Studentski utorak u župi sv. Tome Apostola, svjedočenje vjere

Župa sv. tome na Bijelom Brijegu u Mostaru, ponekad uz malu pomoć HKZ Troplet, priređuje Studentske utorke, različite sadržaje kao što su razmatranja Biblije, predavanja, glazbeni susreti, druženja… Ovaj utorak, 22. lipnja, svoje svjedočenje vjere iznijele su Tropletove pleternice (dopredsjednice): Marijana Goluža, pleternica pletera Obitelj i ljudsko dostojanstvo, i Janja Marušić, platernica pletera Hrvatska mladež.

U nastavku donosimo njihova nadahnuta i dirljiva svjedočenja:

Hvaljen Isus! Zovem se Marijana, imam 31 godinu, u braku sam s Mariom uskoro 13 godina. Večeras ću vam ispričati kako nam je Bog preko našeg sina Josipa, koji je rođen za nebo, umnožio vjeru, učvrstio nadu i usavršio ljubav.

Vjenčali smo se mladi, kad je meni bilo 18, a Mariju 23 godine. Bili smo jako zaljubljeni, međutim mi smo krivo mislili da je ljubav ti snažni osjećaji koji su nas pokretali, nismo hodali u čistoći, pa je naš pogled bio zamućen, te nismo dobro upoznali jedno drugo. Tako smo slabo pripremljeni ušli u brak. Slikovito, kako Isus kaže u prispodobi, gradili smo kuću na pijesku i takva se morala srušiti. Početci našeg braka su bili istovremeno lijepi, ali i obilježeni s puno nerazumijevanja i nesuglasica, jer smo živjeli daleko od Krista.. Ali Bog nas je strpljivo čekao, dao nam mogućnost da iznova gradimo kuću, odnosno brak, samo ovaj put na čvrstim temeljima, na stijeni, na Kristu. Nije bilo lako. Najprije je Božja ljubav dotakla mene, da shvatim da bez Božje ljubavi nema ni prave bračne ljubavi. Prvih nekoliko godina sam na svetu Misu išla sama. Željela sam da zajedno koračamo putem vjere, te sam za svog muža puno molila, no u početku je to bilo sebično, jer sam težila da ga promijenim. Ipak, iako su te molitve bile sebične, nisu u potpunosti ostale neodgovorene, jer što sam više molila, Bog je mijenjao mene. Moja molitva se mijenjala, od početne težnje da se moj muž promijeni, do molitve  da svog muža istinski shvatim, poštujem njegovu osobnost i naše razlike i volim pravom ljubavlju. Molila sam da Bog ukloni od njega samo ono što mu priječi vječno spasenje, a ne ono što meni smeta, jer sam shvatila da nam je cilj da jedno drugom pomognemo doći u Nebo. Božja ljubav je dotaknula Marijevo srce i u doslovnom i u prenesenom zančenju, počeli smo zajedno moliti, zajedno ići na svete Mise. U tom periodu se utemeljila naša župa i upoznali smo don Krešu. On je s posebnom brigom pristupao obiteljima i bračnim parovima. Organizirao nam je susrete i predavanja, koja su nas obogaćivala. Postepeno smo rasli smo u razumijevanju i življenju ljepote Božjeg nauma za brak i spolnost. Spoznali smo da je puno teškoća u našoj komunikaciji posljedica toga što kršimo ženidbenu privolu, jer iako nam se tijekom 3 godine braka rodilo 2 djece, mi nismo bili otvoreni životu, sprječavali smo začeće. Donijeli smo odluku da ćemo krenuti iznova, živjeti pravu ljubav, vjerni ženidbenoj privoli. Tek tad smo se istinski upoznali, zavoljeli i naš brak je procvjetao. Jednom prilikom nam don Krešo piše: “Drago mi je vidjeti kako se mladenačka bračna ljubav pretvorila u uzvišenu zrelu ljubav. I sakramenti zriju u nama.“ A naš sin Nikola je izjavio: „Kad narastem naći ću ženu da je volim kao tata mamu.“

Odluka da živimo otvoreno životu bez obzira na sve uskoro je bila prokušana. Zatrudnila sam i na prvom pregledu liječnik je rekao da se plod ne razvija, srce ne kuca i da ću trebati u bolnicu na kiretažu. Ta vijest nas je potresla, ne bi bilo prvi put da prodjemo kroz bol spontanog pobačaja. To su trenuci velike boli. I dan danas kad me netko pita koliko imam djece, zastanem i u sebi se sjetim spontanih pobačaja koje sam prošla. Čvrsto vjerujem da ćemo upoznati i tu našu djecu jednom u Raju. Na tom pregledu, kako me ništa nije boljelo i nisam imala krvarenje, odlučili smo pričekati s kiretažom nekoliko dana. Počeli smo se intenzivno moliti svetom Josipu za zagovor da naše dijete živi. Nakon samo nekoliko dana, na idućem pregledu, sve je bilo u redu, bebi je kucalo srce i uredno se razvijala. Kad smo s 4 mjeseca saznali da je dječak, odlučili smo mu dati ime Josip, po svetom Josipu, kojem smo se i dalje svakodnevno u molitvi utjecali. U 7. mjesecu trudnoće, iznenada sam prokrvarila, stanje se naglo pogoršavalo i morali su me hitno poroditi carskim rezom. Josip je prebačen na neonatologiju u inkubator, a meni su se u tim trenucima borili za život. Čudom sam preživjela. Josip je 2. dan nakon rođenja primio sakrament krštenja, a 3. dan je otišao Bogu. Bilo nam je jako teško, osjećala sam mač boli koji probada srce, duša je neopisivo boljela. Sve se odvijalo dok su se meni borili za život, te ja Josipa nikad nisam ni vidjela, ni poljubila, a ni ispratila u vječnost. Mario je sve to prošao bez mene.

Ali od prvog trena u toj patnji je bilo nešto milosno, što ne znam objasniti. Nikad prije, ni poslije, nisam tako opipljivo osjećala Božju prisutnost i blizinu. Brzo sam se prestala pitati zašto nas Bog vodi ovim putem, jer to me vodilo u očaj, ali dobila sam odgovor na pitanje gdje je Bog kad me boli, kad patim. Tad mi je bliži nego ikad. Potpuno slomljeni, mi smo predali Bogu sve svoje brige, svo pouzdanje i odlučili smo vjerovati da sve što se događa i što se nama čini besmisleno, Njemu ima smisao. Kad smo učinili potpuno predanje, osjetili smo duboki mir, Bog je bio uz nas i liječio nas svojom ljubavlju. Pratile su nas i molitve obitelji i prijatelja, a velika podrška nam je bio naš župnik. Posjećivao nas je, molio s nama i poslije svakog razgovora osjećali smo ohrabrenje. Nikad više nisam u molitvi Očenaš olako izgovorila ono „budi volja tvoja“.

Ne mogu reći da sam svoj križ uvijek radosno nosila, padala sam i dizala se. No ima jedan dan koji je donio promjenu. To jutro sam tužno razmišljala o svemu što se dogodilo, žalila što Josip nije u mom naručju i najednom mi se u nutrini javilo pitanje Što je to što najviše želiš svojoj djeci? Odmah sam počela u sebi odgovarati, onako kako su mi misli dolazile, da želim da budu zdravi, rastu sretni, da dobro uče, zaposle se, možda udaju/ožene, a najvažnije od svega želim da budu dobri ljudi. Na to mi se javilo pitanje Zašto? Odgovorila sam da to želim zato da oni jednom, na koncu svog života dođu u nebo. Isti trenutak me preplavila spoznaja, Josip je već u nebu. Najvažnije od svega on je postigao, rodio se, krstio i ne susrevši grijeh otišao Bogu. Gleda Boga licem u lice i živi vječno blaženstvo. Tad je Bog preobrazio bol u utjehu i zahvalu. Naše dijete je u Božjem zagrljaju. Pojavila se istinska radost i ponos. Mi smo bili otvoreni životu, zato Josip sad ima vječni život, moli za nas, zagovara nas pred Bogom. konačno, mi smo roditelji sveca, a to je velik privilegij.

Bilo je onih koji su izgovarali promašene fraze kao bolje da je umro nego da je ostao živjeti bolestan ili navodili primjere nečijih boli kako bi umanjili moju bol. Uglavnom se nisam obazirala, no jednom me zaboljelo kad mi je jedna žena rekla: „Čula sam da ste izgubili dijete.„ Rekla sam joj da nismo. Mi Josipa nismo izgubili, mi znamo gde je on, on je s Bogom, a mnogi od nas su nažalost izgubljeni, samo Josip to sigurno nije.

Bog nas je preko Josipa naučio da je smisao naše vjere osobno susresti Krista, da je čin prave vjere predati Mu potpuno svoje pouzdanje, ne sa zadrškom nego potpuno, vjerovati da nas On voli više nego mi sami sebe i da zna najbolje za nas. Naučio nas je  da svaki život vrijedi i ima smisla, pa makar trajao 3 dana kao Josipov, jer se ne rađamo za ovaj svijet nego za vječnost.

Mario i ja nastavljamo živjeti vjerno ženidbenu privolu. To nije završen proces, nego svaki dan  iznova mi moramo odlučiti živjeti vjerno ono „Da“ koje smo izrekli na dan našeg vjenčanja. I kad su liječnici rekli da ne smijem zatrudnjeti jer bi mi to ugrozilo život, Bog nam je pokazao put. Opet je posrednik Njegove milosti u našim životima bio naš župnik. Na don Krešin poticaj, završila sam edukaciju i postala podučavateljica Billingsove ovulacijske metode, što je donijelo brojne dobrobiti našem braku, a i mnogima koji su preko nas upoznali tu metodu prirodnog planiranja obitelji. Pet godina poslije Josipovog rođenja, rodila se Marija, posvetili smo ju Gospi od prvog trenutka. Ona je još jedno čudo Božje u našim životima. Za nju je naša kćerka Magdalena simpatično molila tijekom trudnoće: „Bože daj nam bebu, ali daj da ova beba živi ovdje s nama.“ Bog se proslavlja, jedina naša želja je da Mu ostanemo vjerni, kako bi jednog dana, zajedno s našim Josipom živjeli u vječnosti.  

Hvaljen Isus i Marija, ja sam Janja Marušić, imam 28 godina, pravnica sam po struci. Imam ogromnu tremu, nije sramota priznati i nadam se, da nakon svega sto čujete u narednim minutama, da će te me razumjeti i da mi nećete zamjeriti. Došla sam otvorena srca, svjedočiti vam događaje iz svog života i koliko je Isusa bilo u njima. Ne ću ići previše daleko unazad, samo do vremena prije nego sam začeta.

Moji roditelji su bili u braku 10 godina i rečeno im je bilo da ne mogu imati djece, nema doktora kod kojeg nisu išli. Puno su se molili Bogu i nakon 10 godina mamu zaboli stomak, ode na ginekološki pregled i doktor kaže „Čestitam, trudni ste!“. To dijete sam ja. Postoji nešto puno jače od medicine a to je Bog, koji je imao plan za mene od začeća. Sve sto ćete čuti dalje, sve sam to morala proći, da sam se rodila odmah nakon sklopljenog braka, kako to i većinom biva, ja bi sada bila i starija i vodila neki drugi život. Ali ne, ovaj je bio za mene zacrtan i ja ga, hvala Bogu, živim.

Prolazile su godine, ja sam rasla i rasla, malo i previše… ali Bogu hvala. Pretvorila se u jednu aktivnu, hiperaktivnu osobu, sa vizijom svijeta oko sebe. Nisam mogla mirovati a uostalom Bog mi je dao talente i ako sam osjetila da sam dobra u nečem i doprinosim nisam željela prestat, svaki vikend edukacije, seminari… Roditelji u težoj materijalnoj situaciji, radila sam za vrijeme faksa i bila u najvećoj snazi bas kad sam im i najviše trebala. Potpuno zdrava, nikad nisam antibiotik trebala popiti, nikad nikakvi problemi sa zdravljem. Živjela sam punim plućima.

22.5.2020. to se mijenja, bila sam na poslu, u jednoj osiguravajućoj kući, da nikoga ne reklamiram, i osjetila sam kako mi klecaju koljena, u međuvremenu sretnem zgodnog kolegu, te uz smijeh s kolegicama iz ureda to pripišem tomu.

Postajalo je sve gore i gore te nakon hitne završim na CUM-u, zatim na neurologiji, poluintezivna njega, jedina mlađa od  80 godina sam bila. Puno pretraga mi je odrađeno, ali nakon 10-ak dana šalju me za Zagreb

U Zagrebu bivam smještena na Rebro u nadi da će mi se što prije postaviti dijagnoza i da idem kuci k obitelji. Mjesec dana bolnice meni se i dalje ne zna sta je. U tim trenucima ne zazivate mamu, prijateljicu, tetku. Vi zazivate Boga, on vas jedini vidi ogoljenu i ono što ustvari proživljavate.

Svaka bolesnička soba je tužna, bio to Zagreb ili Mostar, bio bolji ili lošiji namještaj. I ja se pitam kako to ja sad izgledam u tom krevetu, jesam li jadna, zatvorim oci, vidim sebe kako ležim i vidim Isusa kako me grli, i to je najljepša slika na svijetu.

Dobivala sam puno poruka, puno molitve se za mene molilo, ljudi su hodočastili, slali mi slike, to je snaga koja je mene spasila da ne potonem. Kada dobivate poruke od svećenika koji je sad ovdje, svima nama dobro znan „moj si ministrant, svaki dan si sa mnom na Oltaru“, kako možete  da se ne borite?

Kad si u najdivnijoj Zajednici poput Tropleta, okružen istinskim vjernicima, kad se okupljaju i mole za tebe, kako se predati?

Mjesec dana Zagreba i dolazi mi moj doktor i kaže „Moramo uraditi biopsiju mozga, to je jedini nacin da saznamo kakve se to promjene u tvom mozgu događaju i zbog čega“. Biopsija mozga… zvuči strasno… je li sramota proguglati…

U iščekivanju biopsije, večer prije, sa mnom u sobi jedna pacijentica prica s mužem na mobitel i govori: „Ona cura je još ovdje, sutra će joj bušiti glavu…“ kako preživjeti to slušajući? Tko  mi je jedini mogao dat snagu nego Bog.

Odrađena biopsija, popustila anestezija, kažu sestre „Govori čim te krene glava bolit jer je anestezija popustila“, ja kažem: „Mene ništa ne boli. Bog mi moj ne da da me boli.“ Sestre u čudu, kažu da prvi put u povijesti Rebra nakon biopsije mozga pacijent ne traži tablete za bolove.

Bivam poslana kuci, da čekam dijagnozu, vratim se među roditelje, obitelj… i kažem: „Boze sto mi god pošalješ nosit ću se najbolje s tim, bit ću najbolji pacijent s tom dijagnozom“.

Multipla skleroza – konačno imam ime onoga s ču živjet do kraja života, nepredvidiva bolest, svaku noć liježeš i ne znaš hoćeš li se pokretan probuditi.

Cijela desna strana paralizirana, čak utjecalo i na govor, kreće borba s vježbanjem, toliko za svog Boga mogu i moram uraditi. Prognoze su bile teške, ali ja nemam vremena za ležat u krevetu i bit u pelenama, ja želim propovijedati o onom koliko me Bog voli, ja moram raditi, doprinositi, Bog to voli.

Uz silnu vjeru, vježbu, volju i odličnog fizioterapeuta ja prohodam ljudi!

Dok sam ležala na Rebru čitam portale i  vidim da ce biti izbori u Mostaru, govorim medicinskoj sestri: „Evo bit će izbori nakon toliko godina, ja želim biti kandidat, želim raditi, imam viziju“. Kaže ona „Pa sto ne bi mogla“. Rekoh: „Kako ću kampanju iz kolica, u pelenama voditi“.

Uz svu borbu za zdravlje ja odlučih ući  i u tu borbu, ja to mogu. Najviše se veselio tome moj otac. I na dan početka službene kampanje 20. 11. ja pokopam svog oca. COVID plus ispaćen organizam rezultira smrću. Teška godina za moju obitelj, ali ja odlučim borit se dalje, jer znam, da bi i tata to želio. Odradim super kampanju i super rezultat. I ne ću stati jer volju nisam izgubila, sve mi je jača i jača.

Gdje je Janja danas?

U 9. mjesecu primam drugu dozu lijeka, vježbam. Pazim na prehranu, radim, zaposlena sam. I što je najzanimljivije od svega – zaljubljena sam, Bog mi je poslao nekog kada sam se najmanje nadala. Nekoga tko boluje od iste bolesti kao i ja. Da nije toga nikad se ne bi upoznali, ali Bog je tako posložio stvari i hvala Mu!

Planiram napisati knjigu, jer ima još puno zanimljivih detalja ali ovo bi trajalo predugo.

Bog vas sve blagoslovio, molite se i okružite se  vjernicima. I molite Boga da vam da ono sto je najbolje za vas, jer Bog zna što je to i On vas voli vise nego sto vi volite sebe.