Je li Milanović istjerao miševe iz Žikina kola?

Hrvatska (odlučujuća) bitka za konstitutivnost


Hrvatski je predsjednik, nakon NATO summita, upozorio kako po Europi neki od BiH – igrajući se eksperimentima, nastoje napraviti utopiju. Gotovo istodobno Božo Ljubić upozorava kako smo već 12 godina u Komšićevu kolu. Sve u svemu – u Vrzinom smo kolu.

Milanović sa Stoltenbergom pola minute telefonom, a koliko s Bidenom – uživo…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Na prošlotjednom (i višednevnom) zagrebačkom obilježavanju obljetnice Hrvatskog proljeća ’71., održani su brojni govori. Neki su se prisjetili svojih uzničkih dana u Titnim kazamatima, a jedan od lidera Proljeća Dražen Budiša naglasio je kako je (novi) hrvatski naraštaj koji je došao 20 godina nakon proljećara prošao puno teže iskustvo i sudbinu, u usporedbi s onim iz ranih 70-ih kada je posijano sjeme koje je 90-ih (konačno!) dalo ploda.

Govoreći o današnjoj Hrvatskoj, kazao je: „Bez obzira na sve nedostatke, uglavnom smo ostvarili svoje ciljeve bez obzira na uspone i padove, poteškoće u tranziciji. Ali jedan nismo. A to je jednakopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.“

Tresla se brda…

Riječi toga istaknutoga proljećara popraćene su pljeskom. Izrečene su, međutim, u ozračju žestoka sukoba, kako se to u Lijepoj našoj voli kazati, dva brda – Pantovčaka, gdje stoluje hrvatski predsjednik, i Gornjeg grada, na kojemu vedri i oblači hrvatski premijer – baš oko Bosne napaćene. Hladni rat između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića traje, istina, još od predsjedničkih izbora kada je ex-premijer poremetio planove vladajućeg HDZ-a i uskratio drugi mandat Kolindi Grabar Kitarović. Još u noći dok su se zbrajali glasovi, a već je u ranoj fazi bilo jasno kako će Predsjednički dvori ostati bez ženske ruke, Plenković je obznanio da je pred Hrvatskom – tvrda kohabitacija.

Danas je pak bjelodano kako su riječi hrvatskoga premijera bile proročke. Pripetavanje, nerijetko na razini birtije negdje pred fajrunt, te dvojice nekadašnjih kolega (pače i prijatelja), nižih hrvatskih diplomata, stanovito je vrijeme zabavljalo hrvatsku, a i širu, susjednu javnost. No „slučaj BiH“ dogodio se uoči NATO summita u Bruxellesu pa je tako žestoki sraz predsjednik-premijer prestao biti (samo) „kazalište u kući“. Hrvatski je predsjednik, praktički uoči samoga puta u glavni grad EU-a, obznanio kako se, u biti, događa vrlo neobična situacija. „Nemali broj država članica NATO-a sabotira, otvoreno opstruira, onemogućava da se u pasusu o BiH uopće spomene Daytonski sporazum, kao da je to nešto otrovno“, kazao je otvoreno prijeteći kako on neće potpisati nikakav (završni) dokument ukoliko se to ne – redigira.

I dok se Milanović spremao udariti na Alijansu, Gordan Grlić Radman proglasio ga je obmanjivačem. „Mi smo radili odgovarajuću dokumentaciju za summit, mi smo se borili za točke koje su nam važne. Pitanje BiH koje je Milanović izvadio iz šešira i naglasio tako slavodobitno, dio je naše stalne politike“, objasnio je šef hrvatske diplomacije dometnuvši kako hrvatska Vlada konstantno radi na zaštiti položaja hrvatskoga naroda u BiH te, na kraju, krstivši predsjednika „prepisivačem svih dosadašnjih naših napora od 2016.“

 E, tu će se Hrvatska pitati!

A onda se, ipak, dogodio – Bruxelles. Ali, prije negoli će sjesti u zrakoplov, u nedjelju, 13. lipnja hrvatskoga je predsjednika nazvao glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i – prepričao je nakon svega briselski putnik – sve je riješeno u pola minute. „Da to nisam napravio, imali bismo deklaraciju koju kao da je pisao neki korifej, zagovornik tzv. građanske BiH, što zvuči jako plemenito, ali je zapravo podvala“, osvrnuo se na svoju briselsku epizodu Milanović naglašavajući kako je uoči i na samom summitu razabrao kako neki imaju nekakve kreativne planove s BiH. „E, tu će se Hrvatska pitati, pitat će se i bosanski Srbi. Nisu bili naši saveznici u ratu, bili su neprijatelji. Bošnjaci su, ipak, bili saveznici u najvećem dijelu vremena… Ali, ono što mene zanima u BiH, cjelovitoj, neokrnjenoj, jedinstvenoj – i to nikad ne dovodim u pitanje! – jesu sudbina i temeljna državna glasačka i građanska prava bosanskohercegovačkih Hrvata, koji su gotovo svi hrvatski državljani“, gotovo je zagalamio predsjednik Hrvatske.

I prije no što se osvrnemo na bošnjačke reakcije na briselska događanja, pogledajmo što je zapravo Milanović ishodio na vrućem gostujućem terenu. BiH se, dakle, u deklaraciji spominje u paragrafu 65., od ukupno njih 70 – i to u dijelu gdje se govori o državama aspiranticama u članstvo u NATO. 

Dayton se (ipak) može prepoznati

Hrvatski je predsjednik – a Grlić Radman tvrdi i Vlada (još) prije njega – inzistirao da se u završni dokument unesu tri detalja: o Daytonu, o trima konstitutivnim narodima i potrebi izmjene izbornog zakonodavstva. Prema (gotovo) općoj ocjeni, došlo je do kompromisa – Dayton se ne spominje izrijekom, ali ga se može prepoznati u formulaciji „svi međunarodni ugovori počevši od 1995.“. Ne spominju se ni tri konstitutivna naroda, ali je, ipak, izmijenjen nacrt u kojemu je stajalo „svi građani BiH“, čime se element konstitutivnost gurao u stranu. Nakon hrvatske intervencije ovo je preformulirano u „svi u BiH“, što, valjda, pokriva i konstitutivne narode.

Glede pak izborne reforme, ona je izrijekom unesena u dijelu gdje se spominju sve druge nužne reforme koje BiH – na euroatlantskom putu – mora provesti. Sve u svemu, dojma sam kako je Milanović sa Stoltenbergom trebao razgovarati – ionako nema roaminga u Uniji – dulje od „pola minute“. Raduje, ipak, to što se hrvatski predsjednik na mjestu (umalo) ignoriranja Daytona susreo (vidi sliku!) s Joeom Bidenom. Nadam se, naime, da susret s američkim predsjednikom nije predmnijevao samo – fotografiranje.

Kako bilo, vratimo se reakcijama bošnjačkih dužnosnika koji su se dok je trajao briselski skup, mogli samo – slikati. Jasno, već na prvotnu najavu šefa hrvatske države kako će bojkotirati deklaraciju, oglasio se Ljiljan Zlatni tvrdeći kako službeni Zagreb nema snagu sučeliti se s NATO paktom te kako je inzistiranje Hrvatske na konstitutivnim narodima odbačeno jer se radi o „prevladanom etničkom konceptu suprotnom standardima NATO-a i EU-a“. A kada je nakon raspleta shvatio da Milanovićevo predbriselsko upozorenje nije bilo pusti blef te kako, ipak, nije odbačeno, pokušao je slaviti potvrdu uspješnog bosanskohercegovačkog puta ka Alijansi, koji je, misli (?!) on, verificiran na summitu. A, evo, što zapravo donosi deklaracija:

„… Saveznici potiču političke čelnike na konstruktivan rad i pokazivanje političke volje za dobrobit svih u Bosni i Hercegovini u napredovanju ka euroatlantskim težnjama provedbom prijeko potrebnih političkih, izbornih reformi, vladavine prava, ekonomskih i obrambenih reformi, uključujući i kroz reformski program u suradnji s Paktom, ne prejudicirajući konačnu odluku o članstvu u NATO-u.“

Čitati, čitati i samo čitati!

Nije, čini se, tzv. hrvatski član troglavog bh. vrha pozorno čitao, pa mu se u prepričavanju bošnjačkim medijima događaja koji je (valjda) pratio na televiziji, zagubila bit (ili, crvena nit…). Nužno (mu) je zato utvrditi gradivo: „Ne prejudicirajući konačnu odluku o članstvu u NATO-u.“ No, zato je Milorad Dodik pravi štreber, pročitao je svako slovo, poglavito ona što mu pašu, pa je svome cimeru iz Titine 16 poručio: „Što se tiče Komšićeve fantazije u svezi s Programom reformi i konstantnog zavaravanja javnosti u BiH kako je nešto učinjeno u pogledu eventualnog članstva u NATO, imam samo jednu poručiti: Ako je to točno i ako BiH može bez stava Republike Srpske u NATO, neka proba odmah.“ Naglasio je i kako Komšić & comp. proizvode ovakve laži kako bi se javnost bavila nepostojećim Nacionalnim godišnjim planom umjesto, primjerice, kako (to) Bošnjaci imaju dva, a Hrvati nijednog člana Predsjedništva.

Slijedom čega dolazimo do toga koliko je važno Milanovićevo (ili, svejedno, hrvatske Vlade) inzistiranje na Daytonu. Uz to, od posebna je značaja i ono što je hrvatski predsjednik kazao i nakon, ipak, razmjerno sretnog završetka summita. Upozorio je, naime, kako je očito postojanje diplomatskih drugo i treće-pozivaca koji, umjesto da se u svom komšiluku i u svom đardinu igraju državno-pravnih eksperimenata, to rade u državi koja je susjeda Hrvatskoj, državi koja je utemeljena na međunarodno-pravnom aranžmanu koji je na snazi i čiji je Hrvatska supotpisnik. Štoviše, hrvatski je predsjednik skinuo diplomatske rukavice i optužnicu uputio na konkretnu adresu.

Bez diplomatskih rukavica

„… Miševi pokušavaju voditi Žikino kolo. Nemoguće je dobiti pozornost Angele Merkel o odnosima između Komšića i Dodika. Njezin je stav puno bliži našem. A(li) u berlinskom Ministarstvu vanjskih poslova postoji spektar ljudi iz moje nekadašnje političke opcije, koji su eksperimentatori i koji bi od Bosne i Hercegovine napravili utopiju. Neka si to rade u Njemačkoj“, poručio je Milanović.

Otkako je prošloga svibnja Komšićeva sljedba za vrijeme mise zadušnice za Bleiburške žrtve cijukala i budalesala po Sarajevu, kad god netko spomene kolo – pa i Žikino – sjetim se Kozaračkog u Titinoj ulici. Jer i taj skandalozni događaj ilustrira kakav je realni položaj Hrvata-katolika u njihovoj domovini. Stoga je edukativno podsjetiti na riječi predsjednika Glavnog odbora Hrvatskog narodnog sabora na zasjedanju HNS-a Bože Ljubića početkom lipnja.

„Na negiranje hrvatskog izbornog legitimiteta 2001. smo još i mogli gledati kao na eksces, 20 godina poslije svima nama bi moralo biti jasno da je to proces i projekt. Kontinuiran i dobro osmišljen projekt koji ima široku podršku u gotovo svim slojevima bošnjačkog društva i gotovo svim političkim strankama i opcijama na bošnjačkoj političkoj sceni“, kazao je napomenuvši i kako smo u Republici Srpskoj toliko beznačajni da nismo ni dio problema, kamo li rješenja.

Uistinu je možda – čak! – najgore to što je i Ljubić detektirao, a to je što se u ovome procesu dekonstituiranja i ponižavanja na jednoj razini Hrvati snažno suprotstavljaju, a na drugoj ponekad izgleda kako da se polako na to navikavaju…

„Navikavamo se na tri izbora Željka Komšića od strane bošnjačkog naroda na mjesto hrvatskog člana Predsjedništva. Uskoro će biti 12 godina bez hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH i više od 12 godina bez hrvatskog predstavnika na visokoj razini u diplomaciji. Dakle, 12 godina bez utjecaja na vanjsku politiku Bosne i Hercegovine“, upozorio je Ljubić.

Zato, zbog, eto, Željkina kola moguće je po Europi – Žikino kolo. A oba zajedno daju – Vrzino kolo!