LJUDSKA PRAVA 70 GODINA NAKON USVAJANJA OPĆE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA »Legalizacija pobačaja« slabi cijeli sustav zaštite i promicanja ljudskih prava

Objavio Darko Grden 

Snimio: B. Čović | Konferencije za novinare državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina

Kardinal Parolin: »Za Svetu Stolicu ispustiti temelj prava znači lišiti ih njihova bitnoga sadržaja i dopustiti da se rasprše u velikom moru proklamacija ili programa, donošenih na poticaj osjećaja, emocija, ideologija, pa čak i čimbenika koji su tuđi međunarodnomu kontekstu.«

Što se željelo izraziti 1948. godine Općom deklaracijom?, drugo je pitanje koje je u svojem predavanju o ljudskim pravima, koje je pročitano na simpoziju na Papinskom sveučilištu »Gregoriani«, postavio Papin državni tajnik kardinal Pietro Parolin. »U odgovoru se krije drugi snažan koncept koji papinska diplomacija nikada ne prestaje isticati: ustroj Deklaracije ne može se svesti na popis prava ni na statički proglas. Uostalom, samo ako su ljudska prava usidrena u antropološkoj dimenziji, moguće ih je prepoznati kao ‘temelj slobode, pravde i mira’ (Preambula Opće deklaracije), što su legitimne čovjekove težnje«, odgovorio je kardinal Parolin. Prema njegovim riječima, nije riječ o »teoretskim argumentima i terminima ili čak o argumentima i terminima lišenih učinkovitosti, nego jednostavno vezanima uz povijesne epizode i epohe«. »Uistinu, iz tih težnja proizlazi neosporiva prednost slobode nad tlačenjem, jednakost osoba makar bile različite s obzirom na rasu, spol, jezik, religiju i mišljenje, a jednako tako u njima prostor nalazi pravo na odgoj i obrazovanje, na medicinsku skrb, na slobodu od gladi, na integralni razvoj«, rekao je kardinal.

Povezanost vrjednota i pravnih formulacija

»Deklaraciju se željelo donijeti«, nastavio je, »kako bi se vrjednote čovječanstva (općeljudska, univerzalna etička kategorija, nap. Da. G.) povezale s formulacijama prava (međunarodnopravna kategorija, nap. Da. G.), da bi se time ispunila crna rupa koju su načinile politike koje žanju žrtve ili osuđuju nedužne te kako bi se obeshrabrilo nasilje u njegovim različitim oblicima, ili kako bi se uklonile nejednakosti. Taj čin jedan je od načina da se univerzalno potvrdi obnovljena ideja o pravednosti koja se ostvaruje među osobama, koje se ‘rađaju slobodne i jednake u dostojanstvu i pravima’ (Opća deklaracija, čl. 1), a koristi se demokratskom metodom (usp. Opće deklaracija, čl. 28 koji kaže da ‘svatko ima pravo na društveni i međunarodni poredak u kojem se prava i slobode utvrđene ovom Deklaracijom mogu potpuno ostvariti’), shvaćenom ne kao politička teorija, nego kao skup pravila, institucija i struktura koje su kadre izraziti i prenositi vrjednote. Upravo to Sveta Stolica ima na umu kad… traži da se djeluje kako bi se zajamčila budućnost dostojna čovjeka, ističući prvenstvo života, slobode u njezinim različitim izričajima, oslobađanje od siromaštva i integralni rast te pripadnost zajedničkoj ljudskoj obitelji.«

Vrijedi li Deklaracija još uvijek?

Danas, nakon sedamdeset godina, postavlja se pitanje koje je kardinal Parolin ovako formulirao: »Diplomati i nediplomati pozvani smo pitati se vrijedi li sve to još uvijek.« Isto je pitanje postavio i drugi autor koji je konzultiran u ovom prilogu, Vincenzo Buonomo: »Nakon što je prošlo sedamdeset godina, je li takav pristup još uvijek valjan?« Oba autora gotovo istim riječima i navodeći iste primjere registriraju veliku promjenu, koju nazivaju »transverzalnim pristupom«. Prije nego što će progovoriti o novom pristupu, kardinal Parolin upućuje na njegov uzrok. »Realistično iščitavanje našega svakodnevnoga maloga i velikoga svijeta nameće nam pomisao na duboku krizu vrjednota, koja zahvaća poglavito ljudsku osobu, a time dotiče temelj sadržaja Opće deklaracije. Od te krize temelja ne možemo pobjeći jer, kao što napominje papa Franjo, ‘reducirano viđenje ljudske osobe otvara put k širenju nepravde, društvene nejednakosti i korupcije’«, kaže kardinal Parolin. Kriza je, dakle, dubinska: tiče se samoga temelja, viđenja čovjeka, ljudske osobe, onako kako je vidi Crkva svjetlom razuma ojačanim objavom. Što se događa s ljudskim pravima kad se odvoje od toga temelja? Ostaju kao forma, ali gube referentnu točku bez koje ne mogu utvrditi uzajamne odnose i hijerarhiju, što pak stvara probleme u implementaciji. U tome su oba autora jednoglasna.

Problematičnost »transverzalnoga pristupa«

»U ovom povijesnom trenutku čini se da se automatizam vrjednote – prava ignorira ili ga se čak smatra nevaljalim, kao što pokazuje takozvani transverzalni pristup rabljen u govoru i u dokumentima međunarodnih tijela kako bi se temeljna prava usidrila u prolaznim situacijama, misleći da se time daje autoritet i učinkovitost oblicima djelovanja i podrške, unutarnjim i međunarodnim. No to usmjerenje koje donosi jasno odvajanje od vrjednota koje nadahnjuju prava preobražava sustav jamstava prava koji je na djelu na međunarodnoj razini u puko tehničko umijeće te propušta ne samo uzeti u obzir nedjeljivost klasičnih kategorija prava – građanska i politička ili ekonomska, društvena i kulturna – nego nadasve univerzalnost i međuovisnost koje od Opće deklaracije i svih akata koji su nakon nje uslijedili čine sustav viših pravila, polazište za odredbe i zakone koji se donose unutar država«, kaže kardinal državni tajnik.

»No koliko fragmentacija jedinstva osobe utječe na nedostatak zaštite ljudskih prava? Misli se da se tom fragmentacijom proglašavaju različita prava, nova prava, smatrajući to načinom da se izgrade širi prostori slobode, koja međutim ostaju bez svake potrebne učinkovitosti. Što je, primjerice, ostalo od proglašavanja prava na mir 2016. godine?« kaže Vincenzo Buonomo.

Potom još jasnije ističe: »Za Svetu Stolicu ispustiti temelj prava znači lišiti ih njihova bitnoga sadržaja i dopustiti da se rasprše u velikom moru proklamacija ili programa, donošenih na poticaj osjećaja, emocija, ideologija, pa čak i čimbenika koji su tuđi međunarodnomu kontekstu.«

Problem dodatno pojašnjava Buonomo. Na pitanje može li se ljudskim pravima pristupati kao i prije 70 godina on odgovara: »Možda se može u odnosu na načelo jednakosti, premda danas jednakost u kontekstu ljudskih prava znači gotovo isključivo ’empowerment’ (proces zadobivanja slobode i moći da se učini što se želi ili da se kontrolira ono što se nekomu događa, nap. Da. G.) i nediskriminacija! No drugačije je i poimanje slobode (sve se može činiti… Koje su granice slobode?) kao što je drugačije i poimanje pravednosti: u govoru o ljudskim pravima pravednost je opravdivost, tj. implementacija prava utjecanjem sudovima i procedurama.«

Vrijeme je za klasično pitanje prava i pravednosti

Oba autora navode nedavni primjer. Riječ je o najnovijem tumačenju čl. 6 § 1 Međunarodnoga pakta o građanskim i političkim pravima od strane UN-ova Odbora za ljudska prava. U spomenutom paktu se kaže: »Svako ljudsko biće ima prirodno pravo na život. To pravo treba zaštititi zakonom. Nitko ne smije biti samovoljno lišen života.« Očekivalo bi se, i tako se donedavno i činilo, da se spomenuta odredba čita kao instrument koji državama daje pravo ograničiti i zabraniti pobačaj, no Generalni komentar br. 36 u članku 8. čini posve suprotno: polazeći isključivo od prava na život žena i djevojaka, shvaćenoga vrlo široko, praktički nameće državama uklanjanje zaprjeka legalnomu pobačaju, uključujući i prigovor savjesti liječnika, premda im, kao usputno, ne niječe pravo regulirati to pitanje. O pravu nerođenoga djeteta, čiji se život pobačajem zapravo stvarno zatire, u toj logičko-pravnoj akrobaciji nema ni riječi. Slično, ipak nešto opreznije, u čl. 9 čini s eutanazijom.

Kardinal Parolin popratio je komentar riječima: »Riječ je o pravnom patentu koji, ako je u etičkom smislu opasan presedan, zapravo slabi cijeli sustav zaštite i promicanja ljudskih prava, potvrđujući prednost pravne tehnike nad vrijednosnom dimenzijom. Pada na pamet veliko pitanje s kojim se čin zakonodavca, također na međunarodnoj razini, poziva suočiti: ‘ius quia isutum‘ ili ‘ius quia iussum’? (je li nešto zakon zato što je u sebi pravedno ili zato što je zapovjeđeno, nap. Da. G.). U ovom je slučaju jasno da ljudska prava gube svoj izvor u ljudskom dostojanstvu kako bi proizlazila jednostavno iz zakona ili iz interpretacijskih procedura.«

Slabljenje stvarne i potrebne zaštite

Buonomo uz spomenuti slučaj navodi još jedan primjer. »Mislim da smo u istoj situaciji koja je bila u ožujku 1994. godine, kad je UN-ov Odbor za ljudska prava ispitao individualni priziv Toonen vs. Australia. U toj je prigodi Odbor smatrao da razlikovanje i diskriminacija s obzirom na spol imaju biti zamijenjeni rodom (»gender«), otvarajući put svakoj mogućoj formulaciji prava, dužnosti i ponašanja, zasnovanih na stajalištu da je socijalni profil (rod, gender) iznad svake biološke razlike (spol). Danas se ista stvar događa s pravom na život koje se više ne promatra kao pravo zasnovano na vrjednoti života, nego kao obično pravo, kao mnoga druga«, kaže dekan Papinskoga lateranskoga sveučilišta, koji se također slaže s kardinalom Parolinom da takva tendencija zapravo slabi stvarnu i potrebnu zaštitu ljudskih prava. »Transverzalnost, koja se pojavila kao nagnuće, danas je postala metodologijom sadašnje međunarodne agende, posebno u Ujedinjenim narodima, koja ujedinjuje prava o pojedinim tematikama. No koliko fragmentacija jedinstva osobe utječe na nedostatak zaštite ljudskih prava? Misli se da se tom fragmentacijom proglašavaju različita prava, nova prava, smatrajući to načinom da se izgrade širi prostori slobode, koja međutim ostaju bez svake potrebne učinkovitosti. Što je, primjerice, ostalo od proglašavanja prava na mir 2016. godine?« kaže Buonomo.

U Beču Sveta Stolica shvatila da se »sve mijenja«

Kardinal Parolin podosta se opširno u svojem predavanju osvrnuo na Bečku konferenciju čija se 25. obljetnica prošle godine također slavila. Prema kardinalu Parolinu, taj je događaj bio prijelomnica kad je »Sveta Stolica dozrela u uvjerenju da se glede ljudskih prava sve mijenja«. »U osnovi je papinska diplomacija ustanovila želju da se iz završnoga dokumenta isključi svako pozivanje na temelj ljudskih prava, ostavljajući prostora samo za ishitreno pozivanje na ‘subjekta’ koji je naslovnik i uživatelj tih prava«, rekao je kardinal Parolin.

Svetoj je Stolici uspjelo da u preambulu Bečke deklaracije uđe rečenica da »ljudska prava proizlaze iz dostojanstva i vrijednosti inherentnih ljudskoj osobi, da je ljudska osoba središnji subjekt ljudskih prava i temeljnih sloboda te da u skladu s tim treba biti njihov prioritetni korisnik i aktivno sudjelovati u ostvarenju tih prava i sloboda«. Ipak je njezino izaslanstvo na konferenciji bilo prisiljeno izraziti određene zabrinutosti, u »Tumačećoj izjavi«. Izražene zabrinutosti odnosile su se na »isključivo pragmatički pristup« ljudskim pravima. »Usmjerenje koje je načelo jednakosti ljudskih bića zamijenilo pravom na nediskriminaciju, kao što je pojam slobode tumačilo kao mogućnost proglašavanja prava bez ograničenja, došavši do toga da pojam pravednosti svede na puku opravdivost prava pred pravosudnim tijelom. Jednako je tako Sveta Stolica upozorila na opasnost kompromisa postignutoga u takozvanoj ‘kulturnoj klauzuli’, smatrajući je potencijalnim uzrokom sukoba između univerzalnosti ljudskih prava i različitih kulturnih i religijskih poimanja prava«, rekao je kardinal Parolin.

Dio predavanja o promjeni u poimanju ljudskih prava državni je tajnik završio citatom iz prošlogodišnjega govora pape Franje članovima Diplomatskoga zbora u kojem je Papa upozorio da se »u ime samih ljudskih prava uglavljuju suvremeni oblici ideološke kolonizacije jačih i bogatijih na štetu siromašnijih i slabijih«, ali istodobno i na to da »tradicije pojedinih naroda ne mogu biti prizivane kao izgovor za zanemarivanje dužnoga poštivanja temeljnih prava proglašenih u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima«.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 3/2019.