od kada je pandemija počela baza “prijatelja u ponudi” je porasla za 20%. “Prijatelja za iznajmljivanje” ima u svakom gradu na svijetu, cijene variraju, a kao takvi ovi sajtovi su se uspostavili kao nova prilika da se povežemo jedni s drugima, bez osjećaja ranjivosti, s malo nove ispunjenosti i zabave, i uz puno sigurnosti.

Na prvu, ovo zvuči kao prilično smislena ideja da, kad iznajmljujemo sve na svijetu možemo i prijatelja, ali nešto u tom plaćanju nekoga da bi se družio s nama je teško razumljivo kao koncept. I postaje sve kompliciranije što više razmišljamo o tome. Jer zaista, koliko stvari i problema je OK iskreno razmijeniti s nekim s druge strane, s obzirom na to da plaćamo nekoga da bude prijatelj?

TREBA LI TAJ NETKO BITI TU ZA SVE NAŠE PROBLEME JER HEJ, IPAK JE PLAĆEN, ILI JE RECIMO SASVIM ULJUDNO IMATI NA UMU DA NAM IPAK NIJE TERAPEUT?

S druge strane, ako veliki dio sebe zataškamo zbog želje da ne opterećujemo osobu preko puta, pretvaramo li se tako u glumca koji samo glumi prijatelja bez ijednog problema kojeg bi svako poželio? Može li se iz toga izroditi pravo prijateljstvo ako je zasnovano na plaćanju (iako istina zvuči kao sjajna premisa za film)? Ukratko, ovaj sistem dovodi u pitanje sve što znamo o prijateljstvima, pogotovo balans između dvije strane imajući na umu da onaj drugi može nestati čim mu jedna uplata zakasni. Pravo prijateljstvo se zasniva na zajedničkim iskustvima ali i lojalnosti, povjerenju i suosjećanju i pitanje je da li svega toga može uopće biti kada je prijateljstvo biznis?

Međutim, što je točno ikakva garancija i inače? Koliko prijateljstva, veza i odnosa svi i znamo i imamo koja su se čak neobjašnjivo i neočekivano završila? Mnogo. Ideja o iznajmljivanju prijatelja zadaje muke jer djeluje kao neprirodan proces, ali treba ostaviti i tu opciju otvorenom da možda nešto zaista vrijedno može započeti odavde. Važnije pitanje od toga je li “iznajmiti čovjeka za kavu” loše, i da li je iskreno prijateljstvo odavde moguće, je zašto i kako smo došli u situaciju da je usamljenost baš ovolika i da li ponegdje i sami griješimo?

NE ZNAMO OČUVATI PRIJATELJSTVA JER POGREŠNO VJERUJEMO DA JE SVE (SAMO)ODRŽVO, ALI TO ŠTO JE “SUSTAINABILITY” TERMIN BROJ JEDAN NE ZNAČI DA JE PRIMJENJIV I NA ODNOSE.

Na njima je neophodno raditi i nije sve što se prvi put zaglavi automatski za bacanje i mijenjanje. Svaki odnos zahtjeva mnogo ljubavi i strpljenja, i neslaganja, i glavobolja i opet ljubavi. I zato možda, prije nego što se zapanjimo nad idejom da neko iznajmljuje osobu da bi prošetao i osjećao se manje samim, da na prvom mjestu razmislimo o tome, zašto uopće gubimo prijatelje ili se nikako ne uspijevamo povezati. Koliko ulažemo u odnos, jesmo li posvećeni, znamo li slušati, njegujemo li i trajemo?

Uostalom, nije uopće tako strašno kao što zvuči. Duboko u sebi svi čeznemo za tim da imamo ruku za koju se možemo uhvatiti, i nekoga tko će nam probuditi osjećaj da nismo dosadni smarači. Ako rent-a-friend bilo kome može donijeti sreću, bolji osjećaj i nova iskustva, zašto ne. Uostalom, što suštinski ima loše u tome da činimo jedne druge sretnim, i posegnemo za rješenjem svojih problema na mjestu gdje se svi sastaju dobrovoljno? OK, osim toga što je apsolutno epizoda “Black Mirror” serije, ali tu smo već obrni okreni, zar ne?