Kakva je to Vučićeva djelatna ljubav?!

Sprega Srpske Pravoslavne Crkve i Vučićeve vlasti


Aktualni „slučaj Srebrenica“, slijedom koga je eskalirao sukob nekadašnja dva oka u glavi, pokazao je, zapravo, kako aktualna vlast očekuje od SPC-a da servisira neke njezine političke projekte. Bitku za bolju (srpsku) prošlost poglavito.

U listopadu 2019. Vučiću je, na prijedlog patrijarha Irineja, dodijeljen Orden Svetog Save

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Samo što je u Skupštini Crne Gore usvojena Rezolucija o Srebrenici, u Srbiji se – očekivano! – podignula kuka i motika. Treći srpski ustanak – umalo! Ipak, politički su dužnosnici, očekujući tužnu vijest iz Podgorice, prvi zagalamili. Notorni je ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin obznanio kako će od svoga imenjaka Vučića zatražiti da se onima koji su glasovali za rezoluciju zabrani ulazak u Srbiju. „Neka svoje obitelji dobro raspoređene po Beogradu viđaju u Crnoj Gori“, ispalio je ministar za kojega se tamo daleko vjeruje kako je zapravo glasnogovornik srbijanskog predsjednika.

Dug – zao drug

Vulin, naime, testira srbijansku (i inu) javnost ne bi li utvrdio dokle aktualna vlast može ići. No, ovom je rampom za nepoćudne Crnogorce uistinu pretjerao. Čak i po srbijanskim, tj. srpskim kriterijima. A kad smo već kod glasnogovornika, javio se i Ivica Dačić, bivši glasnogovornik Slobodana Miloševića. Prvo se, komparirajući bivšu i aktualnu vlast u Podgorici, zadržao na sekularnom terenu: „Ova vlast radi toliko loše da će steći dojam kod naroda kako ni Milo Đukanović nije bio loš.“ A onda je odlučno zagazio u religijsko-sekularno: „Treba se i mitropolit Joanikije oglasiti i malo pozabaviti potezima Zdravka Krivokapića.“ Čime je, u biti, otkrio položaj. Naime, iz ove Dačićeve prozivke (novog) mitropolita crnogorsko-primorskog jasno je kako vlast u Srbiji očekuje da taj srpski mitropolit u Crnoj Gori vrati uslugu što je njegov izbor prošao bez većih problema. Svjestan je, naime, da bez Vučićeva zelenoga svjetla nikad ne bi bio to što odnedavno jest. Zadatak mu je jasan – uraditi svoj dio posla i sačuvati jedinstvo „srpskog sveta“.

I nije Joanikije naivan, a ni nezahvalan. Žurno je ispunio očekivanja. „Usvojili su Rezoluciju o Srebrenici tako kako su je usvojili. Hoće li usvojiti rezoluciju o Jasenovcu, Jadovnu, Koričkoj jami? Hoće li o zločinima SS divizija u Pivi i u Velici? Kad je netko pokrenuo pitanje da se ti zločini osude i da se pokaže da su antifašisti?“, zapitao se (retorički) nasljednik kontroverznog mu predšasnika Amfilohija Radovića.

Porfirijeva anatema

Dobro, mitropolit je, makar (zasad) verbalno, svoj dug odužio. Čini se, međutim, kako i novoustoličeni patrijarh srpski Porfirije (Perić) ima nekih dugova te je prije desetak dana u propovijedi u crkvi Svete Trojice u Sremčici konstatirao kako je vlast u Crnoj Gori iznevjerila povjerenje mitropolita Amfilohija. „Oni koji su na krilima i u snazi mitropolita Amfilohija došli na mjesto da grade mostove, da otupe oštrice, da zbliže ljude neovisno o tomu tko kojem narodu pripada i na koji način se moli Bogu, iznevjerili su samim tim, usuđujem se kazati, i blagodet Božju i stavili se u službu sila ovoga svijeta, koje postoje samo, braćo i sestre, isključivo na polarizacijama“, bacio je (gotovo) anatemu na crnogorske parlamentarce koji su usvojili srebreničku rezoluciju.

Uz ovoliko glasnogovornika, Vučić i nije imao preveliku potrebu da se bavi crnogorskim udarom (s leđa), tek je u svome patetičnom stilu poručio svekolikom srpstvu da digne – glavu! Uostalom, i nije imao previše vremena – jer obilazio je manastire! Zapravo, jake su srpske snage 20. lipnja pohodile manastir Prohor Pčinjski na obilježavanju 950. obljetnice postojanja: patrijarh Porfirije, Milorad Dodik i, dakako, na čelu – predsjednik Srbije. Kojom je prigodom Vučić, kao pokrovitelj proslave, dobio od episkopa vranjskog Pahomija Orden  Preporodni Prohor Pčinjski. A nije mu pritom smetalo to što su Pahomija još 2002. optužili za seksualno zlostavljanje koje je, navodno, trajalo od 1999. do 2002.

Riječ je o trojici učenika Bogoslovije koji su u vrijeme zlostavljanja imali manje od 15 godina. Taj se proces godinama vukao po srbijanskim sudovima, a država je, drži književnik i novinar Tomislav Marković, svesrdno pomagala episkopu da se slučaj zabašuri, tako da su mu u ožujku 2006., kada je okončano suđenje, dva kaznena djela bila apsolutno zastarjela, a za preostala Pahomije je oslobođen „zbog nedostatka dokaza“. Sve u svemu, zlostavljanje (maloljetnika) je zlostavljanje, ali (i) orden je – orden.

Sloba je bio bolji

Uz to, Vučićevo se ime prije dvadesetak dana spominjalo u još jednoj pedofilskoj aferi. Bivši đakon Bojan Jovanović, nakon što je Visoki sud u Londonu odbio njegovu tužbu protiv Srpske Pravoslavne Crkve o organiziranoj pedofiliji i uskraćivanju zaštite i podrške žrtvama, probio se do Europskog parlamenta i tamo ispripovijedao svoju tragičnu priču. Jovanović godinama ukazuje na pedofiliju i druge malverzacije u Crkvi, a 2015. u javnost je izišao s tvrdnjama da ga je vladika Kačavenda seksualno uznemiravao i tražio da mu dovodi dječake. Nedavno je objavio knjigu Ispovest kako smo ubili Boga, koja, uz ino, govori o tomu kako SPC zastrašuje i ubija žrtve pedofilije uz pomoć države. „Sinergija Crkve i vlasti na čelu s predsjednikom Aleksandrom Vučićem otišla je tako daleko da država više pita Crkvu, nego što svojim zakonima i pravilima uređuje rad te vjerske organizacije“, svjedočio je taj bivši đakon u Strasbourgu.

Međutim, rečeni književnik Marković misli kako Vučić Srpsku Pravoslavnu Crkvu vidi kao instrument za postizanje nacionalnog i narodnog jedinstva, te kao stup države – baš kao da je SPC službena državna crkva Republike Srbije. „Njegov ideal glasi: jedna Crkva, jedan narod, jedan vođa… Veličanje jedinstva izravan je udar na pluralitet kao prirodno stanje društva te zagovaranje autoritarizma u čistom obliku, pod maskom nekakve fatazmagorične sloge. Takvo jedinstvo uvijek se nameće odozgor, s pozicije moći, i građanima ne donosi ništa dobro. U što smo se mogli uvjeriti svaki put kad bi neki uzurpator preuzeo svu vlast u svoje ruke, od Slobodana Miloševića do Aleksandra Vučića. Ako je zadatak Crkve osigurati to žuđeno jedinstvo iza koga se krije najobičnije jednoumlje, onda je Crkva puko ideološko oruđe u rukama vladara“, drži Marković.

Nije, međutim, aktualni predsjednik, za kojega će se kod naroda, hajdemo parafrazirati vjernog mu Dačića, steći dojam kako ni Milošević nije bio loš, uvijek bio u dobrim odnosima s Crkvom. Zanimljivo, baš je njegov sukob s Amfilohijem – ilustrativan, poglavito u okolnostima kada mu na spomen (nekadašnjeg) drugog oka u glavi padne mrak na oči. Ali i „srpskog sveta“.

Vučićevo kobno saborovanje

Srpski su analitičari, naime, detektirali kako je odnos na relaciji ove dvojice eskalirao u svibnju 2019. kada je Amfilohije optužio Vučića da je sudjelovao u kreiranju državnog udara s predsjednikom Crne Gore Milom Đukanovićem i da je i on zaslužan što su lideri Demokratske fronte Andrija Mandić i Milan Knežević osuđeni na po pet godina zatvora.

Ova optužba ima naročitu snagu jer je izrečena na Saboru Srpske Pravoslavne Crkve na kome je, kao prvi predsjednik u povijesti, bio nazočan prozvani.

Uz to, izvijestile su podgoričke Vijesti, Amfilohije je optužio Vučića da je izdao Kosovo. Ni tu nije stao, već se usprotivio odluci Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve da dodijeli Orden Svetog Save predsjedniku Srbije. I imao je pritom potporu velika broja vladika. Ipak, u listopadu 2019. Vučiću je, na prijedlog patrijarha Irineja,dodijeljen rečeni orden za „djelatnu ljubav prema Crkvi i neumornu borbu za cjelovitost Srbije, a posebno za očuvanje Kosova i Metohije u njezinu sastavu“.

Uz to, kazao je i kako je do vremena Vučića Srbija bila ozloglašena zemlja među zemljama Europe i šire. „To je bila zemlja genocida. Kako su nas predstavili naši ‘prijatelji’ koji su sva svoja nedjela pripisali srpskom narodu. Vučić je otvorio putove Srbije Europi i svijetu, danas poslije njegova truda o Srbiji se govori i misli na drugi način“, rekao je patrijarh.

 Opis Srbije u posljednja tri desetljeća

Danas kada je Irinej, baš kao i Amfilohije, pokojni, možda treba uzeti kao objektivnije mišljenje nekoga trećeg. Primjerice srbijanskog voditelja Željka Veljkovića koji je nedavno izazvao pravu buru u tamošnjoj javnosti nakon uvoda u vijesti na televiziji Newsmax Adria – Srbija. „Dobra večer. Gdje ste bili devedesetih? Koliko ste sela spalili? Jeste li donijeli kući barem jedan hladnjak, prsten ili zlatan zub? Jeste li ubili barem jednog čovjeka u Srebrenici? Ukopaste li nekog Albanca u masovnu grobnicu? Ili ste možda tih godina izgubili nekog svog u Bosni, Krajini, na Kosovu? Dok ste čekali u redovima za šećer ili kruh, plaće mijenjali za pet maraka, marke za bugarski benzin. Dok ste bili siromašni, kao što ste i danas, dok ste gledali kako se neki bogate i grade vile, kao što to rade i danas. E, takvi bi da se ništa ne promijeni, da se i kada je teško, sakriju iza naroda.“

Svaka, dakle, čast obojici pokojnika, ali ovo je, u biti, opis Srbije u posljednja tri desetljeća tijekom kojih je nositelj Ordena Svetog Save prošao put od ratnog novinara zloglasne Srne, ordonansa četničkog vojvode Šešelja i notornog ratnog huškača do, evo, predsjednika Srbije. Već ovdje spominjani Marković je Vučićev koncept krstio s nesveto trojstvo: jedna Crkva, jedan narod, jedan vođa.

Teško je tomu još što dodati, osim (još) veliki srpski san o Velikoj Srbiji.