FONTOVA: Glasanje sa svojim nogama protiv socijalizma

Humberto Fontova/Konzerva.hr

“Posada motornog čamca američke obalne straže repatrirala je 82 kubanska migranta tijekom razdoblja od osam interdikcija”, (Spacecoast Daily, 10.6.)

“2 mrtva, deset nestalih nakon prevrtanja brodice s kubanskim migrantima u blizini Key Westa”, (CBS Miami 27.5.)

“Tri Kubanca preživjela 33 dana na pustom otoku hraneći se kokosom i štakorima. … Dužnosnici američke obalne straže izjavili kako im je trojac s Kube rekao da im se brod prevrnuo u nemirnim vodama i da su uspjeli doplivati do Anguilla Caya, gdje su proveli 33 dana prije nego su ih primijetili i spasili.” (Daily Telegrapgh 21.2.)

“Kubanska zvijezda bejzbola César Prieto prebjegao u SAD — Kubanski igrač bejzbola César Prieto, talentirani 22-godišnji infielder, napustio je u srijedu kubansku reprezentaciju i prebjegao u Sjedinjene Države… Igrač je uskočio u automobil parkiran ispred hotela koji je ugostio momčad gotovo istog trenutka nakon što je stigao njihov autobus.” (Yahoo Sports, 27.5.)

“Prebjegao četvrti igrač kubanske reprezentacije”, (Babalu Blog, 6. lipnja)

Bilo kakav površni pregled nedavnih vijesti izbacit će brojne naslove poput ovih gore. A opet:

“Ljudi uživaju u životu na Kubi kao malo gdje drugdje. Oni su sigurni, pismeni i zdravi!” (Časopis Time u svom izdanju Najboljih mjesta na svijetu, ožujak 2015. godine.)

A još tamo 2011. godine, časopis Newsweek hvalio je Kubu kao jednu od “Najboljih zemalja na svijetu” u smislu kvalitete života. “Kuba nadmašuje ostale zemlje sa srednjim prihodima u kvaliteti života”, objasnio je dobitnik “Nacionalne nagrade časopisa za opću izvrsnost” 1993. godine.

“Fidel Castro je ponajprije i oduvijek je bio predani egalitarist. On je želio sustav koji pruža osnovne potrebe svima. Kuba ima vrhunske sustave zdravstvene zaštite i univerzalnog obrazovanja… Pozdravili smo se kao stari prijatelji.” (Bivši predsjednik Sjedinjenih Država i službeni “Stariji državnik” Demokratske stranke.)

“Jednostavan način da procijenite državu jest da pogledate koliko ljudi želi ući u nju… I koliko želi izaći iz nje”, duhovito je primijetio Tony Blair. Pa, prije staljinističkog puča braće Castro i Che Guevare 1959. godine, Kuba je primila više imigranata (prvenstveno iz Europe), ako gledamo postotak stanovništva, nego što je to bio slučaj sa SAD-om, uključujući godine otoka Ellis. U 1950-ima, kad su Kubanci bili savršeno slobodni emigrirati sa svom svojom imovinom i kad su im bile izdavane američke vize, manje Kubanaca je živjelo u SAD-u nego Amerikanaca na Kubi.

Ovo nikad ne biste pogodili ako slušate medije Lažnih vijesti, Hollywood ili svoje profesore, ali 1953. godine više Kubanaca je provodilo odmor u SAD-u (i dobrovoljno se vratilo na Kubu) nego Amerikanaca na Kubi. Da, za pred-Castrove Kubance, SAD su bile “turističko igralište”.

“Što?”, pitate se. Ali vi ste oduvijek slušali da je bilo obrnuto? Da je Kuba bila turističko igralište za Amerikance? Doista je bilo tako — ali turistički se promet kretao u oba smjera, kao što je i priličilo naciji koju je 1959. godine UNESCO-ovo izvješće opisalo ovako: “Jedna od značajki kubanske društvene strukture je velika srednja klasa.”

S obzirom na njihovu povijest, vjerojatno postoji nekoliko takvih izjava, ali nikad nisam čuo liberalno kukurikanje o vrhunskoj kvaliteti života u Istočnoj Njemačkoj, sa “svojom besplatnom zdravstvenom zaštitom, obrazovanjem… bla, bla”. A opet, više od deset puta više ljudi (a brojanje se nastavlja) umrlo je pokušavajući pobjeći iz komunističke Kube (koju liberali rutinski veličaju) nego što je umrlo pokušavajući pobjeći iz komunističke Istočne Njemačke.

Zapravo, kad liberali hvale komunizam braće Castro i Che Guevare kao nekako “drugačiji” od tipičnog komunizma Željezne zavjese, oni su u pravu:

On je GORI!

Između dvije i tri stotine ljude umrlo je pokušavajući probiti Berlinski zid. Između dvadeset pet i četrdeset tisuća ljudi (muškaraca, žena i djece, ponekad čitave obitelji) umrlo je pokušavajući pobjeći iz Castrove i Che Guevarine Kube, nacije koja je prije kastrizma bila preplavljena s više imigranata (uglavnom iz Europe) po glavi stanovnika nego SAD, uključujući godine otoka Ellis.

Godine 1992., bivšem je istočnonjemačkom diktatoru Erichu Honeckeru suđeno (bezuspješno) zbog smrti 192 Nijemaca ubijenih tijekom pokušaja prelaska Berlinskog zida. Neke skupine za zaštitu ljudskih prava procjenjuju da je zapravo tri stotine ljudi (od prosječne istočnonjemačke populacije tijekom desetljeća od 18 milijuna) umrlo pokušavajući probiti Berlinski zid ili na neki drugi način pobjeći iz Istočne Njemačke.

Nakon što su tisuće mitraljeskih gnijezda njihovih Pograničnih “čuvara” (Sam Berlinski zid je službeno nosio naziv “Antifašistički zaštitni bedem”) nastavile ometati Castrove i Cheove obalne podanike, braća Castro smislila su plan u kojem su sovjetski helikopteri, kojima su upravljali njihovi “čuvari”, lebdjeli iznad odbjeglih tragača za slobodom, vrlo često čitave obitelji — ali su se suzdržavali od paljbe.

Umjesto da mitraljeskom paljbom pokose obitelji do smrti kao što je to zahtijevala dugogodišnja tradicija, prebacili su se na bacanje vreća s pijeskom na sklepane splavove i malene čamce kako bi ih uništili i potopili. Potom su tigrasti morski psi i mlatovi mogli obaviti posao umjesto Kastroita. Krici, stenjanje i grgoljenje, uostalom, nisu ni približno glasni kao mitraljeska paljba.

“Najbolji revolucionarni Nijemac kojeg sam ikad poznavao bio je Erich Honecker”, tweetao je Fidel Castro 1. lipnja 2012. godine obilježavajući 18-godišnjicu smrti istočnonjemačkog staljinista. “Održavam osjećaje duboke solidarnosti s Honeckerom.”

“Kakav mamlaz!”, vjerojatno je mislio Castro. “Pišljivih 192?”

“U jednom tjednu tijekom 1962. godine, izbrojali smo više od 400 pucnjeva streljačkog voda iz dvorišta za pogubljenje ispod naših ćelija”, prisjećao se bivši kubanski politički zatvorenik i borac za slobodu Roberto Martin Perez ovom piscu.

“Ovo je najdivljija vrsta ponašanja za koju sam ikad čuo”, rekao je Robert Gelbard, zamjenik pomoćnika državnog tajnika za Latinsku Ameriku tijekom Clintonove administracije. “Ovo je čak gore od onoga što se dogodilo kod Berlinskog zida!” Gelbard je gledao očajne Kubance koji su pokušavali doplivati do naše baze u Guantanamu kad se otvorila mitraljeska paljba, a voda oko njih zapjenila prvo u bijeloj, a potom u crvenoj boji.

Leševe su pokupili galantni kubanski Pogranični “čuvari” u čamcu koji je koristio istu vrstu udica koje su sretni natjecatelji “Ribolovnog festivala Hemingway” pod Castrovim sponzorstvom koristili u obližnjim vodama za izvlačenje tuna i sabljarki na palube svojih jahti pod kubanskom registracijom.

U rujnu 2011. godine, španjolski su mrtvozornici otkrili da je slijepom putniku na zrakoplovu iz Kube bilo slomljeno grlo. Vjerojatno je poginuo tijekom uzlijetanja, što znači da je umro brže i bezbolnije od desetaka tisuća drugih koji su nestali bježeći od besplatne i famozne kubanske zdravstvene zaštite.

Bila je sasvim drugačija priča za desetke tisuća mrtvih kubanskih splavara. Većina tih očajnih splavara vjerojatno je umrla poput zarobljenika Apača, zaglavljeni na suncu i lagano umirući od opeklina i žeđi. Drugi su nestali dahćući i gušeći se nakon što su im ruke i noge konačno otkazale i nakon što su progutali posljednji gutljaj morske vode, slično kao posada u Savršenoj oluji. Neki su živi pojedeni — rastrgani pilastim zubima mlata i tigrastih morskih pasa, slično kao kapetan Quint u Raljama. Možda su ovi posljednji ginuli najmilostivije. Kao što smo vidjeli na Discovery Channelu, morski psi ne odugovlače pri hranjenju.

“U svemiru nitko ne može čuti vaš vrisak”, glasi reklama za originalni Osmi putnik. Isto vrijedi i za središnji dio Floridskog tjesnaca — osim, naravno, za vaše splavarske kolege. Dok se očajnički drže za raspadajući splav, dok gledaju približavanje peraja i vodu kako se pjeni u bijeloj — a potom crvenoj boji — oni prejasno čuju vriskove.

Tijekom svih desetljeća koja su se podudarala s Castrovom vladavinom, Obalna straža dokumentirala je na stotine takvih priča. Da je uzrok tih užasa politički korektniji, imali bismo pregršt knjiga, filmova, dokumentaraca, televizijskih intervjua, specijalnih emisija tipa Survivor, itd. Ne bi im bilo kraja. Ali nažalost, agenti ovog karipskog holokausta sastoje se od vodećih pin-up dječaka ljevice.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag