Odriču li se Hrvati svoje prošlosti?

Po završetku Domovinskoga rata Hrvati u BiH očekivali su kako će izgraditi svoje institucije koje će ih učiniti snažnim i neovisnim o Sarajevu ili Banjaluci pa čak i Zagrebu. Međutim, ostalo je uglavnom na očekivanju, dok u javnom prostoru često čujemo kako se hrvatski predstavnici na svim razinama vlasti ili voditelji nekih javnih ustanova pozivaju na povijest, na hrvatske korijene koji sežu do sedmoga stoljeća, na kulturno povijesnu baštinu, na znamenita imena iz hrvatske povijesti u BiH, od bana Kulina, kralja Tvrtka, kraljice Katarine pa sve do danas. Čujemo kako je potrebno zaštiti nacionalni identitet, osigurati ravnopravnost, njegovati hrvatsku kulturno-povijesnu baštinu u BiH itd. Međutim, što se čini da se barem nešto od toga ostvari? Gotovo ništa ili vrlo malo. Pitamo se što bi bilo da kojim slučajem ne postoji Studij povijesti i Studij hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru? Vjerojatno bi u školama koje izvode nastavu na hrvatskom jeziku, povijest i hrvatski jezik predavali neki drugi, neku tuđu povijest i neki tuđi jezik a sve bi nas moglo vratiti i podsjetiti kako je to bilo nakon 1945. i koji su i kakvi kadrovi predavali povijest i jezik. Pitamo se što je s arhivima, muzejima, spomen kućama ili nekim drugim spomenicima kulture? Hoćemo li svjesno prepustiti da naša povijest i jezik pripadnu drugima a ne Hrvatima koji su domicilni narod na prostorima BiH?

Pouka iz prošlosti

Kako je Hrvatska reagirala u 19. stoljeću kada se našla u vrlo tešku stanju pod naletom agresivna mađarskog nacionalizma i austrijskog centralizma koji su imali jasan cilj podijeliti Hrvatsku, uništiti njezinu znanost, uništiti osjećaj pripadnosti, uništiti kulturu pa i sam gospodarski razvoj. Naime, od 1790. pa dalje mađarski je nacionalizam sustavno težio preobrazbi Ugarske u jedinstvenu, veliku mađarsku državu, što je podrazumijevalo postupno ukidanje autonomije koju su u njezinu okviru uživale Hrvatska i Slavonija. Mađarska je državnopravna ideologija, zamisao o stvaranju jedinstvene mađarske države opravdavala povijesnom argumentacijom, negirajući bilo koje hrvatsko pravo koje svoje temelje nalazi u prošlosti. Kako bi se efikasno suprotstavili nastojanjima mađarskoga nacionalnog pokreta, Hrvati su bili primorani postupiti na isti način, to jest okrenuti se hrvatskoj povijesti i u njoj pokušati pronaći vjerodostojne činjenice kojima se mogu pobijati tvrdnje mađarskoga nacionalizma. S tim u vezi Hrvatski je sabor u dva navrata, 1832. i 1836., donio odluku da se počne sa sustavnim prikupljanjem izvora koji bi svjedočili o tome da je Hrvatska i nakon ulaska u zajednicu s Ugarskom 1102. godine, u obliku municipalne autonomije, sačuvala svoju državnost.

Postavlja se jasno pitanje što su to Hrvati u BiH ugradili u hrvatsko-muslimansku Federaciju BiH, kasnije Federaciju BiH, odnosno državu BiH? Koji su dokumenti potpisani? Koja je njihova važnost za očuvanje BiH? Gdje te dokumente možemo pronaći u izvornom obliku i tko ih čuva? Komu je povjerena briga o važnim dokumentima?

Budući da spomenuta nastojanja iz 1832. i 1836. nisu dala rezultate, Sabor je 1847. ponovo raspravljao o potrebi sustavna prikupljanja povijesnih svjedočanstava o važnosti i povijesnom kontinuitetu hrvatske municipalne autonomije. Ujesen 1850., pod pokroviteljstvom bana Josipa Jelačića, osnovano je Društvo za jugoslavensku povjesnicu i starine. Svoju glavnu zadaću Društvo je vidjelo u sustavnu prikupljanju različitih tipova izvora s hrvatskoga, ali i sa šireg, južnoslavenskog prostora, kako bi se stvorila podloga za cjelovit prikaz povijesti hrvatskoga naroda.

Opet se postavlja jasno pitanje tko i kako prikuplja povijesnu građu koja je bitna za povijest Hrvata u BiH? Gdje se nalaze arhivi s tom građom, ako izuzmemo crkvene arhive koji su postajali i u bivšoj državi? Tko prikuplja izjave svjedoka iz posljednjega rata? Gdje se audio i video materijal pohranjuje? Hoće li netko privatne arhive okupiti na jednome mjestu? Ili su Hrvati, zbog nebrige i stihijskoga pristupa, spremni odreći se jednoga dijela svoje povijesti.

Sjećamo li se poginulih i nestalih?

Kadrovi koji su trebali voditi brigu o obrazovanju, o kulturno-povijesnoj baštini, od rata pa do danas doveli su do toga da Hrvati svojim novcem financiraju muzeje koji ih blate, nazivaju agresorima u vlastitoj zemlji, optužuju jedan cijeli narod za teške zločine pa čak i genocid iako niti jedna sudska presuda ne navodi takve kvalifikacije. Pitamo se što je s muzejima koji promiču hrvatsku kulturno-povijesnu baštinu? Zar tisuće poginulih pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane ne zaslužuju niti jedan muzej? Zar hrvatske civilne žrtve ne zaslužuju ni jedan muzej stradanja? Gdje ćemo odvesti djecu iz škola ili studente s fakulteta da nešto vide iz svoje bliže prošlosti? Što ćemo pokazati turistima kada nam postave pitanje: A odakle su Hrvati, kako to da danas žive u BiH? Koliko se površno u svemu pristupa dovoljno govori činjenica da danas, ako izuzmemo mali broj muzeja i arhiva u sklopu crkvenih institucija, Hrvati u BiH nemaju gotovo ništa. A stradanja su bila velika od središnje Bosne, sjeverne Hercegovine, Posavine. Može se reći da gotovo nema kraja u BiH u kojem su živjeli Hrvati ili i danas žive a da nije zabilježeno veliko stradanje. Usporedbe radi samo na primjeru Mostara imamo dva različita pristupa prošlosti, gdje Bošnjaci imaju tri muzeja, više spomen kuća i drugih institucija koje se bave prošlošću Mostara, BiH i Bošnjaka. Što je s hrvatskim muzejima i arhivima? Valja spomenuti i to da srpski narod u BiH ima više muzeja, arhiva i objekata kojima promovira svoju povijest a nisu u sklopu crkvenih institucija. Kada je riječ o Sarajevu tu postoji više instituta koji se bave istraživanjem bosanskohercegovačke prošlosti, zatim više muzeja i arhiva među koje nisu ubrojeni oni pod nadzorom državnih vlasti. Velik doprinos istraživanju daje Institut za historiju u sklopu Univerziteta u Sarajevu a potrebno je spomenuti kako na njemu radi i velik broj znanstvenika. Ništa nije prepušteno slučajnosti ili entuzijazmu pojedinca, nego iza tih institucija stoji sustav. Ako je riječ o percepciji među hrvatskim javnim djelatnicima, jasno je stajalište da će po potrebi pozivati znanstvenike ili predstavnike znanstvenih institucija iz Hrvatske, umjesto da grade svoje institucije koje će raditi u interesu Hrvata koji žive na prostoru BiH. Naime, potrebna je svaka suradnja sa znanstvenim institucijama iz Republike Hrvatske ali jasno je kako se trebaju graditi hrvatske institucije u BiH koje će biti na raspolaganju u svakom trenutku i koje će u svoj fokus djelovanja stavljati ono što je prioritet Hrvata u BiH. Previše se kasni samo zahvaljujući tomu što su mnogi javni djelatnici svoje javno djelovanje proveli u neradu i nebrizi i prebacujući krivnju na nekoga drugog. Što je ostalo iza njih? Golema pustoš. Umjesto uspostave svojih institucija osuđeni smo na asimilaciju i nestanak. Što očekivati od ljudi koji i danas razmišljaju samo o sebi i svojima; ne vide prošlost a još manje gledaju u budućnost. Pitamo se jesmo li što naučili iz svoje prošlosti?

Ivica Glibušić

Izvor: Crkva na kamenu