J. Sabol: Grijeh struktura rušitelj moralno-političkog jedinstva nacije

 „Grijeh bezboštva“

Prema sociološkoj teoriji postoji u društvu istovremena potreba za dvije vrste snaga: potreba za snagama očuvanja i potreba za snagama mijenjanja. Konzervativne snage imaju zadaću osiguravati i očuvati već postojeće i stečeno dok progresivne snage imaju zadaću postojeće promijeniti ubrzanim kretanjem u novom smjeru, bilo u skladu s još postojećim, bilo s prekidom s postojećim. Konzervativne snage žele dinamičnom i nemirnom Konzervatizamiprogresivizamdruštvu pružiti načelnu orijentaciju održavajući i osiguravajući veze s izvornom kulturnom baštinom nacije s neprestanim oživljavanjem i doživljavanjem sjećanja na srž, na korijene stabla života nacije. Na taj način one žele jačati izvornu snagu i volju nacije za stvaranje boljih uvjeta života. Progresivne snage koncentriraju djelovanje na promjene bez neke posebne brige za načelno usmjeravanje društvenog kretanja. Njima kao da je cilj mijenjanje u sebi jer od njega očekuju napredak društva.

Pretpostavivši da na hrvatskoj političkoj sceni postoje obje vrste snaga, koje odgovaraju sociološkoj teoriji, moramo ustvrditi da među njima vlada načelna razdvojenost, nesuglasnost u gotovo svim bitnim moralnim i političkim pitanjima. To je razlog duboke moralne i političke krize hrvatskog društva, ukoliko politiku smatramo sudbinom jednog naroda, jednog društva. A politika jest „sudbina“ modernog čovjeka i društva budući da je u sistemu demokracije samo politika, samo političar priznat jedinom legitimnom instancom odlučivanja o bitnim pitanjima cjelokupnog života.

Stoga se može smatrati sretnim onaj narod, koji ima političare po mjeri visoke moralne zrelosti i intelektualne sposobnosti. Moralna zrelost dolazi na prvo mjesto jer je upravo naravni zakon da dobru politiku, a to je politika za opće dobro, može voditi samo dobar, pošten, plemeniti čovjek.

Na ovoj točki nam se nameće konkretno pitanje: koje osobine, navike, kreposti mora netko posjedovati da ga možemo smatrati moralno zdravom i zrelom ličnošću? Ovdje nam se nameće klasično pitanje ima li jedno, religijski gledano mrtvo društvo, dovoljno snage da rađa veliki broj moralno jakih ljudi? Na ta pitanja ne želimo sada odgovoriti iz perspektive socijalne etike, sociologije i psihologije nego iz perspektive kršćansko-katoličke teologije.

U perspektivi katoličke teologije i antropologije naše pitanje glasi: može li društvo bez Boga biti sretno, i može li društvo bez vjernosti Božjim zapovijedima ostvariti dovoljno duboke moralne okvire za rađanje moralno jakih ličnosti, DecivitateDeikoje bi opet sa svoje strane bile stvaratelji moralnog i političkog jedinstva nacije i zajedničkog općeg dobra? U traženju odgovora na ova teološka pitanja poslužit ćemo se s jednim od najvećih teologa i filozofa katoličanstva, Augustinom. Razvoj povijesti pokazuje da njegove misli i spoznaje imaju duboku aktualnost za razumijevanje današnjeg stanja svijeta i za nadahnuće u traženju rješenja sudbinskih problema današnje civilizacije. Njegov odgovor nalazimo u epohalnom djelu „O Božjoj državi – De civitate Dei – i odgovor glasi: „Sveta Pisma Hebreja kažu: Blago narodu kojemu je Jahve Bog (Ps 144,15). Nesretan pak je narod koji je od Boga Hebreja udaljen“ (19,26).

Ova tvrdnja se može znanstveno verificirati ili falsificirati. I to su već mnogi učinili nakon Augustina. Ona se ne odnosi samo na ateističke narode, ako takvih uopće ima, nego na sve one narode koji nemaju Jahvea za Boga. Ona se također odnosi i na sam hebrejski narod, koji doduše jest izabrani narod Jahvea, ali koji mu je često bio nevjeran i koji je zbog toga doživljavao različitu nesreću kroz svoju povijest. Augustinova tvrdnja vrijedi i za naše vrijeme, za hrvatski narod i za svaki drugi narod našeg vremena.

Augustina je fascinirala spoznaja da u svim povijesnim procesima postoje skriveni putevi Božji, koji pretvaraju na prvi pogled najuspješniju politiku u potpuni neuspjeh. Augustin vjeruje da se Bog služi tim sredstvom kako bi tobože pametnu ljudsku politiku učinio glupom. To otkriće je zaista fascinirajuće. I nije slučajno da baš Bogu bliski ljudi u svakom vremenu dolaze do istog otkrića. Sjetimo se samo našeg bl. Alojzija Stepinca. On je svoju mučeničku smrt razumio konačnim Božjim znakom da će komunizam brzo propasti. Vjernici bezbožnog marksizma su čvrsto vjerovali u konačno ostvarenje komunističkog raja na cijelom svijetu. Usput spomenimo da je bilo i među teolozima onih koji su također vjerovali u tu iluziju i zbog toga su tražili od Crkve da stupi u otvoreni dijalog s marksistima. Danas znamo kako je sve to završilo. Završilo je potpunim fijaskom. Završilo je sve u duhovnoj, ekonomskoj i političkoj zbunjenosti pred našim očima, da tako kažem. Taj doživljaj nas podsjeća na gotovo istu sudbinu starog Rima, o kojoj razmišlja Augustin. Mnogi vodeći mislioci onog vremena su bili uvjereni da je čovjek sposoban stvoriti jednu tako savršenu državu, u kojoj će svatko biti sretan. Rimska država je za mnoge bila dokaz da je to uvjerenje ispravno i istinito.

Rimsko carstvo je posjedovalo funkcionalne institucije, posjedovalo je pravni sustav, u kojem se moglo živjeti u miru, slobodi i pravdi; u kojem su zajedno živjeli mnogi narodi u mnogim zemljama. Bio je to jedan uspjeli politički sustav Rimskocarstvokoji je mogao ujediniti narode i zemlje Sredozemlja: provincije Afrike, Azije, Sirije. U njemu je vladao mir i blagostanje, stabilnost i pravna država. Političko-kulturna elita Rima je bila uvjerena da je stvorila nešto univerzalno važeće i definitivno ispravno u smislu etike, politike i ontologije za sva vremena. Rim je prozvan „vječnim gradom“ iz uvjerenja da neće nikada propasti. I Augustin je sve do svoje smrti bio uvjeren da je Rim vječan. Živimo li i mi u EU u iluziji?

Nešto slično otkrivamo i danas. Mi, Europljani, a još manje Amerikanci, jednostavno si ne možemo zamisliti da naša kultura s demokracijom, pravima čovjeka, s pravnom i socijalnom državom može nestati s pozornice povijesti ili da može biti zamijenjena s drugom kulturom sa suprotnim sustavom vrednota. Mi možemo tvrditi za našu kulturno-političku stvarnost da njoj zahvaljujemo život dostojan čovjeka, kao što je Augustin ustvrdio za Rim u jednoj od mnogih propovijedi: „Ovaj grad nas je rodio po tijelu. Bogu za to hvala.“ Je li Augustin time htio reći da je Rim sa svojim dobrim institucijama – pravosuđem, republikanskom vladom, građanskim slobodama, socijalnim sistemom, poreznim sustavom, zaista po Božjoj volji, zaista stvarnost dostojna imena kraljevstva Božjeg na zemlji? Mislimo li i mi danas isto, kada tvrdimo da je demokratsko-pravno-socijalna država vrhunac humanog razvoja etičkog i teoretskog duha, i zbog toga veliki korak u smjeru ostvarivanja Božjeg kraljevstva na zemlji?

EU – simbol propasti savršenog sustava?

Augustin sa suvremenicima morao je protiv svakog očekivanja doživjeti gorku istinu da Rim nije niti vječan, niti neosvojiv, niti siguran. Srušila su ga plemena koja su po shvaćanju Rimljana bila divlja i nekulturna. Rimom je zavladao strah, očaj, sumnja u život i vlastiti sustav. Suvremenik Augustina i veliki teolog Jeronim zaključuje lapidarno: „Ako Rim može propasti, što je onda još sigurno?“ Augustin poručuje svim budućim generacijama, i nama, najdublju kršćansku istinu, koja glasi: nisu bogovi bilo kojeg oblika, pa ni ljudskog, gospodari povijesti nego je to EU zastavajedino i isključivo Bog Abrahama, Izaka, Jakoba i Isusa Krista. Trajno i vječno može opstati sretno zajedništvo ljudi samo snagom Božjeg Duha i vršenjem Božjih zapovijedi.

Jesu li toga bili svjesni marksističko- komunistički mislioci i vlastodršci? Očito nisu jer su još samo godinu dana prije pada komunizma (1990.) pristaše političke ljevice i marksisti po cijelom svijetu održavali seminare i zborove o novim koracima prema konačnom ostvarenju i pobjedi socijalizma u cijelom svijetu. Očito nisu bili toga svjesni niti neki poznati katolički teolozi koji su na službenom sastanku društva za dijalog između Katoličke crkve – teologije i europskih marksista raspravljali u Budimpešti (1984.) na temu: Marksizam i kršćanstvo – dvije najvažnije idejne snage za održavanje mira u svijetu. Svi oni su bili iznenađeni i razočarani padom komunizma jer vjerojatno nisu nikada u svom životu čuli naviještanje istine katoličke vjere i tradicije da nijedna tvorevina ljudskog duha na području politike, ekonomije, znanosti, kulture nije niti vječna niti neuništiva. Ovo nepoznavanje spoznaja katoličke vjere i klasične filozofije su jedan od temeljnih izvora problema današnje civilizacije. U duhu djela Augustina možemo ustvrditi da su za krizu društva i sekularne države danas krivi svi oni, koji ne žive po Božjim zapovijedima. Tome je tako jer svaki počinjeni grijeh nosi u sebi društveni karakter. Nitko ne griješi sam za sebe jer njegov grijeh, kako god učinjen u tajnosti i privatnosti, nužno ima negativnih posljedica za njegovu okolinu i za čitavo društvo.

U tom smislu govorimo o „strukturama grijeha“ unutar društva, ali i još konkretnije o „grijehu struktura“. Državne i društvene strukture mogu biti u sebi grešne jer su oblikovane i nošene ljudima, koji žive u grijehu, te žive protiv Božjih zapovijedi. Naša javnost doživljava ovih dana pravu didaktičku pouku o tome kakvu razornu snagu ima čovjek, koji se predao služenju grijehu. Istini za volju treba reći da „grijeh struktura“ razara našu nacionalnu i društvenu zajednicu već dulje vremena, već više od pola stoljeća.

Ima mnogo onih koji udaraju nemilosrdno na pojedine „grešnike“ naših dana zaboravljajući na one teške „grijehe“ koji su bili učinjeni za vrijeme marksističko-komunističke vladavine. S Augustinom tvrdimo da je svjesno i političko bezboštvo najopasniji i najtragičniji grijeh za jednu naciju i jedno društvo. Njegove razarajuće posljedice su dalekosežnije od svakog drugog osobnog grijeha.

Kršćanstvo

Historijska je činjenica da je u nas vladao svjesni i političko oblikovani grijeh bezboštva. Intelektualno poštenje traži da se baš ta tema sada stavi na dnevni red javnog mnijenja, jer se tako može iskrenije, otvorenije i poštenije razumjeti današnja moralna i politička kriza našeg društva. Grijeh bezboštva ne zastari nikada. On razara srž osobne i nacionalne duše tako dugo dok ne dođe do obrata, to će reći do obraćenja misli i namjera onih, koji su bili i koji su još i danas nosioci „grijeha bezboštva“.

Kao historijski istinitom činjenicom možemo s Augustinom ponoviti tvrdnju: sretan narod, koji rađa svece; nesretan narod koji rađa bezbožnike. Biti mudar može biti samo onaj čovjek, koji pozna Boga. „Samo luda kaže da nema Boga“ (Ps 14,1) „Strah Gospodnji je početak mudrosti“(Ps111,10). Plod Duha Božjeg je „ljubav, radost, mir, širokogrudnost, prijaznost, dobrota, vjernost, nježnost, samosvladavanje“ (Gal 5,22sl). Sretan narod, kojim vladaju ljudi Božjeg Duha!

Josip Sabol

izvor: hkv.hr