KENGOR: ‘Mračni dizajn’: Crkva o ateističkom komunizmu

Paul Kengor/Konzerva.hr

Rimokatolička crkva igrala je značajnu ulogu među onima koji su izricali upravo takve optužbe protiv komunizma. Od samog početka, puno prije nego je boljševizam dograbio Rusiju, niti jedna institucija nije predvidjela pošast ateističkog komunizma poput institucionalne Rimokatoličke crkve.

Prilično je nevjerojatna činjenica da je oštra osuda Crkve prethodila čak i objavljivanju Komunističkog manifesta 1848. godine. Preventivni udarac zadao je dvije godine ranije papa Pio IX. 1846. godine, u doba kad je Karl Marx konspirirao u sjeni crkve Sv. Mihaela Arkanđela u Bruxellesu mukotrpno radeći na svom revolucionarnom katekizmu.

U studenom 1846. godine, papa Pio IX. objavio je Qui Pluribus, potvrđujući da je komunizam “apsolutno u suprotnosti sa samim prirodnim zakonom” i da bi, kad bi se usvojio, “uslijedilo potpuno uništavanje svih zakona, vlade, imovine, pa čak i samog ljudskog društva”. Ako se ikad činilo da je čovjek držao kristalnu kuglu… Malo je izjava toliko nepogrešivo predviđalo ono što slijedi. Qui Pluribus navodi da je komunizam “mračni dizajn” “ljudi u janjećoj koži, dok iznutra vrebaju vukovi”. “Nakon što nježno odvedu svoje zarobljenike, oni ih blago zavežu i potom ubiju u tajnosti”, nekako je znala ili predvidjela ova enciklika. “Oni tjeraju ljude da užasnuti pobjegnu od svih prakticiranja vjere i sasijeku i raskomadaju janje Božje.” Pisanja komunista, navodi Pio IX., podučavaju “griješenje” i “raširenu odvratnu infekciju”. Ona su “ispunjena prijevarom i lukavstvom” i “posvuda šire kužne doktrine i razaraju umove, naročito one nepromišljene, što dovodi do velikih gubitaka za religiju”.

Qui Pluribus nastavlja, “Kao rezultat ovih prljavih mješavina pogrešaka … Vidimo … pogoršanje morala, preziranje presvete Kristove religije, odbacivanje veličanstvenosti božanskog štovanja, opljačkanu moć ove Apostolske Stolice, napad na autoritet Crkve i njegovo svođenje na temeljno ropstvo, pogažena prava biskupa, povrijeđene svetosti braka.”

Ovaj papa i njegov Magistrat nekako su predvidjeli da će komunisti naštetiti braku. Ponovno, to je bilo dvije godine prije nego što su Marx i Engels objavili svoj opus.

Godine 1849., godinu dana nakon objavljivanja Manifesta, Pio IX. je izdao još jednu encikliku, Nostis Et Noiscum, koja je i socijalizam i komunizam nazvala “opakim teorijama”, “perverznim teorijama”, “perverznim učenjima” i “pogubnim izmišljotinama”. Oni su međudobno u vezi diljem enciklike.

Za Crkvu i njezine pastire, to je bio samo početak neprestanih odgovora na komunizam i njegovu ružnu polusestru, socijalizam. (U strogoj marksističko-lenjinističkoj teoriji, socijalizam je samo prijelazni korak na putu ka punom komunizmu.)

Na dan 28. prosinca 1878. godine, nasljednik Pija IX., papa Lav XIII., nastavio je s Quod Apostolici Muneris (O socijalizmu), koji je definirao komunizam kao “fatalnu pošast koja se nameće u samu srž ljudskog društva samo da bi ga dovela do propasti”. Izjavio je, “Govorimo o sekti ljudi koji se pod raznim i gotovo barbarskim imenima nazivaju socijalistima, komunistima ili nihilistima i koji, šireći se po čitavom svijetu, vezani opakom konfederacijom, više ne traže sklonište na tajnim sastancima, već otvoreno i hrabro marširaju na svjetlu dana, nastojeći donijeti ono što već dugo planiraju — rušenje sveg civilnog društva.” Ti ljudi “ništa ne ostavljaju netaknuto”. Ti ljudi “degradiraju prirodan savez muškarca i žene, koji je sveti čak i među barbarskim narodima; i njihovu vezu, po kojoj se obitelj prvenstveno drži na okupu. … Doktrine socijalizma nastoje gotovo u potpunosti razriješiti ovaj savez.”

Iz Magistrata uslijedilo je još ovakvih izjava 1924., 1928., 1930. (osobito izjava iz veljače 1930. godine Sovjetska kampanja protiv Boga), još jedan 1931. godine, dvije 1932. godine, još jedna 1933. godine, dok je ona najoštrija tek trebala doći u ožujku 1937. godine.

Među njima je 1931. godine papa Pio IX. izdao svoj znameniti Quadragesimo Anno. Malo je odlomaka u Quadragesimo Anno tako otvoreno govorilo kao ovaj (odjeljak 120): “Vjerski socijalizam, kršćanski socijalizam, proturječni su pojmovi; nitko ne može u isto vrijeme biti dobar katolik i istinski socijalist.”

Da ponovim: osoba ne može biti pravi socijalist i dobar katolik.

A potom je došao Divini Redemptoris. Objavljena u ožujku 1937. godine, tijekom Staljinovog Velikog terora, ova formalna enciklika Rimokatoličke crkve možda predstavlja najsnažniju službenu deklaraciju ikad izdanu protiv komunizma. U tom je dokumentu papa Pio IX., koji je obnašao dužnost od veljače 1922. do veljače 1939. godine, eskalirao papinsku tradiciju protivljenja komunizmu, plašt koji će pokupiti (i još kako) njegov nasljednik, Eugenio Pacelli, papa Pio XII., koji je služio od ožujka 1939. do listopada 1958. godine i koji je bio toliko impresivan neprijatelj sovjetskog komunizma da su ga Staljin i njegovi nasilnici nazvali “Hitlerovim papom”.

Divini Redemptoris nazvao je komunizam “pogubnim”, “bezbožnim”, “po svojoj prirodi anti-religijskim”, oblikom “perverzije”, “bijesom”, “otrovom”, “ekstremnom opasnosti”, “potopom koji prijeti svijetu”, “kolektivističkim terorizmom … ispunjenim mržnjom”, i “kugom” koja dovodi do “katastrofe”. Riječ je o obliku “klasnog ratovanja zbog kojeg teku rijeke krvi”, “divljačko barbarstvo”. Marksisti su bili “snage tmine”, koje organiziraju bitku protiv “same ideje Božanstva”. Komunizam je bio “sotonska pošast” koja “u sebi skriva lažnu mesijansku ideju”.

“Zlo protiv kojeg se moramo boriti”, kaže enciklika, “u svom je izvoru prvenstveno zlo duhovnog poretka. Iz ovog zagađenog izvora teku čudovišne emanacije komunističkog sustava sa sotonističkom logikom.” Enciklika je čak naglasila napad komunizma na brak, obitelj, majčinstvo, obrazovanje, roditelje.

Divini Redemptoris, Crkva je jasno stavila do znanja da je pojam “kršćanskog marksista” oksimoron. U dijalektičkom i povijesnom materijalizmu koji zagovara Marx, “nema mjesta za ideju Boga”. Dokument je bio nedvosmislen: komunizam je bio “doista dijabolični” instrument Sotone i njegovih “sinova tame”, lažno obećanje, “konvulzija”, samo još jedno “tužno naslijeđe” pada čovjeka.

Ovo je isječak iz knjige Paula KengoraVrag i Karl Marx.

PIŠE:Ivan Toth