FEDER: Kako nacije iz veličanstvenosti skliznu u zaborav?

Don Feder/Konzerva.hr

Ljudi, poput nacija, misle da su vječni. Koji čovjek u svojim 20-tim ili 30-tim ne vjeruje, barem podsvjesno, da će živjeti vječno?

U proljeće mladosti, beskrajno ljeto mami. Kad navršite 70 godina, teže se sakriti od stvarnosti.

Nacije također imaju godišnja doba. Zamislite Rimljanina iz 2. stoljeća kako razmišlja o carstvu koje se proteže od Britanije do Bliskog istoka, misleći: Ovo će trajati vječno.

Vječnost je trajala otprilike 500 godina.

Francuska je bila stvar u 17. i 18. stoljeću. Danas je zemlja Karla Martela na putu da postane dio muslimanske ume.

U 19. i 20. stoljeću, sunce nikada nije zalazilo nad Britanskim carstvom. Danas Albion obitava u vječitom sumraku. Njegova 95-godišnja vladarica prikladni je simbol nacije u terminalnom padu.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, činilo se da je Japan spreman kupiti svijet. Poslovne škole podučavale su japanske tehnike upravljanja. Danas je natalitet toliko nizak, a njegova populacija toliko brzo stari, da je iznikla industrija koja uklanja ostatke ostarjelih Japanaca koji umiru sami.

Ja sam rođen 1946. godine, gotovo na sredini 20. stoljeća — američkog stoljeća. Američki prestiž i utjecaj nikad nisu bili veći. Zahvaljujući Najvećoj generaciji, pobijedili smo u Svjetskom ratu koji se vodio u većem dijelu Europe, Azije i Pacifika. Njemačku smo pretvorili u prah i pepeo, a izlazeće sunce pospremili u krevet.

To je postavilo pozornicu za gotovo pola stoljeća prosperiteta bez presedana. Zaustavili smo širenje komunizma u Europi i Aziji i borili se protiv međunarodnog terorizma. Ponovno smo izgradili naše neprijatelje i veći dio svijeta obasipali stranom pomoći.

Gradili smo nebodere i rakete do mjeseca. Pobijedili smo Polio i COVID. Istražili smo tajne Svemira i čudesa DNK, nacrta života.

Ali gdje je slava koja je svojedobno bio Rim?

Amerika iz relativno slobodne ekonomije prelazi na socijalizam — koji je toliko dobro funkcionirao nigdje na svijetu. Prešli smo iz republikanske vlade vođene ustavom u režim rotirajućih elita. Svake godine imamo sve manje slobode.

Poput putokaza za nadolazeću vladavinu terora, kultura otkazivanja je svugdje. Američku revoluciju zamijenili smo za Kulturnu revoluciju.

Patetično stvorenje u Bijeloj kući prazna je posuda koju su ispunili njegovi rukovatelji. Na summitu G-7, dr. Jill ga je morala voditi poput djeteta.

Godine 1961., kad smo bili mladi i poletni, takav je bio i naš vođa. Danas oslabljenu naciju tehnički predvodi najstariji čovjek koji je ikad služio kao predsjednik.

Mi nismo u stanju braniti naše granice, našu povijest (uključujući spomenike veličanstvene prošlosti) ili naše ulice. Naši su gradovi postali igrališta za anarhiste.

Mi smo nacija uzdržavanih, prosjaka i zagubljene dobrotvornosti. Veterani beskućnici kampiraju na ulicama, dok ilegalne strance smještaju u hotele.

Predsjednik Sjedinjenih Država čak ne može točno citirati početne riječi Deklaracije o neovisnosti. Diplomci s Ivy League sveučilišta rutinski ne prolaze testove povijesti koje bi prije samo jedne generacije bez problema riješili učenici 5. razreda.

Stope kriminala rastu, a mi za to okrivljavamo 2. amandman i režemo policijske proračune.

Naša kultura je dokazano luda. Imamo muškarce koji se žene za muškarce. Muškarce koji misle da su žene. Ljude koji se bore protiv rasizma nastojeći uvjeriti pripadnike jedne rase da su inherentno zli, a pripadnike druge da su vječite žrtve. Tijekom predavanja na Yaleu, psihijatrica je izjavila kako fantazira o “pražnjenju revolvera u glavu bilo koje bijele osobe”.

Mi koljemo nerođene u ime slobode, dok naš natalitet pada iz godine u godinu.

Naš je državni dug toliko visok da se više ne možemo ni pretvarati da ćemo ga jednog dana otplatiti. To je 28-bilijunski spomenik našoj nesmotrenosti i odbijanju sučeljavanja sa stvarnošću.

Naša je “zabava” sadistička, nihilistička i trajna poput omota slatkiša bačenog u smeće. Naša glazba je buka koja obuhvaća spektar od dosadnog do odbojnog.

Patriotizam se naziva pobunom, izdaja se slavi, a perverzija posvećuje.

Muškarac u plavom dobiva manje poštovanja od muškarca u haljini.

Od vojnika tražimo da se bore za naciju u koju naši vođe više ne vjeruju.

Koliko lako se većina ljudi predala Faucizmu (režimu maski za lice i sredstava za dezinfekciju ruku) pokazuje smrt američkog duha.

Kako nacije iz veličanstvenosti skliznu u zaborav?

  • Vođenjem beskrajnih ratova u kojima ne mogu ili ne žele pobijediti
  • Akumuliranjem masivnog duga daleko iznad njihove mogućnosti otplate
  • Odbijanjem čuvanja svojih granica, dozvoljavajući da naciju preplave horde stranaca
  • Prepuštanjem kontrole svojih gradova vladavini rulje
  • Prelaskom s republikanskog oblika vladavine na oligarhiju
  • Gubitkom nacionalnog identiteta
  • Prepuštanjem indolenciji
  • Napuštanjem vjere i obitelji — bedema društvenog poretka

U Americi je izražen svaki od ovih simptoma, što ukazuje na uznapredovalu fazu bolesti.

Čak i ako se sve čini beznadnim, nemamo li obvezu prema onima koji su toliko žrtvovali kako bi nam dali ono što smo imali?

Okružuju me duhovi koji me tjeraju naprijed: vojnici Unije koji su držali Grobljanski greben, izudarani gadovi Bastogne, oni koji su služili u hladnom paklu Koreje, momci koji su otišli u džungle jugoistočne Azije i vratili se kući samo da bi bili psovani ili zanemareni.

Ovo je nacija koja je prihvatila moje imigrantske bake i djedove, čiju su odoru nosili moj otac i većina mojih ujaka u Drugom svjetskom ratu. Ne želim zamisliti svijet bez Amerike, iako ta mogućnost postaje sve vjerojatnija.

Tijekom najmračnijeg britanskog sata, kad je njihova profesionalna vojska bila zarobljena u Dunkirku i kad se njemačka invazija činila neizbježnom, Churchill je podsjetio svoje sunarodnjake: “Nacije koje su poražene u borbi se ponovno dižu, a one koje se pokorno predaju su gotove.”

Isto se može reći u ovom slučaju. Ako dopustimo da nam Amerika sklizne kroz prste, ako izgubimo bez bitke, što će potomstvo reći o nama?

Iako su prognoze daleko od dobrih, samo Bog zna je li američki dan na suncu završio.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag