Dok Crkve gore, Sotona sve jasnije djeluje u društvu

Vijest da su na područje savezne države Britanske Kolumbije (u Kanadi) izgorjele još dvije katoličke crkve samo je još jedan primjer sve veće mržnje i otvorenog ruganja Katoličkoj Crkvi. Bogohulnička djela su nastavljena vandaliziranjem katedrale u Saskatchewanu i eksplozijom bombe u katoličkoj crkvi u Demokratskoj Republici Kongo. Katolički kipovi i građevine posljednjih se godina sve više uništavaju i oštećuju u cijelome svijetu. U nekim su regijama napadi na Crkvu i njezine članove još ekstremniji, uključujući uhićenja, raseljavanja, mučenja i ubojstva.

Sve je to užasavajuće i sramotno. Ali nije iznenađenje.

Jedan od mnogih uzoraka takvog ponašanja u povijesti je način na koji se dijaboličke manifestacije mijenjaju tijekom vremena. Tamo gdje se Katolička Crkva općenito poštuje i gdje se u dominantnoj kulturi podržavaju osnovne društvene vrline, Sotona se obično manifestira kao anđeo svjetlosti, razumski govoreći na načine koji suptilno potkopavaju građanske i osobne vrline. Svaki nemoralni cilj napreduje pod krinkom nekog razumnog dobra. Ali kako društva postaju sve opakija, Sotona je potaknut da udari još jače i „pokaže ruku“ sve žešćim izravnim napadima, posebno na katolike i njihove crkve, koje samom svojom prisutnošću u društvu svjedoče o Božjoj dobroti.

Ulazimo u povijesni ciklus – već smo ušli u njega – u kojem se mogu pokrenuti najnečuveniji protu socijalni i protuvjerski napadi na katolike, a zapravo i na samo društvo, jer je đavolska mržnja prema Dobru bila u stanju izaći na otvoreno i otkriti se u cijeloj svojoj ružnoći. Sada se Sotona sve manje prerušava u anđela svjetlosti. Ali malo je onih koji se zgražaju, jer je većina već uvjetovana da voli ono što voli Sotona i mrzi ono što Sotona mrzi. Cilj uništavanja prepreka za „napredak“ služi kao opravdavanje za radnje koje bi se inače smatrale pretjeranima.

Teško je obraniti od takvih stavova. Iako se Katolička Crkva sama po sebi protivi svakom obliku zla, Sotona nas neprestano potiče da vjerujemo kako su neka od tih navodnih zala doista dobra i da nedostaci i pogreške katolika dokazuju da je Crkva izgrađena na temelju licemjerja. Stoga se Crkva lako može prikazati kao da održava iluziju pobožnosti dok ne potiče ništa drugo osim grešnosti. Dakle, danas su dvije stvari bitne. Prvo, svi znaju da Crkva stoji u nekom smislu kao znak proturječja glavnim porocima naše dominantne kulture, pa je stoga i omražena kao što svi grešnici mrze svjetlost. Drugo, svi isto tako znaju da ogroman broj katolika ne živi u skladu s crkvenim učenjima. Zato je Crkva napadnuta još više kao izvor i vrhunac… licemjerja.

Nema svrhe pokušavati

U svijetu postoji i uvijek je postojao dvostruki standard. Ukoliko netko ispovijeda moralna uvjerenja dominantne kulture, pridaju mu se velike zasluge za pokušaj pronalaska sreće na bilo koji način. U koliko netko ispovijeda moralna uvjerenja koja zapravo propitkuju dominantnu kulturu, osuđuje se i zbog svojih uvjerenja i zbog toga što se suprotstavlja dominantnoj kulturi. Koliko je lakše odustati od cijele borbe, tako da nas drugi odobre ili – barem– ostave na miru!

Ali savjest nas rijetko ostavlja potpuno same, a đavao koristi i savjest da u nama rodi očaj. Stoga, nitko nikada ne ostaje sam, napose u vremenima kada se Sotona jasnije očituje. Čini se da- ako želimo biti dobrodošli u dominantnoj kulturi koju je toliko naporno stvarao, mislim, u biblijskom smislu, te ako želimo da nas prihvati ovaj „svijet“ – ne smijemo zapravo uspjeti u svojim dobrim i istinskim namjerama, već moramo osuditi te iste dobre namjere. Jer svijet je, pod zastavom Sotone, uvijek u ratu s Bogom.

Ta bi se stvarnost mogla ilustrirati s tisuću primjera. Svakim danom sve jasnije vidimo da u đavolskom svijetu nije dovoljno priznati vlastitu grešnost. Ne, radije moramo poricati da su naši grijesi zapravo grijesi i osuđivati one koji podržavaju istinske vrline kao licemjere. U konačnici shvaćamo da se samo oni koji prihvaćaju poroke našega vremena mogu smatrati vrijednima pohvale. U ovome svijetu su sve češće pohvala pomahnitale svjetine, bilo da se nalazi na visokim položajima ili na dnu društva. Ovo je glas Sotone, koji se sve jasnije i glasnije očituje; zavijajući, smijući se, uništavajući i porobljavajući sve oko sebe.

Reakcija?

Jedini dobar aspekt svega ovoga je da strahota zla, u koja smo tako često voljno uvedeni, s vremenom postaje jasnija onima koji se sjećaju što znači biti dobar, čak i ako smo ponekad slijepi za stvarnost dok tonemo u grijeh. Sotona je krajnje ponosan; stoga će u nekom trenutku položiti svoju ruku na nas. Uvijek na kraju izgovori laž koja je prevelika da bi je mogli progutati oni koje progoni sjećanje na dobrotu. Kada se to dogodi, za svakoga od nas kao i za cijeli svijet i njegovu grešnu kulturu, najveća je potreba izbjeći Sotonin krajnji cilj, a to je vlastiti očaj.

Zbog toga je Crkva najpotpunija, ne kada traži svjetovni status potvrde ili opravdavanje za grijeh, već kada svoju djecu voli baš kao grešnike. Evanđelje je uvijek svjetlo nade u dubokoj tami. Njegova poruka nije da su Bog i Sotona jedno u ignoriranju grijeha, već da je Sotonin cilj umnožanje grijeha do onesposobljavajućeg očaja dok je Božji cilj umnažanje milosrđa za raskajanu dušu koja ljubi. Crkva, ispunjena grešnicima, prenosi ovu poruku savršeno. Ona je Tijelo Kristovo za svoje pale članove, pa je tako njezina snaga uvijek na neki način skrivena u njezinoj slabosti. Stoga Crkva nastavlja neumorno djelovati obasjana Božjom svjetlošću, kako bi izašla iz tame grijeha u koji često i sama upada. Ali ako božansko milosrđe ima za cilj grešnike, onda upravo iz tog razloga Crkva mora biti mjesto „u koje dolaze svi“, jer je to Crkva grešnika, univerzalna Crkva, to jest Katolička crkva.

Trenuci trijumfa dolaze kroz obraćenje, a ti se trenuci događaju na različite načine na različitim mjestima i u različito vrijeme. Takvi su trenuci stvoreni žrtvom svih vrsta mučeništva, bilo malih ili velikih, zapravo tajanstvenim „mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu“ (Kol 1,24). Ali trenutak milosti dolazi onima koji ostaju otvoreni jer ne mogu u potpunosti poreći svoje grijehe. Ponekad se radi o pojedinačnim dušama, ali ponekad se radi, u širem povijesnom kontekstu, o novom pokretu ovdje na zemlji, pokretu koji će početi usmjeravati ljudsku kulturu još jednom prema zaštiti koju pruža Onaj koji neprestano vapi: „Jeruzaleme, Jeruzaleme, koji ubijaš proroke i kamenuješ one što su tebi poslani! Koliko li puta htjedoh skupiti djecu tvoju kao kvočka piliće pod krila i ne htjedoste!“ (Mt 23, 27; Lk 13, 34).

Milost je dana onima koji je traže, kako nama samima, tako i našem palom svijetu. Sigurno je da „naše spasenje bliže nego kad povjerovasmo“ (Rim 13,11). Stoga, u sve većem povjerenju zamolimo Isusa Krista za milost buđenja, priznanja i obraćenja. Pitajmo Ga sada, zamolimo Ga kroz suze, kao što bismo to tražili i za sam život.

Izvor/Quo Vadis Croatia