Pobačaj i rana Crkva

Kakav je bio stav rane Crkve o pobačaju? Ispitivanje nekoliko povijesnih tekstova koji datiraju prije prvog ekumenskog sabora (325 g.) nudi odgovor.

Novi zavjet ne komentira moralnu težinu pobačaja, pa ćemo umjesto toga razmotriti spise prvih generacija kršćana nakon apostola, jer oni ukazuju da je protivljenje pobačaju (1.) bilo utvrđeno u vrijeme kada su ti kršćanski pisci osobno poznavali apostole ili njihove prve učenike i na taj su se način okoristili njihovim nepisanim učenjima i tumačenjima Svetog pisma, (2.) (spisi) potječu od tako ranog vremena da ne postoji vjerojatnost da će izvorno evanđelje biti promijenjeno i (3.) ne temelje se na samo jednom tumačenju Biblije, već na tumačenju kršćana koji su osobno bili upoznati sa piscima Novog zavjeta ili njihovim ranim sljedbenicima.

Izuzev jednog autora koji je opširno pisao o toj temi, ranokršćanski spisi ne raspravljaju o pobačaju, već samo u nekoliko riječi ili fraza navode da je to kršćanima zabranjeno. Većina autora toga razdoblja ne dotiče se navedene teme, ali oni koji jesu su takav čin smatrali najgorim od sviju grijeha.

Najraniji izvor je anonimni crkveni rukopis s kraja prvoga stoljeća pod nazivom Didache. U dokumentu se navodi sljedeće u vezi pobačaja: „…ne smijete ubiti dijete pobačajem niti ubiti ono što se rodilo“.

Barnabina poslanica sadrži sličan vodič za kršćanski moral. Sastavljena je negdje između 70. i 132. godine, a bila je uključena u nekoliko ranih verzija Novoga zavjeta. Usred nekoliko poglavlja etičkih uputa navodi se sljedeće: Ne smijete ubiti dijete čineći pobačaj; niti ubiti dijete nakon što se rodi“. Potonja fraza odnosi se na starogrčku i rimsku praksu napuštanja novorođenčadi da umru na nenaseljenim područjima ako je beba bila „pogrešnog“ spola ili se sumnjalo na zdravstvene probleme. Za autora Barnabu takva praksa i pobačaj su bili jednako grešni.

Knjiga Otkrivenje po Petru, koje je nastalo 150. godine, čitala se u crkvenim službama u Palestini do petog stoljeća. Potanko opisuje razne kazne u paklu prema različitim vrstama grijeha. Kazna za žene koje su izazvale pobačaj bila je da su sjedile u krvi i prljavštini, dok su im pobačena djeca plamenom gađala oči. Klement Aleksandrijski, ravnatelj najistaknutije kršćanske obrazovne ustanove s kraja drugog stoljeća, prihvatio je ove izjave kao točne. U Paedagogusu je negativno govorio o ženama koje „primjenjuju smrtonosne lijekove koji izravno dovode do smrti, uništavajući svaki osjećaj humanosti istovremeno s fetusom“.

Klement i drugi ranokršćanski pisci često su citirali ulomke iz Sibilinskih knjiga, koja je djelo poganskog proroka koji je predviđao dolazak Krista poput židovskih proroka. Kasnije su ulomci iz Sibilinskih knjiga prepisani kako bi povećali udio kršćanskog etičkog učenja. U drugome dijelu proroštva opisuje se pobačaj kao suprotnost Božjem zakonu, dok se u trećem dijelu proroštva zapovijeda ljudima da odgajaju svoju djecu umjesto da Boga gnjeve ubijajući ih.

Spis Molba za kršćane napisao je oko 177. godine Atenagora Atenjanin, filozof i kršćanin, dijelom kako bi uvjerio rimskog cara da nema istine u glasinama da su kršćani ritualno ubijali i jeli bebe. Izjavljujući da je takva praksa u suprotnosti s kršćanskom etikom, Atenagora je naglasio svetost nerođenoga života:

 „Kada kažemo da neke žene koriste sredstva za pobačaj i da će za to morati dati račun Bogupo kojem to principu žene čine ubojstvo? Čine ubojstvo jer nije dopušteno osobi da sam fetus u maternici koji se smatra stvorenim bićem, pa prema tome i objektom Božje brige, bude ubijeno kada pređe u život; jer oni koji to čine optuženi su za ubojstvo djeteta“.

Za Atenagoru je pobačaj bio isto što i napuštanje novorođenčeta i druga ubojstva.

Djelo Oktavija, autora Minucije Feliksa, nastalo je negdje između 166. i 210. godine, dijelom kako bi dokazao da su kršćani imali viši moral od pogana. Osuđujući poganske prakse, Octavius žali zbog činjenice da „postoje neke žene koje pijući medicinske pripravke gase izvor budućeg muškarca u svojim crijevima i tako počinjavaju [ubojstvo] prije nego što čedo dođe na svijet“.

Naš sljedeći autor je Tertulijan, pravnik koji je postao kršćanin i teološki pisac. Napisao je velik broj knjiga o kršćanstvu, od kojih se u trima spominje pobačaj: Apologeticum (197. g.), Pobudnica za čistoću (oko 204 g.) i O duši (između 210 i 213. godine). Apologeticum je bio uvod u kršćanstvo za one koje je to zanimalo i upoznaje čitatelje s kršćanskim stajalištem o pobačaju:

„Ubojstvo je jednom zauvijek zabranjeno, a mi [kršćani] nećemo uništiti ni fetus u maternici jer ljudsko biće uzima krv iz drugih dijelova tijela kako bi se održalo. Ometati porod samo je brže ubijanje čovjeka…“.

U djelu O duši najviše se govori o pobačaju u prva tri stoljeća kršćanstva. Prema ovom tekstu, „embrij stoga postaje čovjekom u maternici od trenutka kada je njegov oblik dovršen. Mojsijev zakon doista kažnjava odgovarajućim kaznama čovjeka koji će uzrokovati pobačaj, utoliko što začetkom plod postaje ljudsko biće“.

Pobudnici za čistoću Tertullian je spomenuo da ima puno poteškoća u odgoju djece, ali pita (čitateljicu): „Hoćete li se razriješiti začeća pomoću sredstava?“ Na svoje pitanje on je odgovorio na sljedeći način: „Mislim da nama [kršćanima] nije zakonitije povrijediti dijete u procesu rođenja od onog koje je već rođeno“. Preporučio je da cjeloživotni celibat život učini slobodnijim jer kršćanina oslobađa tereta odgajanja djece; nema treće alternative jer je, nakon začeća djeteta, zabranjeno ubiti ga.

U ranim desetljećima trećeg stoljeća, Hipolit je bio biskup u središnjoj Italiji. Kasnije su ga njegovi sljedbenici navodno izabrali za rimskog biskupa suprotstavljajući ga drugom kandidatu, koji je isto tako tvrdio da je biskup grada. Nekoliko su godina Hipolit i njegov suparnik upravljali konkurentskim crkvenim organizacijama. U svome djelu Opovrgavanje svih hereza iznio je brojne optužbe za labavi moral protivničke strane pokušavajući tvrditi da su odstupili od standarda ponašanja, onako kako zapovijeda Evanđelje. Između ostalih praksi, optužio je da su u suprotnom taboru „pojedine žene, ugledne vjernice, počele pribjegavati sredstvima radi stvaranja sterilnosti, kako bi protjerale ono što se začelo zbog toga što nisu željele imati dijete bilo od roba ili od bilo kojeg siromašnog momka, radi njihove obitelji i prekomjernog bogatstva“. Kakva god bila istina u ovim optužbama protiv Hipolitovih protivnika, ovaj odlomak ukazuje na uobičajeno neodobravanje pobačaja, seksualnog promiskuiteta i stavljanje materijalnih razloga iznad života nerođene djece.

Generaciju nakon Tertulijana, Ciprijan, biskup njegovog grada, napisao je pismo u kojem je pobačaj uvrstio među grijehe kršćana koji uzrokuje duboku pukotinu u sveopćoj Crkvi. U djelu je naznačio da je to nedopustivo među kršćanima.

Drevne crkvene naredbe (crkveni apostolski kanon ili apostolska konstitucija) je sastavljen oko 300. godine kao kratka knjiga zakona za kršćane, navodno kao predaja jedanaest apostola. O njezinoj širokoj popularnosti svjedoči činjenica da je prevedena na nekoliko jezika. U djelu su uključene zabrane da kršćani ne smiju ubiti dijete, prije rođenja ili kasnije.

Imperator (car) Konstantin je 314. godine dao slobodu kršćanstvu. Bilo je to godine kada je Laktancije završio nakon desetljeće rada djelo Divinae institutiones. U djelu je izjavio da kada Bog zabrani ubojstvo, Bog zabranjuje ne samo nasilje, već čak i izazivanje smrti na način dopušten svjetovnim zakonima. Vrlo je težak grijeh ubiti novorođenče, napisao je Laktancije, „jer Bog im je udahnuo dušu za život, a ne za smrt“. Zločin je „lišiti nevine i jednostavne duše svjetlosti“ koju im je Bog dao. Laktancijevo djelo Epitome slično kaže da je izlaganje ili ubojstvo dojenčeta uključeno u Gospodinovu zabranu ubojstva.

Nakon što je kršćanstvo postala dopuštena religija, u raznim regijama održavali su se sabori kako bi se reguliralo djelovanje Crkve. Jedan od ciljeva je bio standardizirati prakse izopćenja i pokore. Otprilike u vrijeme Konstantinova obraćenja, ili možda nekoliko godina ranije, koncil u Elviri u Španjolskoj odredio je da se svakome tko je počinio pobačaj daje Sveta pričest samo u smrtnoj opasnosti. Što je bila ista kazna kao i za ponovljeni preljub i zlostavljanje djece. Ankirski sinod, održan u Turskoj (314 g.), donio je desetogodišnju suspenziju za žene koje su izazvale pobačaj i za proizvođače sredstava koji su izazvali pobačaj. Prvi ekumenski koncil, održano u Niceji 325. godine, nije osudio pobačaj, već se na Trećem ekumenskom koncilu u Kalcedonu (451. g.) usvojio dekret protiv pobačaja.

Ukratko, u prva tri stoljeća nakon što je Isus hodao ovom zemljom, svi kršćanski autori koji su spominjali pobačaj smatrali su to teškim grijehom. Iako ga je izvanredni kršćanski učitelj Origen spomenuo oko 240. godine, ne raspravlja o samoj grešnosti čina (Homilije o knjizi Izlaska). Nijedan kršćanski autor u tri stotine godina nakon Krista nije to odobrio. Ova pozicija nije bila samo lokalna, jer su kršćanski izvori u Španjolskoj, Italiji, Tunisu, Grčkoj, Egiptu, Turskoj i Siriji prepoznali pobačaj kao grešan čin i svrstali ga u istu kategoriju kao i svako drugo ubojstvo. Osuda je bila univerzalna i jednoglasna.

Dr. sc. David W. T. Brattston je umirovljeni odvjetnik i sudac. Stotine njegovih članaka o ranom i modernom kršćanstvu pojavili su se u raznim denominacijskim publikacijama u svim većim zemljama engleskog govornog područja. Živi u Lunenburgu u Novoj Scotiji, Kanada. Ovaj se članak prvi put pojavio u kanadskom Glasniku Srca Isusova i Marijina u lipnju 1991.

Izvor