J. Sabol: Novi pokušaj razaranja identiteta Europe

EU u svjetlu temeljnih vrjednota

Krscanstvo

Arhitekti Europe nakon Drugog svjetskog rata bili su jedinstveni u stajalištu da jedinstvo Europe ne može uspjeti ako bude građeno samo na zajedničkom gospodarstvu. Za trajno ujedinjenje Europe ne može poslužiti niti ugroženost od komunizma. To nisu dovoljni temelji za pokretanje političke volje za trajnim ujedinjenjem naroda Europe. Ujedinjenje je duhovna čežnja i ona može biti pokrenuta i održavana samo snagama duha koje se hrane duhovnim vrjednotama.

Europa dobro poznaje te vrjednote i te snage koje su kroz stoljeća gradile kulturu Europe. Uobičava se govoriti da su izvori rasta i napretka Europe Atena, Rim i Jeruzalem (Aeropag, Koloseum, Golgota) s velikim filozofima i pravnicima grčke i rimske Antike. Golgota je s Božanskom žrtvom na Križu objavila svijetu novu snagu, novi izvor ujedinjenja ljudi: solidarnost u ljubavi s bližnjim.

Ta tri duhovna izvora volje za životom su stvorili identitet Europe. On se na poseban način odražava u neprestanom traganju za „istinom“, u sve dubljem poniranju u doživljavanje i tumačenje smisla svijeta, u oblikovanju doživljavane transcendentne božanske stvarnosti kroz umjetnost, arhitekturu, glazbu, literaturu, pjesništvo. Identitet Europe kroz dvije tisuće godina je dobio osobiti oblik u njegovanju odnosa između čovjeka i prirode, između odnosa ljudi u društvu solidarnosti. Taj identitet je bio čuvan i održavan sa sustavom prava i zakona u političkom uređenju kojega je razvijalo rimsko carstvo. Svi ovi elementi identiteta Europe – usprkos mnogih kriza – u biti su ostali kao temelj razvoja Europe i pojedinih njezinih naroda sve do najnovijega vremena u kojem su nastajale ideologije razaranja identiteta „stare“ Europe.

To razaranje identiteta Europe uzelo je na nišan baš onu duhovnu snagu koja je tamo od petoga stoljeća nakon Kristovog rođenja postala izvor nastajanja oblika života sveopće kulture, znanosti, društvenog uređenja. Ta snaga je bilo kršćanstvo, koje s jedne strane ima svoje korijene u povijesti izabranog naroda Izraela i u starozavjetnoj objavi Boga Jahve, i s druge strane u Evanđelju Isusa Krista i Katoličke Crkve, nastale u Jeruzalemu s događajem Duhova.

Isus Krist

Religiozna i duhovno-kulturna snaga kršćanstva značila je kraj mitovima i svijetu bogova Antike. Jedinstveni događaj povijesti čovječanstva: utjelovljenje Boga u Isusu Kristu povukao je crtu između staroga svijeta prije Krista i sada nastalog novoga svijeta poslije Krista. Taj novi svijet je nositelj Vesele vijesti: Evanđelja o temeljnoj obnovi čovječnosti. Ona se događa baš na europskom kontinentu. Čovjek Europe dobiva kao prvi na svijetu taj dar novog načina gledanja na svijet i mogućnosti rođenja na novi život: život u Isusu Kristu. Po prvi puta u povijesti čovječanstva čovjek nije više određen kroz pripadnost plemenu, etniji, rasi, klasi, spolu. Gdje god živio i čemu god se ubrajao, čovjek može postati član „naroda Božjeg“, može postati ud na mističnom tijelu Kristovom. U povijesti spasenja nema više razlikovanja ni između „Židova i pogana“, ni između „slobodnih i robova“. Čak muževi i žene postaju na jedan novi način jedan prema drugome sestre i braća. To idejno određenje je temelj nove slike čovjeka: kršćanske slike čovjeka sa stvaranjem „kulture života“ s temeljnom idejom: smrt nije konac života nego početak novog vječnog života. Vesela poruka glasi: iz života čovjek ne prelazi kroz smrt u „Ništa“ nego iz života na ovome svijetu čovjek prelazi u Život vječnoga života u Domu Oca.

Kršćanska vjera i Katolička Crkva su svojim postojanjem i svojim djelovanjem udarile svoj nezamjenjiv pečat zajedničkom životu ljudi i naroda, gotovo svakom kulturnom području počevši od gospodarskih i društvenih odnosa, na području odgoja i obrazovanja, na području znanosti i umjetnosti, socijalnih i karitativnih institucija ,morala i etike. No, Europa je doživjela u toku svoje povijesti nastanak i djelovanje kulturno-političkih snaga koje su se suprotstavile temeljnim istinama kršćanske katoličke vjere i katoličkog društvenog nauka. Kao najradikalniji protivnik i neprijatelj pokazale su se ideologije nacionalsocijalizma i marksističko-boljševičkog komunizma.

Zločini nacionalsocijalizma su europsku „elitu“ pokrenuli na obnovu Europe u duhu kršćanstva. Ideja ujedinjenja Europe na načelima kršćanske etike nakon Drugog svjetskog rata je bila potvrda da kršćanski duh i sjećanje na kršćansku baštinu imaju još snagu obnove Europe. Slično se dogodilo padom berlinskog zida (1989.) kao simbolom pada komunizma u svjetskim razmjerima: komunizma tog drugog neprijatelja kršćanstva i oblikovanja života na kršćanskim načelima. Narodi i države jugoistočne Europe doživjeli su s velikim zakašnjenjem slobodu i prava čovjeka morajući nasilno živjeti nakon drugog svjetskog rata pod totalitarističkim režimom u komunizmu. No, osobito je važno napomenuti da su ti narodi i te države doživjeli padom komunističkog političkog sustava i pad ateizma koji je nijekao svaku kršćansku baštinu. To je bila prilika da su i ti narodi dobili šansu da postanu članovi Europe s kršćanskom baštinom kojoj i sami pripadaju. Ujedinjenje Europe je dobilo novu viziju: viziju konačno jedinstvene Europe svih nacija. No, time postaje pitanje o temeljima te jedinstvene Europe ponovno aktualno. Pitanje glasi koja je to jedinstvena kulturalna i religijska baština koju su komunisti s brutalnim nasiljem gušili i koju su htjeli uništiti? Znademo da se ljudi pokreću s idealima, s vrjednotama, s ciljevima u kojima vide svoje ljudsko dostojanstvo i od kojih očekuju ispunjenje svojih duhovno-duševnih težnji. Što je to radi čega im se zajedništvo naroda Europe čini tako vrijedno da svi žele biti njegovi članovi?

Upitnik

Temeljne vrjednote Europe danas

Kada god se pojave nesuglasice između članica Europe, uvijek se naglašava da se vrjednote Europe moraju pod svaku cijenu poštivati i očuvati. Na koje vrjednote se tada misli? Da li su to one vrijednosti na kojima je sagrađena EU? Da li su to još one vrjednote koje su „elite“ nakon 1945. godine ponovno otkrile: dostojanstvo čovjeka, njegova sloboda i njegova prava, njegova odgovornost za bližnjega, za suprugu/ supruga, za obitelj s djecom, za vlastiti narod, za sve koji spadaju k političkoj domovini (nacionalne manjine) ? Da li je to svijest o Bogu i odgovornosti svakoga pred Bogom, osobito državnih čelnika i političara u čijim rukama se nalazi ostvarivanje općega dobra? Sve te vrjednote, naime, bile su izdane i pogažene u naletu bezbožne ideologije nacionalsocijalizma i boljševizma/komunizma.

Stvarno, tako se dogodilo u Europi. Nakon katastrofe 1945. sve političke stranke, izuzev komunisti, sjetile su se svoje kršćanske baštine i svoje vjere u Boga. U svojim Ustavima na prvoj stranici upisana je temeljna vrjednota: „odgovornost pred Bogom“ s uvjerenjem da je do neljudskog državnog sistema moglo doći samo u društvu bez Boga, samo u državi na čijem čelu su bili ljudi bez vjere u Boga Isusa Krista: nacionalsocijalisti i komunisti.

Odgovorni političari na početku izgradnje nove Europe nakon 1945. postali su svjesni da nije moguće tražiti nedodirljivo dostojanstvo svakog čovjeka i njegova prava bez prihvaćanja da postoji naravni ćudoredni zakon; da postoji sloboda vjere; da se odgoj u školama podupire vjeronaukom kao glavnim odgojno-obrazovnim predmetom u svim državnim školama; da se brak i obitelj stave pod posebnu zaštitu države; da se prihvaća postojanje naravnih prava pred postojanjem države.

Logični zaključak je zapravo glasio: izgradnja nove Europe mora biti utemeljena na korijenima kršćanske baštine u koje spada objavljena istina da je čovjek stvoren na sliku Boga. Ta slika čovjeka – ta istina o čovjeku – je poslužila kako prosvjetiteljstvu u Europi tako i u izgradnji pravne države i demokracije. Deklaracija o ljudskim pravima UN 1948. svjesno se oslanja na američku Deklaraciju i potvrđuje: temeljna prava se ne daju čovjeku niti od države, niti od društva, on ih ima (posjeduje) od prvog časa svoje egzistencije. Ova formulacija je uvjetovana događajem svjetskog rata. Hitler se držao postojeće teorije pozitivizma prema kojoj je država izvor ljudskih prava. UN deklaracija to zabacuje i time se stavlja na stranu Amerike odnosno na stranu kršćanskog shvaćanja: da su ljudska prava od Boga, upisana u naravi čovjeka. UN odbacuje i boljševičko-marksističko-komunističko shvaćanje o izvoru ljudskih prava kada niječe da je društvo izvor ljudskih prava prema marksističkoj teoriji klasnog prava.

UN Deklaracija

UN ne prihvaća niti shvaćanje ljudskih prava francuske revolucije da su ljudska prava rezultat napretka ostvarenog ljudskim djelovanjem. U stvari se radi o tome da li ljudska prava podliježu promjenama ili su ona „vječna“ i time obveza u svako vrijeme i u svakoj prilici. Radi se o tome da li čovjek stvara prava po volji i potrebi ili su prava postojeća u objektivnom ćudorednom redu kojega čovjek treba poštivati. Nerješivi problem kod „svetih i vječnih“ ljudskih prava ima onaj koji ne vjeruje u Boga odnosno koji ne prihvaća da postoji jedna druga stvarnost iznad ovozemaljske, jedna transcendentna božanska stvarnost kojoj je čovjek podložan. Stvarni razvoj povijesti pokazuje da svako sekularizirano i ateističko društvo ima problema s poštivanjem ljudskih prava. Stoga je logično da politička ljevica ne stavlja težište na poštivanje i očuvanje ljudskih prava nego na zahtjeve i legaliziranje novih prava za potrebe ljevičarskih projekata preobražavanja društva. Iskustvo pokazuje da politička ljevica rado krši već postojeće pravo za volju ustoličenja njezinog novog „prava“.

Upravo to je poruka Rezolucije o stanju u pogledu seksualnog i reproduktivnog zdravlja EP od 24. lipnja 2021. Cjelokupna politička i kulturna ljevica Europe (i određeni broj iz sredine demokršćana?): dakle: socijalisti, komunisti, liberali, zeleni, globalisti (378 naspram 255 i 45 suzdržanih) dižu svoj glas protiv temeljnih vrjednota Europe. Jednom riječju: nastavljaju oživljavati one vrjednote i onaj političko-kulturalni svjetonazor koji je pao berlinskim zidom 1989. na radost naroda Istočne Europe i svih humanističko-kršćanskih ljudi Europe. Europa: što se s tobom događa? Događa se erozija shvaćanja ljudskih prava. Kulturna revolucija iz 1968. godine doživljava uskrsnuće usprkos „civilizacije smrti“ koju je ta revolucija pomogla ostvarivati u Europi i svijetu. Zar je to volja europskih naroda ili pak iza toga stoje grupacije političke ljevice u kojoj i danas vode glavnu riječ ljudi marksističko-komunističkog svjetonazora pod različitim nazivom: neoliberali, neosocijalisti, zeleni, demokrati, globalisti itd.?

Nisu li nositelji „kulturne revolucije“ u zapadnom kršćanskom svijetu imali za cilj prekinuti razvoj ujedinjenja Europe na principima i načelima katoličko-kršćanske tradicije kojeg su započeli kršćanski političari nakon 1945.? Ako već treba stvarati jedinstvenu Europu – zapadnu i istočnu -, onda se to ne smije događati pod znakom Križa nego pod znakom crvene zvijezde i „srpa i čekića“, bio je logo mladih revolucionara iz 1968. Zar demokršćani to više ne znaju?
Od važnosti je spomenuti da osuda komunizma nije našla većinu koncilskih Otaca II. vatikanskog koncila (1963.-65.). U raspravi o tome se posebice naglasilo da Drugi vatikanski sabor – dakle Katolička Crkva – nema namjere nikoga osuđivati jer traži dijalog sa „svijetom“ današnjice.

Uzevši sve ove aspekte zajedno postavlja se pitanje zašto se pad socijalizma/ komunizma nije doživio u Zapadnoj Europi kao ozbiljni poziv na ispitivanje savjesti mnogih simpatizera socijalizma i marksizma, prije svega inteligencije? Pa i simpatizera među teolozima i drugim institucijama u Katoličkoj Crkvi koji su čak stvarali teologiju oslobođenja na osnovi marksizma. Komunizam je pao, jer je zločinački. Činilo se da u tome postoji suglasnost svih humanih grupacija: političkih, kulturnih, vjerskih, akademskih. Ako je tome tako, zašto se onda o tome ne raspravlja u javnosti društava i nacija Europe danas? To mnogo govori o stanju savjesti i duhovne zrelosti europske „elite“. Svaki čovjek ispravne savjesti doživjet će prisilu vlastitoga duha da si dade odgovor na pitanje kako je mogao obožavati idejni sustav koji se pokazao neodrživim? Zašto je socijalizam/marksizam morao pasti, i zašto je neodrživi? Odgovor na to pitanje glasi: morao je pasti jer je u sebi zločinački. Zadaća svakog iskrenog intelektualca je da objasni sebi i drugima zašto je zločinački svjetonazor oduševljavao milijune pristaša u EU, i to čini još i danas?

Zašto se, primjerice, ne zahtijeva sa strane EU da se u Hrvatskoj sprovede lustracija kada svi znaju (ali neće znati?) da u Hrvatskoj vladaju ljudi Iz komunističkog režima prošlih 50 godina koji ne dopuštaju funkcioniranje istinske demokracije u Hrvatskoj?

Ljudi i narodi bivšeg komunističkog bloka otkrivaju s velikim razočarenjem da se u Europi danas zastupaju pozicije u kulturi, politici, etici, znanosti koje se mogu spojiti s propalim komunističkim sistemom. Čak se čuje od visokih političara EU da im je cilj stvoriti „socijalističku Europu“ i da su, došavši na vlast kroz izbore, spremni i voljni voditi politiku protiv kršćanskih stavova i vrjednota.

Još više: „Mi imamo za cilj naše politike: izbrisati iz svijesti naših građana kršćansku svijest i vjeru, kršćanski moral i shvaćanje braka i obitelji“. To su riječi španjolskog socijaliste nakon što je postao predsjednik vlade. Slično se čuje iz Francuske i drugih država gdje vladaju lijeve snage. Slično se čuje i u Hrvatskoj.

Što se događa s Europom? Zar je moguće da ima političkih snaga u Europi koje nas vode nakon pada totalitarnog socijalizma ponovno u „socijalizam ljudskog lica“ mehanizmima demokracije? Izgleda da je tako. Znakovi su očiti. Bivši komunisti, promijenivši naziv svojih partija, sjede u centrima moći u Briselu i ujedinjeni s ljevicom EU kroje sudbinu europskih naroda i država. Po paradigmama kojih vrjednota? U duši se vjerojatno nisu odrekli svojeg komunističko-ateističkog svjetonazora, u kojem su odgojeni, u kojemu su služili. Dakle: sve je jasno! Prihvaćanje Rezolucije 24.lipnja 2021. je sudbinski pokušaj političko-liberalističke ljevice svih boja usmjeriti čovjeka i narode Europe na izgradnju „novog čovjeka“, novog svjetskog poretka : naravno: socijalističkog poretka u kojem su svi ljudi svijeta „braća i sestre“. Vizija jednog svijeta, jedne obitelji u individualnoj slobodi, jednakosti, toleranciji, uključivosti, u nediskriminaciji drugačijih….Spontano dolazi na pamet: liberte, egalite, fraternite iz daleke francuske revolucije (1789.) s promjenama : umjesto Boga: „razum“, umjesto autoriteta Oca: autonomija, slo-bodna volja, umjesto moralnog reda revolucionarno stvaranje novih prava i rušenje starih prava i td.

Tragika ovog razvoja Europe dolazi osobito do izražaja u riječima pape svetog Ivana Pavla II. koje su danas aktualnije nego ikada. U pismu povodom 1.200. jubileja krunjenja cara Karla Velikoga papa piše: „Odbijanje Boga i njegovih zapovijedi u prošlom stoljeću (20. st.) vodilo je k tiraniji idola. Jedna rasa, jedna klasa, država, nacija, partija bili su čašćeni i postavljeni na mjesto istinitoga i živoga Boga. Iz nesretnih događanja, koja su nasrnula na 20. stoljeće, možemo zaključiti: Prava Boga i čovjeka stoje zajedno ili padaju zajedno“. (L osservatore Romano, 22.12.2000.).

Kada će već jednom „elite“ Europe shvatiti da većina Europljana nije danas ateistička niti agnostička? Kada će već jednom shvatiti da bilo kakva borba protiv Boga Isusa Krista neće nikada uništiti vjeru u Boga u dušama ljudi? Nije previše tražiti od laicističko-ateističkih „elita“ da prouče znanstveno dokazanu vrijednost vjere i religije za korisnost u privatnom životu i osobito za uređenje pravednih i humanih odnosa u društvu. Znanstvena spoznaja nam poručuje: Živjeti s Bogom Isusa Krista nije lako Jer je u znaku Križa. Ali živjeti bez Boga Isusa Krista na dulje vrijeme i sačuvati svoje dostojanstvo je nemoguće.

„Novi čovjek“ i „nova globalna civilizacija“

Svjedoci smo da su se dogodila i da se gotovo svakodnevno događaju duboke promjene u shvaćanju vrednota i ciljeva života. Spontano pitamo kako je moglo doći do toga da je dugotrajno tradicionalno uvjerenje o svetosti braka, o njegovoj nerazrješivosti i njegovoj upravljenosti na rađanje novog života kod velikog broja suvremenika oslabilo ili čak nestalo iz svijesti. Naravno, i kod kršćanskih vjernika. Djelomični odgovor glasi: do toga je došlo jer je došlo do duboke promjene u shvaćanju i vrednovanju ljudske spolnosti. Sveobuhvatni odgovor glasi: do toga je došlo jer se u zajedničkoj javnoj svijesti promijenila slika svijeta i čovjeka. Ta promjena nije pala s neba. Na njoj rade već nekoliko stoljeća mislioci, znanstveni centri, političari, jednom riječju ljudi od intelektualne i materijalne moći, koji su protivnici kulture i civilizacije, nastale pod mjerodavnim utjecajem humanističkog i židovsko-kršćanskog shvaćanja čovjeka i svijeta. Jednom riječju: radi se na uništenju sjećanja na kršćanske korijene identiteta europske kulture.

Nietzsche, glavni mrzitelj kršćanske vjere modernog doba, izgleda da je uvjerio sve buduće protivnike Katoličke Crkve i kršćanstva o bitnosti programa, čije provođenje u djelo će im jamčiti uspješno ostvarenje njihovog projekta „stvaranja novog čovjeka i nove civilizacije “ kao zamjene za humanističko-kršćansku kulturu. Nietzsche piše: „Do sada se kršćanstvo napadalo na krivi način. Tako dugo, dok se moral kršćanstva ne doživljava kao kapitalni zločin protiv života, njegovi branitelji će imati lak posao. Pitanje o istini kršćanstva je tako dugo sporedna stvar, dok se ne dotakne pitanje o vrijednosti kršćanskog morala“. Nadodajmo: u prvom redu morala na području seksualnosti. Ta dijagnoza i taj zahtjev, napisani okruglo prije sto godina, imali su moćne zagovornike u modernim filozofijama materijalizma, marksizma i bezbožnog egzistencijalizma, imali su sljedbenike u nacionalističkim i komunističkim režimima, koji su pretvorili 20. stoljeće u „najužasnije stoljeće“ ljudske povijesti. Oni su imali i imaju sljedbenike u „zajednici znanstvenika“ ,koji probleme siromaštva, bolesti i gladovanja u svijetu rješavaju programima kontracepcije i ubijanje na milijuna djece u majčinoj utrobi abortiranjem. Taj zahtjev Nietzschea, da se mora raditi na uništenju židovsko-kršćanske etike i shvaćanja čovjeka, prihvatili su propagatori rasne higijeni i eugenike. Taj zahtjev prigrlio je radikalni feministički pokret sa zalaganjem za kontrolu rađanja izgradnjom klinika za vršenje abortusa svuda po svijetu, s propagiranjem slobodnog seksa i prava na izbor.

Na ostvarenju shvaćanja ljudske spolnosti i spolnog morala posve suprotnog židovsko-kršćanskom shvaćanju čovjeka i spolnog morala rade u naše dane na tisuće takozvanih nevladinih udruga, koje imaju akreditirane i dobro plaćene lobiste u UN. Isto to vrijedi za svjetske organizacije za kontrolu prirasta svjetskog stanovništva, primjerice IPPF (International Planned Parenthood Federation).

To vrijedi za svjetsku organizaciju žena WEDO (Womens Environment and Development Organisation). WEDO se naziva „UN u pozadini“. Cilj ove organizacije glasi: kontrolirati organizacije koje su protiv abortusa i protiv homoseksualnosti; pripremati međunarodne konferencije UN i izrađivati deklaracije u korist ideologije WEDO. Specijalni cilj glasi: propagirati svuda po svijetu takozvanu Gender-Perspektivu, to jest rodno-feminističku ideologiju i učiniti ju da bude Gender Mainstreaming: jaka struja u svjetskim razmjerima za stvaranje nove svijesti i javnog mijenja.

Idejni koncept rodne ideologije

Što se događa u svijetu s ciljem stvaranja novog čovjeka u novoj civilizaciji, koja treba zamijeniti humanističko-kršćansku kulturu u Europi i Americi, i koja treba također zamijeniti postojeće kulture u Aziji i Africi, prikazat ću u kratkim crtama na osnovi teksta Deklaracije s 4. svjetske konferencije žena u Pekingu 1995. godine.

Korak, kojeg je učinila EU 24.lipnja 2021. pod režijom i djelovanjem poznatog stručnjaka za pitanja seksualnog i reprodukcionalnog zdravlja i prava u EU g. Freda Matić je nastavak Rezolucije iz Pekinga. Njegov skok u zrak od oduševljenja nakon uspjeha kod glasanja bio je epohalni dokaz da je političkoj ljevici – socijalistima, Komunistima, liberalima, marksistima, zelenima …- konačno uspjelo ostvariti stoljetni san o oslobađanju svih klasa, a ne samo radničke, od konzervativno- kršćanskih katoličkih zaostalih grupica na marginama društva u EU. G. Matić nije krio svoje veselje što će svi ovi zaostali od sada morati spavati nemirnim snom, zapravo pravom morom imajući pred očima njegov pobjednički lik nakon njegovog uspjeha. Tko će se od sada još usuditi nazivati komunistički režim totalitarističkim i zločinačkim kojemu pripadaju sudrugovi g. Matića? A bio je zločinački i totalitaristički što baca tamnu sjenu na sve one koji su se i za vrijeme komunizma – koji je pao radi zločinačke naravi (1989.) – angažirali za ostvarenje sreće radničke klase.Ono što g. Matić u ime cjelokupne ljevice Europe nudi svim građanima EU-e zaista zavrjeđuje naziv: zadnje „dobročinstvo“ „naprednih“ snaga ljudima na njihovom putu kroz život.

Matić

Pogledajmo što smo dobili, odnosno što ćemo dobiti ako se ne probudimo i ako se ne usprotivimo revolucionarnom projektu ljevice stvarati „novog čovjeka“ i novu kulturu protivnu kršćanskom svjetonazoru. Prema izglasanoj Rezoluciji trebala bi se ostvariti svuda u EU, u svakoj državi, pa i u Hrvatskoj, sljedeća stajališta: – biološki čovjek nije određen kao muško ili žensko; to su samo socijalno konstruirane i zato promjenljive (spolne)uloge; to se zove „gender“ ili rod: muški, ženski, srednji, pomiješani i drugi rod. Muškarca i žene nema, spol je samo u mašti u koju vjerujemo jer smo tako odgojeni; – treba raditi na tome da se svjetsko pučanstvo brojčano umanjuje i da se seksualno uživanje što više povećava. Za volju uživanja treba ukinuti razlike između muškaraca i žena, treba ukinuti majčinstvo za čitavog života; – treba osigurati slobodni pristup ka kontracepcijskim sredstvima i legalizirati pravo na abortus kako bi se moglo bez straha seksualno uživati; – homoseksualno ponašanje treba širiti jer ono ne dovodi do povećanja populacije; – svuda u svijetu, pa i u EU , mora se osigurati seksualni odgoj i poučavanje za djecu i omladinu. Cilj seksualnog odgoja je buditi želju za seksualnim eksperimentiranjem. Treba poraditi na tome da se ukinu prava roditelja nad njihovom djecom; -sva područja zaposlenja moraju biti strukturirana po formuli pola za žene, pola za muške. – Religije, koje neće surađivati u ostvarivanju ovih ideja, trebaju biti prikazivane smiješnima i štetnima za daljnji napredak civilizacije. To specijalno vrijedi za katolike i Katoličku crkvu;- abortus – uništenje nerođenog čovjeka- mora se proglasiti ljudskim pravom i država mora financirati da se svaka želja za pobačajem ostvari na način moderne medicine i to besplatno; – želja za imati vlastito dijete i izvan prirodnog načina mora država osigurati, i homoseksualcima.

Gender

Kada čovjek pročita ove stavove, mislim da je opravdano postaviti pitanje tko i kakvi su to ljudi (žene),u čijim glavama nastaju ovakve ideje? Ništa od ovoga nije znanstveno dokazano, dakle nije istinito, ali se uči i poučava u ime znanosti. Umjesto pokušaja mog odgovora na to pitanje citiram odgovor većine žena- delegata na (manipuliranu) rezoluciju s 4. svjetske konferencije žena u Pekingu 1995.:

„Akciona platforma iz konferencije u Pekingu je direktni napad na vrednote, kulture, tradicije i religiozna uvjerenja velike većine svjetskog stanovništva kako u zemljama u razvoju tako i u industrijskim nacijama. Doduše, stoji mnogo toga u platformi, što je korisno i nužno za socijalni uspon žene, ipak negativni aspekti nadmašuju pozitivne. Dokument ne pokazuje nikakav respekt prema dostojanstvu čovjeka, on pokušava razoriti obitelj, on ignorira brak, obezvrjeđuje majčinstvo, potiče na zastranjena seksualna prakticiranja, na seksualni promiskuitet i seks za mlade“.

Ovo je izrečeno prije 25 godina u Pekingu. G. Matić i njegovi suborci za sadržaj te platforme će sigurno sa sažaljenjem uzdahnuti: Kako su države i narodi EU-e prespori u ostvarivanju svoje sreće i napretka! Ipak: bolje sada nego nikada. Zaista, moramo biti sretni što imamo takvu „elitu“ ! Ona hoće na miroljubiv i demokratski način ostvariti ona ista „dobra“ koja nam je za vrijeme komunističke vladavine „morala“ na silu kažnjavanjem omogućiti. Ona hoće na miroljubiv i demokratski način ostvariti ona ista „dobročinstva“ koja nam je za vrijeme komunističke vladavine nametala na silu kažnjavanjem i progonima onih koji nisu htjeli ući u obećani raj socijalizma.

Josip Sabol