GREENFIELD: Tko je bio Karl Marx?

Daniel Greenfield/Konzerva.hr

Karl Max je star više od dva stoljeća. Ideje koje su nekad bile radikalne odavno su ustajale. Socijalizam je otprilike nov i uzbudljiv poput telegrafa ili Bernieja Sandersa. Marksizam će se najvjerojatnije proučavati u zemljama gdje, kao što njegovi zagovornici tvrde, nikad zapravo nije isproban.

Tko je bio Karl Marx osim bradatog lika na majicama u Berkeleyju ili Austinu?

Tko je bio Karl Marx?: Čovjek, motivi i prijetnja u pozadini današnjeg divljanja američke ljevice, istraživački novinar James Simpson oslikava kritičku sliku Marxa, njegovih sljedbenika i političkog pokreta koji je stvorio lažni prorok stvarne katastrofe.

Marx je bio “licemjerno pohlepan, sitničav, arogantan, lijen, sebičan, neiskren, dvoličan, razvratan, netrpeljiv i prepun mržnje”, piše Simpson, potkrepljujući to s povijesnim anegdotama.

Je li važno što je Marx bio virulentni bigot, što je mrzio većinu ljudi i čak imao izvanbračnog sina kojeg je držao u siromaštvu i nikad nije puštao dalje od odaja za poslugu?

Možda ne bi bilo važno da je Marx bio samo pisac čija su djela bila odvojena od njegove gnusne osobnosti, ali Simpson uvjerljivo tvrdi da je “krajnji proizvod progresivizma samo odraz Marxove osobnosti, odigran s razornim učinkom na svjetskoj sceni”.

Drugim riječima, marksizam je užasan jer je Karl Marx bio bijedno ljudsko biće.

Isto vrijedi i za veći dio ljevice. Njihove teorije ne propadaju samo zato što su slabo promišljene, već zato što su izraz zlobe usmjerene na ostatak svijeta.

Ali Tko je bio Karl Marx? nije Marxova biografija, koliko je skica ključnih ljevičarskih figura i utjecaj njihovih ideja na sadašnjost. Knjiga možda započinje s Marxom, ali nastavlja s Black Lives Matter i Antifom. Dotiče se Lenjinove opsjednutosti s uništenjem njegovih protivnika neumornom dehumanizacijom i klevetničkim kampanjama u svrhu razjašnjavanja suvremene ljevičarske opsjednutosti s političkom korektnošću i kulturom otkazivanja.

Rat protiv istine i stvarnosti nije slučajan poremećaj, već je proračunata strategija.

“Mi zapravo svjedočimo komunističkom rušenju Sjedinjenih Država u stvarnom vremenu”, piše Simpson. Pametnjakovići bi se podsmjehivali ovakvim opisima, baš kao što su to činili tridesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Odbacivanje razgovora o komunističkim zavjerama bilo je tipično ponašanje na koktel zabavama Manhattana i Los Angelesa više od stoljeća. Ali to nije riješilo problem zavjera.

Komunizam je, poput marksizma, ime, a ljevičari su vješti u zavjerama i brendiranju.

Američki komunisti stvorili su vojsku paravanskih skupina, praksa koju Simpson također slijedi do njezinih izvora. Promjene imena i tehničke razlike šuplja su vježba, a unutar te šupljine su neka od istih zastrašujućih uvjerenja i agendi koje su animirale Weathermene (članove radikalne ljevičarske organizacije Weather Underground iz 60-ih godina – op.a.) i koje potiču radikalnu agendu stranke koja je svojedobno bila demokratska.

Kulturno ratovanje, poput Marxovih doktrina, nije nova ideja. Niti je to oslanjanje na politiku identiteta ili rat protiv istine. Ljevica ne stvara nove ideje, ona ih samo obnavlja.

Inzistiranje da su ljevičari osmislili nekakve nove ideje, kad su njihove nove ideje iste one stare samo zaogrnute u novo ruho politike identiteta ili klimatskog alarmizma je prijetvorno. Samo zato što je klasno ratovanje zamijenjeno rasnim, a potom i politikom seksualnog identiteta ili zato što su predviđanja novog ledenog doba zamijenjena s globalnim zatopljenjem i potom generičkim klimatskim promjenama ne znači da su ljevičarske agende nove, već da su samo rebrendirane.

Napadanje istine i stvarnosti također su strategije, kao što Simpson piše, “kako bi se društvo odvezalo od svih sidrišta stvarnosti, stabilnosti i sigurnosti, kako bi usadili strah u naša srca i kako bi nas učinili očajnima da sve to prestane. Ja to nazivam psihološkim terorizmom”.

Dok Amerika raspravlja o kritičkoj rasnoj teoriji, Tko je bio Karl Marx? napominje da je Marx pozivao na “nemilosrdnu kritiku svega postojećeg”. Očito je to privilegija koju ljevica zadržava samo za sebe. Iako njihovi aktivisti i agitatori imaju pravo kritiziranja svega, oni sami su imuni na kritike. Kritička rasna teorija zagovara radikalnu kritiku Amerike, ali bilo koja kritika usmjerena na nju smatra se rasističkom. Ljevičarska ideja kritike nije tržište ideja, već kulturna tiranija.

Marxov vlastiti brend kritike bio je mrski, ignorantski i rasistički. I unatoč tome što si je rezervirao pravo na kritiziranje svega, on sam je bio osjetljiv do točke nasilnog rastrojstva, odgovarajući na svako neslaganje izljevima bijesa i osvetama koje bi potrajale desetljećima. Revolucionarni lider je bio, kao i većina ljevičara tog razdoblja, više zaokupljen borbama protiv drugih ljevičara.

I dok je Marx rijetko riskirao, oni koji to jesu ubrzo su požalili što su mu ikad vjerovali.

“Smije se budalama koji ponavljaju za njim njegov proleterski katekizam”, primijetio je kasnije jedan revolucionar. Drugi ga je optužio da je tajni vladin agent, tvrdeći da će “svatko tko se upusti u političke makinacije s Marxom i njegovim suradnicima prije ili kasnije pasti u ruke policije” dok “podstrekači, Marx i kompanija naravno sjede izvan dosega u Londonu”.

Takvi bi se navodi mogli učiniti nevjerojatnima, osim ako uzmete u obzir način na koji je Lenjin isporučen u Rusiju u zapečaćenom vagonu i kako je Staljin djelovao kao doušnik carističke tajne policije. Najbolji način za profesionalnog revolucionara da ostane siguran bilo je igranje za obje strane.

Ako je Marx doista igrao za obje strane, izdajući revolucionare i prikupljajući novac od vladinih agenata, ne bi bio ni prvi ni posljednji. Jedna od trajnih karakteristika ljevičarskih skupina jest njihov nasilni prezir prema vlastitim članovima i saveznicima. Kao šefovi, ljevičari su najgori goniči robova, kao feministi ispadaju silovatelji, a kao revolucionari tirani.

Kao što Simpson piše: “Oni misle da mogu zamijeniti Boga. Ali umjesto toga, oni samo glume ono što u osnovi jesu: poduzetni paraziti; pohlepni, manipulativni, megalomanski psihopati.”

Ljevičarske politike su škola za sociopate koji teže manipuliranju i uništavanju drugih. Tehnike izložene u Tko je bio Karl Marx? čine ga osobito moćnim vodičem za megalomane, ali osim što služi kao vodič za osvajanje vlasti, politike zapravo ne funkcioniraju.

Marksizam je Theranos politike. To je politička piramidalna shema koja obećava pomoći svojim sljedbenicima kradući od drugih kako bi stvorili jednakost. A njegove političke sheme uvijek završavaju na isti način u tiraniji, neuspjehu i smrti. Zlo u sebi nosi sjeme vlastitog uništenja i Tko je bio Karl Marx?: Čovjek, motivi i prijetnja u pozadini današnjeg divljanja američke ljevice predstavlja zgodan vodič za zlo koje se među nama manifestiralo u svoj svojoj destruktivnosti.

I konačno za načine na koje možemo uzvratiti protiv ljevice i poraziti je prije nego nas uništi.

Daniel Greenfield je istraživački novinar i pisac koji se usredotočuje na radikalnu ljevicu i islamski terorizam.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag