J. Novak: Antifašističke laži i povijesne istine (1. dio)

 Antifašističke laži i povijesne istine (1. dio)

Pavelić prodao Istru i otoke

Italija je Rapallskim ugovorom iz 1920. dobila Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske, Istru (osim dijela općine Kastav), Zadar te otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža, a njime je ustanovljena i Slobodna Država Rijeka. Tko je tada bio na vlasti, Pavelić? Tko prodao hrvatsko primorje? Karađorđevići su srpska vladarska dinastija koja je vladala Kneževinom, kasnije Kraljevinom Srbijom 1842.-1858. i 1903.-1918. te Kraljevstvom SHS 1918.-1941. To je bilo njihovo (ne)djelo, lako je poklanjati tuđe.

Pavelić

Rimski ugovori su naziv za tri ugovora potpisana 18. svibnja 1941. između NDH i Kraljevine Italije u Palazzo Venezia u Rimu. Potpisivanju ugovora nazočili su predsjednici vlada dviju država, talijanski ministar vanjskih poslova, grof Galeazzo Ciano, te svi ministri vlade NDH.

Iako su imali više stavaka, ti su ugovori u povijesti najviše ostali upamćeni u dijelu vezanom za razgraničenje dviju država što je bila druga najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda. Prema tom ugovoru, što su ga potpisali Pavelić i Mussolini, Italija je dobila dijelove Dalmacije i to: područje Zadra, Šibenika, Splita, otoke Rab, Krk, Vis, Korčulu, Mljet i mnoge druge manje, zatim Boku Kotorsku te dijelove Hrvatskog primorja i Gorskog kotara. NDH je za to od Italije i Njemačke tražila ustupke, koje nikada nije dobila.

NDH

Nakon Kapitulacije Italije 08. rujna 1943. god., poglavnik NDH Ante Pavelić je već 10. rujna 1943. godine objavio Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi: “…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga, kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

Tito je vratio Istru i otoke

Notorna je laž i da je Tito vratio Istru i otoke matici domovini. On je stvarao Jugoslaviju na ruševinama kompaktne i velike NDH i zato je morao odrediti što u Jugoslaviju ulazi, a što ne (Trst) ali Istra i hrvatsko primorje već su bili vraćeni hrvatskoj domovini Pavelićevom odlukom odmah po kapitulaciji Italije.

Godine 1920. Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca “prepušta” Istru Italiji (vidi Pariška mirovna konferencija 1919.). No, poslije pada Mussolinija (rujna 1943.) Hrvati u Istri sastavili su i potpisali Proglas Hrvatskoga istarskog sabora. Uz pomoć svećenika dokument je poslan u Rim, u Vatikan. Proglas je bio upućen i Jurju Krnjeviću u London. Krnjevićeva politička karijera započinje u HPSS u koju stupa te ubrzo postaje jedan od najbližih suradnika Stjepana Radića. Za tajnika HRSS izabran je 01. srpnja 1923. godine, a od 1928. godine glavni je tajnik HSS-a. Biran je za zastupnika u Ustavotvornoj skupštini 1920. godine te u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS 1923., 1925. i 1927. godine. Nakon što je Obznana primijenjena i na HRSS, početkom 1925. godine biva uhićen, zajedno s Radićem i drugim stranačkim vođama. Nakon Radićevog sporazuma s Nikolom Pašićem, postaje ministar socijalne politike u koalicijskoj vladi 1925. – 1927. No, u proglasu su Hrvati iz Istre javili da je Istra hrvatska i neka Krnjević učini što može, da Istra ne bi doživjela jugoslavensku komunističku okupaciju poslije sloma talijanskog fašizma. Tek nakon tog svećeničkog proglasa budi se grandoman Tito i želi pripojiti Istru baš kao što je sanjao da će u svoju Jugoslaviju pripojiti i Grčku i Bugarsku i Albaniju i donji dio Austrije i sjeveroistočni dio Italije.

Tito

No, stvarnu veliku zaslugu u očuvanju hrvatskog identiteta Istre i Kvarnerskih otoka u uvjetima talijanizacije imali su hrvatski katolički svećenici. Posebnu zaslugu ima velečasni Božo Milanović, koji je prije prihvaćanja sporazuma u Parizu 1948. priložio nepobitan dokaz, etničku kartu, prema kojoj su Hrvati bili većina na tom inače povijesnom hrvatskom području.

Tako je Istra nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata pripala Hrvatskoj i Sloveniji, tada dijelovima Jugoslavije. Jasno, kriterij za priključenje nije bilo zauzimanje područja po Titovoj vojsci, nego etnička linija stanovništva koju su istakli katolički svećenici i potkrijepili to maticama rođenih, vjenčanih i umrlih na čelu sa zaista u punom smislu te riječi: velečasnim Božom Milanovićem.

Pakt Ribbentrop – Molotov

Njemački: Hitler-Stalin-Pakt ili kako se službeno zvao: Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika bio je značajan sporazum o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkoga Reicha i Sovjetskog Saveza. Potpisali su ga 23. kolovoza 1939. god. u Moskvi sovjetski ministar vanjskih poslova Vjačeslav Mihajlovič Molotov i njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop. Pakt je bio na snazi do početka Operacije Barbarossa 22. lipnja 1941. god. kada je Njemačka napala SSSR. Tek tada bude se iz dubokog profašističkoga sna jugoslavenski tzv. antifašisti i odlaze u vrbike kod Žabnog a ne kod Brezovice te marljivo kradu kokoši lokalnome stanovništu a što onda proglašavaju svojim slavnim Danom ustanka naroda Jugoslavije 22. lipnja 1941.

MolotovRibbentrop pact signing

Trgovinska razmjena između dviju moćnih država – gdje je Njemačka dobivala naftu i sirovine do kojih je imala otežan pristup uslijed britanske vojne blokade, a Sovjetski Savez je dolazio do moderne tehnologije – bila je vrlo značajna u prve dvije godine II. svjetskog rata u kojem su SSSR i Njemačka zajednički napali više država i podijelili između sebe njihove teritorije. Titova tzv. antifašistička Jugoslavija rado je bila uz takav Staljinov SSSR! Ali i uz saveznika – Njemački Reich! Sa SSSR-om sve do 1948, kada je Tito dobio šup-kartu od Staljina.

Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2009. godine obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Iako je službeno bio označen kao “pakt o nenapadanju”, ovaj sporazum je obuhvaćao i tajni protokol kojim je izvršena podjela interesnih sfera u nezavisnim zemljama Finskoj, Estoniji, Latviji, Litvi Poljskoj i Rumunjskoj. Sve uz Titovo odobravanje i suvezluk sa SSSR-om.

U paktu s Hitlerom sve do 22. lipnja 1941. god. (kada je Njemačka napala SSSR) nanaglo probuđeni Titovi antifašisti “dižu ustanak” u Hrvatskoj. Tako je do jučer trajao fašistički blok a onda odjednom slijedi slavni antifašistički ustanak naroda i narodnosti Jugoslavije. Prvi i najjači u Europi. Pa i šire…

Što se stvarno dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi?

Prvo, to nije bila šuma kod Brezovice. Prema svjedočanstvu Sisčanina Lojze Buturca intimnog prijatelja Vlade Janića Cape, čovjeka kojemu se pripisuje osnivanje Sisačkog partizanskog odreda, stvari stoje stubokom drugačije. Prije smrti Buturac je kazao: ovo je moj posljednji zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavanje i proslavljanje 22. lipnja, lažnog Dana antifašističke borbe. Tog dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i dan danas obilježavamo i proslavljamo.

dd

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

No danas imamo puno pravo odbaciti laži i živjeti u istini, kazao je Buturac. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti? Pa otuda što sam ja, možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem Capom, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda. Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru.

Svjedoče sudionici

Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travnja – rujna 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i takozvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama) jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Nakratko su se našli zajedno čak i u zatvoru. Sve sami antifašisti. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Toliko o istinskim komunistima.

Brezovica

Međutim, problemi su nastali, i to vrlo ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. Uvečer istoga dana i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Bez znanja župnika? Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga dana, 22. lipnja 1941, nikakve Brezovice i nikakvoga Prvog odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, petsto metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljkom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni: 22. srpnja napala ih je Hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali su pobjegli u Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Tako su izgledali slavni počeci ustanka naroda i narodnosti Jugoslavije, a nikakva Brezovica. Lokalnom se stanovništvu marljivo kralo kokoši pa ih je ono glatko odbilo idalje hraniti. U epizodu slabe duhovitosti i velike neinteligentne laži spada moćno povjesničarenje dr Hrvoja Klasića (sveučilišni profesor!) koji tvrdi kako ima dokumente o prvom odredu u šumi Brezovica kada je na nekoliko konja stiglo obilno naoružanje a pojavilo se i (ništa manje) nego čak šest partizanskih zrakoplova. Ukratko, onoliko koliko Tito valjda nije imao niti do kraja rata… a oni doletjeli baš prvoga dana…

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Da stvarno, zašto su prestali trpjeti krađu kokoši? Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbicima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice izveli i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su Hrvatsku vojsku, koja je oko 20. rujna krenula na Brezovicu a oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i pobjegli na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo. To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji i Europi.

Literatura

Navodim i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić:

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981.” Ovi sisački novinari razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita. U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje pa zatim mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine, ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na trideset stranica nema baš nikakve Brezovice a niti nekakvoga partizanskog odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici, Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao devetnaestogodišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrepštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Ne postoji dakle, nikakav razlog da laži koje nam je nametala komunistička vlast još i dalje podržavamo u državi koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Na kraju, pozivam sva mjerodavna tijela RH i konačno Hrvatski Sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja izbriše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji kao istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. “

Tko je glavni svjedok istine?

Lojzo Buturac bio je povjesničar, crkveni glazbenik i građevinski inženjer. Umro  je 09. kolovoza 2020. u Sisku u 96. godini života. Bio je brat svećenika i crkvenog povjesničara Josipa Buturca. Studirao je u Zagrebu gdje je i diplomirao građevinarstvo, a nakon studija 1955. godine dolazi u Sisak gdje ostaje do kraja života. Za njega se govorilo da ga je Bog obdario trima talentima i da on s tim talentima uspješno radi u korist crkvenih zajednica, a sve na slavu Božju. A talenti su: građevinar, crkveni glazbenik i crkveni pisac.

Osobito se angažirao u sisačkom naselju Galdovo i Župi sv. Josipa Radnika gdje je unutar desetljeća napravio izvedbene projekte za sve izgrađeno i skoro svaki dan bio je s radnicima na gradilištu. Drugo poznato mjesto za koje je izradio izvedbene projekte jest sisački Zeleni brijeg, tj. današnji pastoralni centar Svetog Kvirina, koji je jedno vrijeme služio i kao crkva.

Bio je stalni orguljaš u župi Pohoda BDM u Sisku gdje je djelovao 35 godina (1961.-1996.) a sve dok mu je to zdravlje dopuštalo, svirao je mise u Domu umirovljenika u Sisku te filijalnoj kapeli Sv. Ivana u Topolovcu. Objavio je šesnaest knjiga i više stotina članka, uglavnom povijesnih tema. Članke je objavio u Glasu Koncila, HK Reviji Marulić, kalendaru Danici, Križu ljubavi, Tkalčiću, Građevinaru, lokalnim listovima. Posljednje dvije knjige objavljene su u nakladi Sisačke biskupije, a govore o stradanju hrvatskog naroda i svećenstva na području Siska i Sisačke biskupije tijekom II. svjetskog rata. Bio je neumorni borac za dokazivanje istine. Godine 2011. Buturac je iz ruku sisačkog biskupa Vlade Košića primio papinsko priznanje „Za Crkvu i Prosvećenika“, najveće priznanje koje može dobiti vjernik laik.

Došlo je vrijeme da trezveno sagledamo događaje iz prošlosti i samo to može dovesti do nacionalnog pomirenja. Kaže nama Izbavitelj i zdušno slavi 22. lipnja kao dan antifašističke borbe, činjenicama nasuprot. Zaista, došlo je vrijeme da se “prvoboračkim” lažima kaže istina u oči – to s Brezovicom vam je prljava laž.

* u članku su korišteni izvori: dnevne novine, wikipedia, međumrežni portali Narod.hr i Hkv. Nijedna tema iz članka ne temelji se na manje od četiri izvora.

Prema izvorima pripremio: Javor Novak