Jesu li Srbi zarazili Bošnjake imperijalističkom ideologijom?


Kako graditi budućnost s onima koji još uvijek bez imalo stida sanjare o vremenima diktatora Broza ili s onima kojima je Erdogan bliži od njih samih sebi? Teško. I bit će sve teže i izazovnije.

FOTO: BN

Piše: dr. fra Luka MarkovićKatolički tjednik

Mediji prenose kako se ruski predsjednik Vladimir Putin obratio javnosti proglasom o bliskosti Rusa i Ukrajinaca, o tome kako je riječ o jednom narodu. Gotovo svi susjedni narodi su, tako Putin, ruskoga podrijetla, pa čak Česi i Slovaci. Zanimljivo je da ne spominje Srbe, iako su po imperijalističko-šizofrenom načinu razmišljanja jako slični.

I srpski ideolozi se poput ruskih već duže vremena muče s istinom problemom. Htjeli bi da su svi narodi bivše države Srbi, a ovi neće ni da čuju.

S osjećajima Makedonca se ne poigravaju više, jer se boje Bugara. Pa ipak se ne mogu pomiriti činjenicom da ovi ne žele propadati Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Crnogorci su ih razočarali više nego Ukrajinci Putina. Ne žele ni po koju cijenu biti Srbi.

To je, valjda, i razlogom da srpska politika u zadnje vrijeme luta besciljno Balkanom poput jednookoga diva iz grčke mitologije. Priviđa joj se često da vidi više nego što joj jedno oko dozvoljava.

U svijetu neostvarivih želja

Pa, ipak, ono što najviše zabrinjava jest činjenica da je ta vrsta šizofrene imperijalističke ideologije, poput opasnoga virusa, zahvatila i Bošnjake koji su se jedva uspjeli iščupati iz srpskoga zagrljaja. Širom BiH vide samo Bošnjake, ili kako oni lijeve orijentacije rado govore: Bosance. Čudno je kako su oni koji su ponajviše stradali zbog te sulude srpske ideologije – koja kroz maglu ne raspoznaje narode jedne od drugih pa sve trpa među Srbe – počeli i sami sanjati o onomu što ne odgovara istini.

Ali kad je istina šizofrenoj politici bila važna? Važno je bilo i ostalo uvijek ono što se pričinja i želi.

Nijemci kažu za takve da žive u svijetu neostvarivih želja (Wunschdenken). Nažalost, te se želje protežu ponekad ne samo na sadašnjost i budućnost, nego i na prošlost.

O tomu govore priče pojedinih Bošnjaka kako je osmanlijsko doba bilo vrijeme tolerancije i suživota. U tom se kontekstu često zna spomenuti Ahdnamu kao „veličanstvenu povelju“ o ljudskim pravima. Pri tom se zaboravlja da su pod tom „veličanstvenom poveljom“ o ljudskim pravima srušene stotine samostana i crkava u BiH.

Ali tu su i oni drugi među Bošnjacima koji još uvijek kleče sa sklopljenim rukama pobožno pred Titovim slikama i statuama, zaboravljajući pri tome da bi onaj koji bi opsovao to „božanstvo“ dobivao i po nekoliko godina zatvora.

Za Hrvate – sve teže i izazovnije

Kako se može snaći u takvom okruženju onaj Hrvat koji istinski voli Bosnu i Hercegovinu? S obzirom na separatističko političko ludilo koje ne popušta srpsku politiku u BiH i ono imperijalističko koje je zahvatilo Bošnjake, moglo bi se reći nikako.

Bošnjaci su na najboljem putu da ogade BiH Hrvatima koji su svojevremeno iz uvjerenja glasovali za njezinu samostalnost, uvjereni da je to i njihova domovina.

Kako graditi budućnost s onima koji još uvijek bez imalo stida sanjare o vremenima diktatora Broza ili s onima kojima je Erdogan bliži od njih samih sebi? Teško. I bit će sve teže i izazovnije.

Pogotovo ako se nastave sulude izjave poput one kako predsjednik Hrvatske nema što tražiti kod svoga naroda u BiH. Pa tko je taj tko će zabraniti hrvatskom predsjedniku ili premijeru da posjeti svoje sunarodnjake u BiH?

Priberite se

Erdogan pljuje po zapadnoj civilizacije kad mu se prohtije pa mu nitko još nije zabranio da posjeti svoje sunarodnjake – ekonomske emigrante – u bilo kojoj državi Europe. Pa, kako bi to netko mogao zabraniti hrvatskim političarima da posjete sunarodnjake u BiH koji su u njoj živjeli puno prije dolaska Osmanlija? Koji u njoj imaju barem toliko prava koliko i oni koji su se odrekli svoje prošlosti zbog privilegija?

Postoji jedna mudra narodna koja kaže: „Čovječe priberi se i razmisli prije nego ti neka glupost pređe preko usana.“ Jer tko zna, s obzirom na srpsko imperijalističko ludilo, kad bi ti ponovno mogla zatrebati hrvatska pomoć. A da nje nije bilo, danas bismo plakali i za žrtvama u Bihaću. Zajedno bismo tugovali. Jer, doista, mnogi Hrvati u Hrvatskoj i BiH su tužni zbog onoga što se dogodilo u Srebrenici.