Zašto se četvorica evanđelista prikazuju kao anđeo, lav, vol i orao?

ZANIMLJIVA SIMBOLIKA

Evanđelisti su pisci kojima kršćanska predaja pripisuje autorstvo četiriju evanđelja. To su Matej i Ivan, koji su bili Isusovi apostoli, te Marko i Luka, apostolski učenici. Već od 4. st. za njih se u kršćanskoj ikonografiji upotrebljavaju simboli: za Mateja anđeo, za Marka lav, za Luku vol i za Ivana orao.

Priredio: Miodrag Vojvodić

Simboli četvorice evanđelista temelje se na viđenju proroka Ezekijela:

Godine tridesete, četvrtoga mjeseca, petoga dana, kad bijah među izgnanicima na rijeci Kebaru, otvoriše se nebesa i ja ugledah božanska viđenja. […] Pogledah, kad ono sa sjevera udario silan vihor, velik oblak, bukteći oganj obavijen sjajem; usred njega, usred ognja, nešto nalik na sjajnu kovinu. Usred toga nešto kao četiri bića, obličjem slična čovjeku; svako od njih s četiri obraza, u svakoga četiri krila. Noge im ravne, a stopala kao u teleta; sijevahu poput glatke mjedi. […] I u sva četiri bijaše lice čovječje; u sva četiri zdesna lice lavlje; u sva četiri slijeva lice volujsko; i lice orlovsko u sva četiri. […] (Ez 1,1-21)

Sličan opis nalazimo u Knjizi Otkrivenja:

Uokolo prijestolja dvadeset i četiri prijestolja, a na prijestolja sjedoše dvadeset i četiri starješine, obučene u bijele haljine, sa zlatnim vijencima na glavi. Od prijestolja izlaze munje, i glasovi, i gromovi; pred prijestoljem gori sedam ognjenih zubalja, to jest sedam duhova Božjih, a pred prijestoljem kao neko stakleno more, nalik na prozirac. U sredini prijestolja, oko prijestolja, četiri bića,sprijeda i stragapuna očiju: prvo biće slično lavu, drugo biće slično juncu, treće biće s licem kao čovječjim, četvrto biće slično letećem orlu. Ta su četiri bića – u svakoga po šest krila – svenaokolo i iznutra puna očiju. Bez predaha dan i noć govore: »Svet! Svet! Svet Gospodin, Bog, Svevladar, Onaj koji bijaše i koji jest i koji dolazi!« (Otk 4,4-8):

Ove starozavjetne slike iz Staroga i Novoga zavjeta potaknule su svetog Ireneja (140. – 202.), biskupa Lyona, da ih poveže s četiri pisca Evanđelja, zbog sadržaja njihovih Evanđelja i njihove specifične usredotočenosti na Krista. U spisu Adversus Haereses (Protiv hereza) sveti Irenej piše:

Prvo biće slično lavu’ simbolizira Njegovo učinkovito djelovanje, Njegovo vodstvo i kraljevsku snagu; ‘drugo biće slično juncu’ označava Njegov žrtveni i svećenički red; ‘treće biće s licem kao čovječjim’ – očit je opis Njegova dolaska kao ljudskoga bića; ‘četvrto biće slično letećem orlu’ ističe dar Duha Svetoga koji sa svojim krilima lebdi iznad Crkve. I dakle, Evanđelja su u skladu s ovim stvarima, među kojima sjedi Isus Krist.

Na temelju Irenejeva tumačenja možemo još preciznije shvatiti ovu simboliku.

Sveti Matej

ROME, ITALY – MARCH 9, 2016: The fresco of St. Matthew the Evangelist in church Chiesa di Santa Maria in Aquiro by Cesare Mariani from (1826 – 1901 in neo-mannerist style.

Prikaz sv. Mateja u rimskoj crkvi Santa Maria in Aquiro. Autor: Cesare Mariani (1826 – 1901) | Foto: Shutterstock.com

Prema Evanđeljima, Matej je bio carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje.

O svetom Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.godine. Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII.

Simbol svetog Mateja je anđeo, a sv. Irenej otkriva nam zašto:

Svetoga Mateja predstavlja božanski čovjek jer njegovo Evanđelje naglašava Isusov ulazak u ovaj svijet, prvo predstavljajući Njegovo obiteljsko podrijetlo – “Rodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova” (Mt 1,1) – i Njegovo utjelovljenje i rođenje: “A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.”(Mt 1,18). “Ovo je, dakle”, prema svetom Ireneju, “Evanđelje Njegove ljudskosti, i iz toga se razloga kroz cijelo Evanđelje provlači lik ponizna i krotka čovjeka.

Sveti Marko

ROME, ITALY – MARCH 9, 2016: The fresco of St. Mark the Evangelist in church Chiesa di Santa Maria in Aquiro by Cesare Mariani from (1826 – 1901 in neo-mannerist style.

Prikaz sv. Marka u rimskoj crkvi Santa Maria in Aquiro. Autor: Cesare Mariani (1826 – 1901) | Foto: Shutterstock.com

Sveti Marko autor je najstarijeg Evanđelja, a o njemu puno saznajemo iz Evanđelja koje je napisao. O njemu nalazimo mnoštvo zapisa i kod crkvenih otaca. U spisima biskupa Papije iz Hierapolisa čitamo da je sv. Marko bio „Petrov tumač“ i da je „zapisao točno, ali bez reda, sve čega se sjećao; sve riječi i djela koja je učinio Krist“. Sve je znači čuo iz prve ruke, budući da je sv. Petar bio među prvim učenicima koje je Isus pozvao. A kad je sv. Marko bio s njim, to je bilo u Rimu, jer je sv. Petar u to vrijeme već boravio u Rimu. Sv. Irenej piše da je sv. Marko svoje Evanđelje napisao u Rimu. Pisao ga je prema onome što mu je sv. Petar kazivao i svjedočio, te kaže da je to učinio nakon smrti sv. Petra. Djela apostolska još spominju da je bio pratilac velikih misionara onoga vremena sv. Barnabe i sv. Pavla na njihovom prvom misijskom putovanju. Znači da je sv. Marko je bio u društvu apostolskih prvaka sv. Petar i Pavla i drugih koji su bili bliski suradnici i slušatelji samog Gospodina.

Prema ovim izvješćima možemo reći da je sv. Marko pisao svoje Evanđelje u Rimu najvjerojatnije poslije mučeničke smrti sv. Petra i Pavla. To bi dakle bilo oko 64. godine. Premda ima i onih koji smatraju da je napisano oko 70. godine nakon Krista. Stoga se s pravom misli da je Markovo evanđelje najstarije od svih evanđelja.

Simbol svetog Marka je krilati lav, a sv. Irenej tumači nam razloge:

Sveti Marko, kojega predstavlja krilati lav, na početku svojega Evanđelja spominje proroka Izaiju: “Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega. Pisano je u Izaiji proroku: Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put. Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!”(Mk 1,1-3). “Glas viče u pustinji” podsjeća nas na rikanje lava, a proročki duh koji silazi na zemlju podsjeća nas na “krilatu poruku”. Lav također simbolizira kraljevsku vlast, i zato je prikladan simbol Sina Božjega.

Sveti Luka

ROME, ITALY – MARCH 9, 2016: The fresco of St. Luke the Evangelist in church Chiesa di Santa Maria in Aquiro by Cesare Mariani from (1826 – 1901 in neo-mannerist style.

Prikaz sv. Luke u rimskoj crkvi Santa Maria in Aquiro. Autor: Cesare Mariani (1826 – 1901) | Foto: Shutterstock.com

Sveti Luka je bio Sirijac, po Euzebiju rodom iz Antiohije. Potjecao je iz poganske, a ne židovske sredine. Za to svjedoče sv. Irenej, Tertulijan, Origen, a posredno i sam sv. Pavao, koji ga ne stavlja među one što proizađoše iz obrezanja. Prema Muratorijevu kanonu nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na zemlji. Pavlove poslanice te Djela apostolska pokazuju da je bio pratilac i učenik svetoga Pavla. Vjeruje se da je nakon Pavlove smrti nastavio propovijedati evanđelje, te da je bio razapet u Grčkoj. Ipak, grčka predaja kaže da je umro prirodnom smrću. Crkva ga u bogoslužju slavi kao mučenika i upotrebljava za njegov blagdan liturgijsko ruho crvene boje.

Sebe naziva “ljubljenim liječnikom” zbog liječničkog zvanja kojim se bavio. Postoji predaja da je bio slikar, te da je naslikao nekoliko slika Blažene Djevice Marije s Isusom, te pokazujući slušateljima svoje slike mnoge obratio na kršćanstvo.

Simbol svetog Luke je krilati vol, a na temelju spisa sv. Ireneja, možemo shvatiti i zašto:

Krilati vol predstavlja svetoga Luku. Volovi su korišteni za hramske žrtve. Na primjer, kada je Kovčeg Saveza bio donesen u Jeruzalem, na svakih šest koraka žrtvovani su vol i ugojeno tele (2 Sam 6). Sveti Luka započinje svoje Evanđelje najavom rođenja svetoga Ivana Krstitelja njegovome ocu, svećeniku Zahariji, koji je tada prinosio žrtvu u Hramu (Lk 1). Sveti Luka također uključuje i usporedbu o rasipnome sinu, u kojoj je zaklano ugojeno tele, ne samo da se proslavi povratak mlađega sina, nego i da nagovijesti radost koju moramo osjećati primajući pomirenje po našemu premilosrdnome Spasitelju, koji je kao Svećenik prinio samoga sebe kao žrtvu radi oproštenja naših grijeha. Dakle, krilati vol podsjeća nas na svećenički karakter našega Gospodina i na Njegovu žrtvu za naše otkupljenje.

Sveti Ivan

ROME, ITALY – MARCH 9, 2016: The fresco of St. John the Evangelist in church Chiesa di Santa Maria in Aquiro by Cesare Mariani from (1826 – 1901 in neo-mannerist style.

Prikaz sv. Ivana u rimskoj crkvi Santa Maria in Aquiro. Autor: Cesare Mariani (1826 – 1901) | Foto: Shutterstock.com

Sveti Ivan apostol i evanđelist podrijetlom je bio iz Betsaide, grada u Galileji, na sjevernoj obali Genezaretskoga jezera. Roditelji su mu bili Zebedej i Saloma, a brat Jakov Stariji. Bili su dobrostojeća ribarska obitelj. Ivan je bio učenik Ivana Krstitelja kada je ovaj u kraju uz rijeku Jordan ugledao Isusa i rekao: “’Evo Jaganjca Božjega!’ Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom i ostadoše kod njega onaj dan.” Sveti Ivan nikada nije zaboravio taj susret. U evanđelju Ivan sebe navodi izravno kao “učenika kojega je Isus ljubio”. To nam ukazuje da je Isus prema njemu bio osobito naklonjen.

Bio je nazočan kod Isusova razapinjanja na križ, kada mu je Isus povjerio svoju majku Mariju. Prema predaji, nakon Marijine smrti Ivan je sa sv. Petrom putovao Judejom propovijedajući evanđelje, a potom otputovao u Malu Aziju i ondje osnova sedam Crkava koje se spominju u Otkrivenju. Kasnije se nastanio u Efezu i preživio progonstvo cara Domicijana i naposljetku bio prognan na otok Patmos. Vjeruje se da je umro prirodnom smrću u Efezu, u poodmakloj dobi. Osim Evanđelja, ostavio nam je i tri poslanice, te Otkrivenje.

Svetog Ivana simbolizira orao, a tumačenje ove simbolike ponovno pronalazimo kod sv. Ireneja:

I konačno, svetoga Ivana predstavlja orao koji uzlijeće. Njegovo Evanđelje počinje uzvišenim proslovom, i uzdiže se još više kako bi prodrlo u najveće dubine otajstava Božjih, odnos između Oca i Sina, i utjelovljenje:

“U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga
i Riječ bijaše Bog.
Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.” (Iv 1,1-3)

I “Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.” (Iv 1,14) Evanđelje Ivanovo, za razliku od ostalih Evanđelja, čitatelju podastire najdublji nauk našega Gospodina, poput dugih razgovora koje Isus vodi s Nikodemom i sa Samarijankom, kao i predivne nauke o Kruhu života i Dobrome pastiru. Tu je također Isus za sebe rekao da je “put, istina i život”, i da će svatko tko Ga kao takvoga prihvati postići vječni život s Njime.

Svaki od ovih simbola odnosi se na specifičnu temu svakoga Evanđelja, ali samo proničući sva četiri Evanđelja možemo u potpunosti susresti svojega Gospodina.

Izvori: Josip Antolović, Duhovni velikani; Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva; Hrvatska enciklopedija; Willian Saunders, What are the Symbols of the Four Evangelists?