J. Sabol: Kultura i identitet Europe u krizi

Kriza Europe

Visinu i moralnu kulturu kršćanstva, kako ona sjaji u Evanđelju, neće ljudski duh nikada nadmašiti. (Goethe u pismu Eckermann-u.)

Kršćanstvo nije nikada nijednoj epohi čovječanstva bilo nužnije nego je današnjoj, u kojoj vlada zbunjenost i divljanje onih koji se usuđuju planirati da kršćanstvo izbace iz svijesti ljudi. Bez duha kršćanstva nema živog interesa za najbitnije vrjednota čovjekovog uspješnog života. (Thomas Mann).

Krscanska Europa

Ima mislioca koji stanje EU ovako karakteriziraju u povijesnoj perspektivi:

Europa – konkretno rečeno njezine određene elite – su se oslobodile od Boga koji je postao čovjekom i koji je utemeljio Crkvu kao trajnu vidljivu prisutnost u životu ljudi, i proglasile su čovjeka odnosno čovječanstvo jedinom stvarnošću i jedinim autoritetom u odlučivanju svih bitnih pitanja života, prije svega u odlučivanju što je moralno dobro i što je istina u procesu spoznajnog traženja. Čovjek odlučuje o vlastitom putu kroz život.

Iz vida katoličke vjere to znači da određene elite unutar nacija Europe grade ateističku civilizaciju – civilizaciju bez Boga, civilizaciju bez žive svijesti da čovjek nije biće od sebe nego biće stvoreno od Drugoga, od Boga. Čovjek takvog nazora niječe neposredno očevidnu istinu da je rođen kao stvor. Ljudi ateisti izgrađuju civilizaciju koja je u temelju proturječnost samoj sebi, to će reći da planiraju živjeti u neistini. Takav čovjek i takva civilizacija nema budućnosti. Aktualna kriza EU to potvrđuje.

Sve moguće konvencije, pa i Europska Konvencija za ljudska prava, neće moći spriječiti daljnje širenje opće krize u EU. Ljudima tih ateističkih elita je nepoznata istinitost izreke: „Gdje Bog gubi svoje mjesto, tu gubi svoje mjesto i čovjek“ (Romano Guardini, 2)

Što gubi Europa nijekanjem svoje kršćanske kulture?

Postoji oblik europske kulture koja je formirana i u SAD-u i pretežno u Južnoj Americi. Temelji te kulture dolaze iz židovsko-kršćanske vjere, konkretno iz antropološkog shvaćanja čovjeka na osnovi Božje objave u Starom i Novom zavjetu. Iz te slike čovjeka proizlazi ono najvažnije što čovjeku možemo dodijeliti: njegovo dostojanstvo. Ono je izvor i temelj svih drugih odličja i pridjeva čovjeka koja su sažeta u takozvanu kartu ljudskih prava. Svako pojedino pravo čovjeka ima samo jedan cilj: zaštititi i ostvariti dostojanstvo čovjeku u svakoj situaciji njegovog života. Tu uzvišenu zadaću ima zakonodavstvo ili zakonodavna vlast države. Posebno valja naglasiti da ljudska prava imaju temelj u samom sebi, tj. ona postoje prije države. Državne institucije, politički, društveni i privredni red moraju biti organizirani i oblikovani po mjeri ljudskih prava. Iza toga stoje sljedeća idejna uvjerenja:

EU

Prvo uvjerenje: utemeljenje dostojanstva i time slobode čovjeka počiva na vjeri da postoji Bog koji je stvorio čovjeka na svoju sliku i tako učinio čovjeka svojim su-stvarateljem u razvojnom oblikovanju svijeta.

Drugo uvjerenje: Bog je stvorio čovjeka s takvom naravi da se ona razvija po principima solidarnosti, supsidijarnosti i općeg dobra.

Treće uvjerenje: postoji razlikovanje između nadnaravnog spasa i zemaljskog blagostanja čovjeka. Odatle proizlazi da vječni spas čovjeka ima određenu prednost pred zemaljskim dobrima što se mora odraziti u oblikovanju politike i ekonomije. Demokratska ustavno-pravna država je samo ona država koja priznaje da su prava čovjeka prije nje i iznad nje, te da su ta prava neotuđiva. Četvrto uvjerenje: gospodarstvo: gospodarski sustav na tim principima mora poštivati ljudsko pravo na slobodu u gospodarenju i mora odgovarati socijalnoj pravednosti. Stoga su čisto tržišni individualizam kao i državni kolektivizam protiv naravnog dostojanstva čovjeka.

Lako je uvidjeti da Europa može i da Europa treba na tim principima graditi istinsku humanu kulturu. To je ona u povijesti i činila s više ili manje uspjeha. U tom elementu je današnje globalno gospodarstvo također jedno od dostignuća na te temelju kršćanskog svjetonazora.

Uzroci aktualne krize socijalno- kršćanskog humanizma

Kako smo upravo prikazali u kratkim crtama idejno-etička načela kršćanskog humanizma, nameće se po sebi pitanje zašto je taj humani razvoj kulture doživio, i danas još doživljava, takve promjene u svojoj supstanciji da je zapao u duboku krizu? Najkraći odgovor na to pitanje nam otkriva povijesnu činjenicu koja nam govori o različitim snagama kulturnog razvoja u toku povijesti čovječanstva koje se bore za prevlast unutar procesa razvoja društva. Konkretnije rečeno, u svakoj epohi povijesti postoje nositelji različitih, često suprotnih projekata i programa razvoja društva i čovjeka. Uvijek u skladu sa svjetonazorskim idejnim sustavom kojega zacrtavaju određene osobe ili grupa pojedinih mislilaca.

Notre Dame

Europa se decenijima razumijevala kao duhovno zajedništvo mnogo nacija s kulturalnom mnogostrukošću, ali uvijek orijentiranom na jednu duhovno-religioznu stvarnost: na kršćanstvo. Od njega je Europa u cjelini dobivala svoj identitet. Europa i kršćanstvo su do novog doba činili jedinstvo, doduše u napetosti i povremenom konfliktu, ali idejno nerazdvojeno. Danas je stvar postala posve drukčija. Europa ne želi više svoj identitet gledati u zajedništvu s kršćanstvom nego se želi od njega emancipirati. To je plan, program, projekt određenih sekularno-političkih snaga u Europi koji se već decenijima provodi u djelo. Na prvi pogled Europa naših dana pruža sliku jedinstva svih zemalja kontinenta. Izgleda da se stari san o ujedinjenju Europe ispunio u slici Europske unije s ispunjenjem težnji naroda za mirom, blagostanjem, poštivanjem u ravnopravnosti svih nacija. Otvoreni i iskreni dijalog između nositelja politike je postalo učinkovito sredstvo sprečavanja rata kao sredstva za rješavanje problema. Nažalost, to su prelijepe i previše plemenite želje da bi se mogle ispuniti. Podsjetimo samo na užasni agresivni rat Srbije protiv Hrvatske u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji koncem 20. stoljeća. Ima i drugih pojava koje svjedoče o tome da se vjekovni san nacija u Europi za trajnim mirom ne ispunjava. Danas se sve jače i konkretnije doživljava činjenica da mehanička moć nošena instrumentalnim razumom i interesnom politikom pretvara duhovni i materijalni razvoj europskih nacija u smjeru jednoumlja neoliberalno-neomarksističkih ideologija. Na djelu je stvaranje monopolističke diktature mišljenja protiv duha istinske demokracije i istinsko filozofskog shvaćanja ljudskih prava.

Radi nepostojanja duhovno-principijelnog temelja identiteta Europe neoliberalističke, neosocijalističke i neokomunističke snage rade svim sredstvima – uz pomoć međunarodnog kapitala – na ostvarenju ideologije globalizma i multikulturalizma s ciljem neutralizacije i konačnog uništenja tradicionalnog svjetonazorskog usmjerenja pod horizontom nacionalnih kultura i religije kršćanstva.

igranti

Politika migracije je samo jedno od sredstava tog novog ideološkog horizonta koji obavija horizont neba Europe. Kakav je taj horizont? Političari tog novog projekta – projekta novog čovjeka i novog svjetskog uređenja – neprestano govore o europskim vrjednotama, a da ne kažu otvoreno koje su to vrjednote. Znanost pak govori o totalnom raspadu vrjednota u društvima Europe.

Europa je pretvorena u eksperimentalno polje upitnih vrijednosti: ukidanje prirodne razlike spolova (gender-ideologija), podizanje različitih manjina (homoseksualnost, sekte i td.) na ulogu normi za sveopći društveni život, stvaranje tobožnjeg prava protiv naravnog prava („pravo“ na abortus protiv prava na život), ukidanje smisla tradicionalno-naravnih institucija za volju manjine( brak, roditeljstvo), podizanje relativizma u pitanju istine i moralnog dobra za volju pluralizma, zabrana zastupanja uvjerenja o istini i moralu i td.

Iz svega toga je nastao opći društveni kaos u prosuđivanju pojedinih slučajeva stvarnosti; iz toga nastaje često govor mržnje, uvreda, isključenosti, moralna i materijalna korupcija. Zar su to te vrjednote ujedinjene Europe koje su spremni braniti svim sredstvima spomenute kulturno-političke snage?

A što je s vrjednotom tolerancije prema manjinama ili drukčijima u misli i vjeri na koju se kunu te modernističke snage? Tu metodu postupanja i tu dijalektiku prosuđivanja su mnoge nacije decenijima morale podnašati za vrijeme komunizma. Komunisti su bili barem iskreni pa su otvoreno govorili o diktaturi proletarijata za vrijeme koje je vladala sloboda kakvu su diktatori proletarijata zamišljali. Danas traže progresisti, modernisti, sekularisti, globalisti od svojih suvremenika da prihvate slobodu, istinu, moral i druge vrjednote kako ih oni shvaćaju i tumače. Naravno, to oni više ne čine u ime Boga, u ime tradicije, u ime osjećaja života kao putovanja prema vječnosti. To oni više ne čine u ime filozofa i mudrih ljudi svih kultura. Oni se kod toga pozivaju na svoj „(prosvijećeni) razum“ u uvjerenju da drugi nemaju taj „razum“ nego neki drugi kojega oni ne prihvaćaju jer je prema njima krivi razum.

Ovdje se postavlja sudbinsko pitanje koje se postavljalo već mnogo puta u toku povijesti povodom prevrata i revolucija. Kako misle protagonisti tako shvaćenog „razuma“ naći pravo rješenje za aktualne izazove našega vremena: za krize gospodarstva, za migraciju, za terorizam, za nadolazeću ekološku kata-strofu, za demografsku krizu, za depresivnost mnogih radi osjećaja besmislenosti života, za sve veće nepovjerenje u svemoć znanosti? Zašto nisu spremni povući pouku iz jadne sudbine nedavno vladajućeg totalitarnog projekta stva ranja novog čovjeka i novog svijeta imenom nacionalsocijalističkog i socijalističko-komunističkog?

Marx

Nakon katastrofe po mjeri nacionalsocijalističkog „razuma“ Europa se ponovno pokrenula na put traganja svojih kršćanskih korijena. U ustavima država se spominje Bog, prihvaća se i ispovijeda „odgovornost prema Bogu“ za dostojanstvo čovjeka koje je utemeljeno na kršćanskoj slici čovjeka.

Zašto taj svjetonazorski zaokret nije učinila Europa nakon sloma komunizma koji je očigledno doživio slom radi „razuma bez Boga“? Dogodilo se nešto nevjerojatnoga: Europa je doduše deklarativno osudila komunizam kao totalitarizam, ali je zaboravila priznati samoj sebi da je uzrok komunističkog totalitarizma i zločinstva u njegovom bezboštvu. Radi toga propusta – to je moje mišljenje – došlo je do neslužbene rehabilitacije nositelja vlasti u komunističkim državama njihovim primitkom – pod imenom socijaldemokrata – u institucije EU i time do revitalizacije, oživljavanja „razuma po mjeri neomarksističke ideologije“ u svim kulturnim i političkim procesima unutar EU.

Vraćanje kršćanskim korijenima je time bilo spriječeno. EU si je dala Ustav bez priziva na Boga i bez spominjanja riječi „kršćanstvo“. Kršćansko- demokratske stranke kao politička snaga bile su prisiljene činiti kompromis s liberalno-socijalističkim (komunističkim) strankama u gotovo svim temeljnim pitanjima svjetonazora. Nije li time ponovno započelo kretanje Europe putem prema još jednoj katastrofi u tako kratkom vremenu radi otuđenja naroda Europe od kršćanskih duhovnih izvora nadahnuća za dobro, za istinito, za blagostanje i spasenje?

Josip Sabol

izvor: hkv.hr