Malo jasnoće oko nekih velikih pitanja

Istraživački centar Pew, pouzdan izvor informacija o stajalištima Amerikanaca prema religiji, u jednom istraživanju 2019. godine je otkrio da 43 posto američkih katolika „ne poznaje“ crkveno učenje o Kristovoj stvarnoj prisutnosti u Euharistiji. Dvadeset i dva posto reklo je da zna, ali ne vjeruje. Samo 28 posto ih je znalo i vjerovalo učenju. I ovo je rezultat, kao što danas često slušamo, onoga što je Drugi vatikanski koncil nazvao „izvorom i vrhuncem“ kršćanskog života (Lumen Gentium 11). Ne čudi što u mnogim drugim pitanjima katolici – čak obrazovani i javno vidljivi katolici – isto tako pokazuju zapanjujuću ležernost i neznanje o vjeri.

Uzmimo za primjer abortus. Senator iz savezne države Virginije, Tim Kaine, nedavno je napisao:

„…odluka američkih biskupa da postave pitanja o ljudskoj spolnosti, koliko god važna bila, prije svega ostaloga čine se suprotnima Evanđelju. Nijedan odlomak iz Svetog pisma o Isusovom životu ne bi sugerirao ova pitanja kao njegovu primarnu, pa čak i sporednu brigu. Njegova poruka govori o ljubavi prema bližnjemu kao prema samome sebi, sa posebnim naglaskom na siromašne, bolesne, gladne, marginalizirane“.

Kaine je kao mladić proveo neko vrijeme u Hondurasu s isusovačkim misionarima, pa mu se ne može zamjeriti (kao što to može biti slučaj s drugim katoličkim političarima) jer misli da Isusova briga za druge znači prije svega odvajanje više državnih sredstava na socijalne „programe“. Ali Kaine može obaviti zadatak – kao i mnogi drugi – a, da zapravo ne zna o čemu govori.

Američki biskupi su desetljećima povezani s demokratima (ljevica) zbog imigracije, siromaštva, klimatskih promjena itd. Oni pripremaju dokument o „Euharistijskoj ispravnosti“ ne zbog opće zabrinutosti zbog pitanja vezanih uz seksualna zlostavljanja, već zbog osoba poput predsjednika Bidena i predsjednice Zastupničkog doma Pelosi koji su prešli s „osobnog protivljenja“ na izravno promicanje, financiranje i omogućavanje pobačaja. Takva javna sablazan  ne može proći neprimijećeno.

Oni kažu da Isus nikada nije govorio o pobačaju. Pa, zato jer je to bio nezamisliv čin među Židovima njegovog doba. Prvi kršćani su izričito govorili protiv te prakse. Nadalje, problem pobačaja nije pitanje koje se tiče spolnosti; radi se o ubojstvu! Suprotstavljajući se pobačaju, Crkva potvrđuje katoličko učenje. Ali isto tako podsjeća društvo koje je postalo seksualno izopačeno da vrši užasno nasilje nad nevinima, što čak i ljudski razum vidi kao odvratnost.

Pokušaj stavljanja u istu grupu pobačaja i seksualnog pitanja je jednostavno pogrešno.

Često od čitatelja čujem da se ljudi poput mene bave stranačkom politikom, da demokrate odbijam zbog pobačaja, ali ne kritiziram republikance poput bivšeg glavnog državnog odvjetnika Williama Barra zbog podrške smrtnoj kazni.

Slučajevi jednostavno nisu jednaki. Crkva već dugo prepoznaje smrtnu kaznu kao zakonsku kaznu koja se, nakon pravednih zakonskih postupaka, može izreći prijestupnicima. Da takvi sustavi ponekad griješe u teškim slučajevima, zapravo ne umanjuju općenito mišljenje. Ako su vam potrebni dokazi, Edward Feser i Joseph Bessette objavili su odlično djelo na tu temu naslova „By Man Shall His Blood Be Shed: A Catholic Defense of Capital Punishment“.

Istina je da su nedavne pape doveli u pitanje ispravnost korištenja smrtne kazne. Papa Franjo je čak izmijenio Katekizam kako bi potvrdio da je „smrtna kazna nedopustiva jer je napad na nepovredivost i dostojanstvo osobe“ (KKC 2267).

Ali ovo je njegov osobni stav. U Starome zavjetu sam Bog propisuje smrt za određene zločine. Dugi niz papa tvrdio je suprotno; da je držanje ljudi odgovornim za teška djela na neki način potvrda njihovog ljudskog dostojanstva kao moralnih aktera.

Tu je i pitanje praktičnosti. Bogata društva mogu si priuštiti, recimo, doživotne kazne za ubojice. Siromašnija društva, u okolnostima nestabilnosti i nereda ne mogu to učiniti.

Nazvati smrtnu kaznu „nedopustivom“, a ne nedvojbeno nemoralnom, je prešutni znak da čak i papa zna da je na tankom moralnom ledu i želi dovoljno dvosmislenosti da ga se ne može optužiti za promjenu učenja prošlih papa.

Optužiti nekoga poput Williama Barra na tako krhkim osnovama i izjednačiti nekolicinu smaknuća koja se događaju u Americi s masovnim kaznenim djelom pobačaja protiv ljudskog života koje se događa svakodnevno je za mene i za mnoge druge poprilično nategnuto.

Pro-choice političari često koriste siromašne, bolesne, gladne i marginalizirane kao način nagodbe sa pobačajem – što implicira da je njihova potrošnja na socijalne programe (koji često imaju nenamjerne loše posljedice) ono na što je Isus bio usredotočen u Evanđelju. Pokušajmo umjesto toga razmišljati kao katolici.

Katoličko socijalno učenje započinje od vrlo korisnog shvaćanja da je obitelj, a ne izolirani pojedinac, osnova društva (KKC 1605). Mnogi naši socijalni problemi proizlaze iz raspada obitelji koja je češća pojavom seksualne revolucije.

Brad Wilcox, profesor sa Sveučilišta Virginia, proučavao je kako očevi – posebno kod Afroamerikanca – čine razliku u razvoju djece i društva u cjelini. U nedavnom članku predstavio je ovo:

Zasigurno da brojevi nisu jedina stvar koja je važna u takvim istraživanjima. Ali oni pokazuju da obiteljska struktura igra veliku ulogu – u nekoliko aspekata mnogo veću od navodnog „rasizma“ – u stopama kriminaliteta i ekonomskih nejednakosti. Iako čitave obitelji pomažu i bijelcima, neka istraživanja pokazuju veću pozitivnu korist za Afroamerikance koji žive u kućanstvima sa oba roditelja nego za bijelce.

Nije dobro tvrditi da je slom afroameričkih obitelji rezultat rasizma. Godine 1940. (kada su se zakoni Jim Crowa provodili), oko osamnaest posto afroameričke djece rođeno je izvan braka; a danas je to preko sedamdeset posto! Rasizam slabi u američkom društvu, čak i dok se raspad obitelji povećava kod sviju rasa.

Pogledajte gornji grafikon. Biskupi koji idu u korak sa političarima poput Tima Kainea i njemu sličnih, ne bi trebali birati političku opciju u naše ime, dok ignoriraju stvarne probleme i opravdaju autodestruktivno ponašanje u pokušaju obrane najranjivijih među nama.

Robert Royal, glavni urednik portala The Catholic Thing

Izvor