D. Dijanović: Igre i igrice na velikoj šahovskoj ploči sve zanimljivije, ulozi sve veći

Promjene na međunarodnoj sceni

Geopolitika

Na sastanku država G7 nedavno održanom u Engleskoj pompozno je najavljen veliki povratak Sjedinjenih Američkih Država na globalnu scenu. Čelnici zapadnih zemalja po prvi su se put zajedno susreli s novim američkim predsjednikom Joe Bidenom, a najvažnija najava koju smo mogli čuti s ovogodišnjeg G7 je ta da će doći do formiranja novoga globalnog zapadnog infrastrukturnog projekta kao odgovora na kinesku inicijativu Pojas i put u koju je do sada uključeno više od stotinu zemalja. Sličan je projekt svojedobno najavljivao i bivši američki predsjednik Donald Trump. Američka administracija na kinesku inicijativu „Pojas i put“ gleda kao na oblik geopolitičke zavjere i aspiraciju Pekinga da ostvari globalnu nadmoć.

Unatoč Bidenovu inzistiranju da se na kraju sastanka G7 uobliči oštrija poruka prema Kini, ona je ostala tek na deklarativnome pozivu Pekingu da poštuje ljudska prava. Mnoge zapadne države, pa i neke članice G7 nalaze se na Prokrustovoj postelji između sigurnosne suradnje sa SAD-om i ekonomske suradnje s Kinom.

Nedavno održani sastanak G7 predstavlja pokušaj da se, uslijed snažnog jačanja Azije, ponovno nametne zapadno globalno liderstvo iako čak ni ekonomski trendovi ne idu u prilog tome. Udio koji države G7 imaju u ukupnome globalnom BDP-u iz godine u godinu rapidno opada. Kapital se seli prema azijsko-pacifičkoj regiji i tamošnjim najvećim tržištima svijeta. Za sada nije poznato odakle države G7 namjeravaju namaknuti sredstva za najavljeni globalni infrastrukturni projekt, no jasno je kako će u slučaju njegove nerealizacije kredibilitet država G7 biti opasno doveden u pitanje. Francuski predsjednik Emmanuel Macron još je pred koju godinu istaknuo da Zapad gubi hegemonističku poziciju.

Susret Putina i Bidena

U sklopu posjeta Europi Biden se u Ženevi susreo i s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Susret dolazi u vrijeme pojačanih tenzija SAD-a i Rusije, ali i nakon Bidenove izjave u kojoj je ranije Putina nazvao ubojicom. Oni koji su upozoravali da od susreta ne treba očekivati spektakularne rezultate bili su u pravu. Ipak, dobro je da je do njega došlo i da je otpočeo direktni strateški dijalog čelnika dvije velike sile. Direktna strateška komunikacija državnog vrha dviju velikih sila posljednjih osam godina, od aneksije Krima, na nižoj je razini nego u vremenu hladnog rata.

Putin Biden

Produljenje ugovora o kontroli strateškog nuklearnog naoružanja i ranija najava da bi Amerika mogla odustati od sankcija protiv Sjevernog toka 2 (te sankcije jako opterećuju odnose SAD-a i Njemačke) daju naznaku da bi u perspektivi moglo doći do određenog detanta. Dvojica čelnika dogovorila su nastavak suradnje glede kontrole naoružanja i kibernetske sigurnosti. Ipak, kao i Barack Obama koji je svojedobno govorio o Rusiji kao tek “regionalnoj sili” i Biden nije mogao suspregnuti proturuske osjećaje pa je nakon susreta poručio da Rusija „očajnički želi ostati velika sila”.

Americi nije u interesu suparništvo s Rusijom

Strateški i zdravorazumski gledano, Americi nije u interesu da uz suparništvo s Kinom, koje će – proizlazi to iz svih parametara – dominantno obilježiti budućnost međunarodnih odnosa, još otvara dodatni front s Rusijom i tjera ju u pretjerani kineski zagrljaj. Današnja Amerika znato je slabija od Amerike koja se konfrontirala sa Sovjetskim Savezom, a Kina je već danas opasniji konkurent od bivšega SSSR-a, za sada na ekonomskoj razini, a to će se sutra reflektirati i na vojnu i geostratešku razinu. Zastupati stoga ideju „dvostrukog obuzdavanja“ Kine i Rusije istodobno, za što se zalažu pojedini jastrebovi među neokonzervativcima i liberalnim intervencionistima, potpuno je nerealno, da ne kažemo suludo.

Henry Kissinger svojedobno je kao Nixonov savjetnik za nacionalnu sigurnost doveo do strateškog zaokreta američke i kineske vanjske politike od otvorenog neprijateljstva prema strateškoj suradnji. Time je izoliran SSSR koji je u konačnici propao, no, paradoksalno, stvoren je novi, možda i opasniji strateški rival – Narodna Republika Kina. Kissinger je navodno Trumpu predlagao inverziju strateškog zaokreta iz sedamdesetih godina prošla stoljeća i približavanje Rusiji kako bi se izolirala Kina.

Hladni rat

Nije pretjerano izgledno da bi Rusija pristala na takvu politiku (iako i rusko vodstvo latentno strahuje od jačanja Kine, a pojedini ruski sigurnosni stručnjaci upozoravaju na velike nerazmjere u međusobnoj suradnji), no jasno je kako je iz pozicije američkih nacionalnih interesa (nismo sigurno da su to i interesi tzv. Duboke države) određeno zatopljavanje odnosa s Rusijom nužnost. Posve je nerealno otvarati istodobnu bitku i s Rusijom i s Kinom (taman da se svi saveznici tome unisono priključe), a tretirati danas Rusiju kao nekada Sovjetski Savez predstavlja relikt hladnoga rata koji je suprotan geopolitičkim realnostima.

Ono što je i nakon nekoliko mjeseci Bidenova mandata jasno je to da se ne odustaje od Trumpove politike koja je Kinu označila kao glavnoga američkog geopolitičkog, geoekonomskog i sigurnosnog strateškog rivala. Jedina je razlika što se prema ograničavanju njezina utjecaja sada želi pristupiti obnovom multilateralizma i suradnje sa saveznicima, umjesto Trumpova pristupa koji je više bio bilateralan i temeljio se na pokazivanju američke moći. No koliko će daleko američki saveznici, od kojih neki imaju velike ekonomske aranžmane s Pekingom, biti spremni ići u prihvaćanju antikineskih politika ostaje nam vidjeti. Kako god, igre i igrice na velikoj šahovskoj ploči sve su zanimljivije, a ulozi sve veći.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik