Teška godina za Crkvu u Njemačkoj, ali i u Italiji i Vatikanu

Došlo je do pomutnje zbog katastrofalne statistike u odnosu na 2020. koju je sredinom srpnja objavila Njemačka biskupska konferencija, čime je potvrđen odlučujući pad u odnosu na prethodnu godinu, osobito u pogledu sudjelovanja u sakramentima.

Krajem srpnja, u autobiografskom intervjuu za „Herder Korrespondenz“, papa emeritus Benedikt XVI. otkrio je korijen katastrofe, tumačeći da je Crkva pala na razinu „Amstkirche” sastavljenu samo od institucionalnih ureda i dokumenata, ali sve praznijeg „srca i duha”, sa posljedičnim „izlaskom iz svijeta vjere”.

*Ali ako Njemačka plače, ni Italija se ne smije. Ovdje brojke pokazuju činjenice i stavljaju u središte pozornosti i bez pogovora za 2020., nagli pad nekih važnih indeksa u odnosu na 2019. godinu.

To je prikupljeno iz istraživanja koje je CENSIS proveo u ljeto 2020. godine na reprezentativnom uzorku Talijana, a krajem lipnja ove godine objavljeno je u knjizi „Izgubljeno stado“ sa predgovorom uvaženog sociologa Giuseppea De Rita.

Na primjer, ovo je istraživanje pokazalo da je samo osam posto Talijana i jedanaest posto katolika prepoznalo sposobnost Crkve da „ponudi smisao“ u ovakvoj teškoj situaciji izazvanoj pandemijom COVIDa – 19.

Crkva koju se smatra odsutnom i udaljenom od velike većine stanovništva – osobito u posebno kritičnom trenutku – zasigurno nije znak vitalnosti u zemlji poput Italije koju je početkom 2000-ih papa Ivan Pavao II. providonosno označavao „iznimkom“ kršćanske upornosti, sposobnu zaustaviti val sekularizacije koji je zahvatio Zapad.

No postoji i druga vrsta statistike koju treba uzeti u obzir. I to ima veze s onim što se naziva „otto per mille“ – određeni oblik crkvenog poreza u Italiji. Svaki porezni obveznik može svojim potpisom 0,8 posto ukupnih prihoda (IRPEF) namijeniti uzdržavanju Katoličke Crkve ili neke druge vjerske organizacije.

U praksi, svake godine talijanska država donira 0,8 posto svojih poreznih prihoda vjerskim organizacijama koje su sklopile ugovor s državom.

Odluka o dodjeli sredstava za ovu ili onu vjersku organizaciju ovisi o pojedinom poreznom obvezniku, slobodan je naznačiti to ili ne, sa potpisom, tko bi trebao dobiti sredstva (prihod).

Od 1985. godine, kada je ovaj mehanizam uveden u Italiji, porezni obveznici koji bi dodijeli sredstva Katoličkoj Crkvi su dugo bili velika većina, dosežući rekord od gotovo 90 posto 2005. godine, točnije 89,82 posto.

Godina 2005. je bila godina u kojoj je Benedikt XVI. naslijedio Ivana Pavla II., a tijekom pontifikata Josepha Ratzingera postotak poreznih obveznika koji su potpisom dodijeli sredstva u korist Katoličke Crkve pao je za nekoliko posto, ali ne i ukupni broj potpisnika, koji je nastavio rasti i 2011. dosegavši rekordan broj od 15.604.034 potpisnika.

Godine 2013., nakon ostavke Benedikta XVI. i izbora Jorgea Maria Bergoglia za papu, Katolička crkva u Italiji pohvalila se s dobrih 15 226 291 potpisnika, što je jednako 80,91 posto od ukupnog broja.

No, od tada se broj potpisnika iz godine u godinu neumoljivo smanjuje.

U 2017. godini bilo je 13.774.382 potpisnika, što je 75,36 posto od ukupnog broja potpisnika.

U 2018. i 2019. došlo je do iluzornog povećanja postotka, na 78,50 i 77,18 posto, ali i dalje s padom ukupnog broja potpisa, prvo na 13.520.527, a sljedeće godine na 13.156.158.

No, u 2020. godini došlo je do istinskog kolapsa, s više od milijun potpisnika manje, riječ je 12.056.389 potpisnika, a s udjelom od samo 71,74 posto, gotovo dvadeset posto ispod rekordnog broj potpisnika iz 2005. godine.

Povijesni niz podataka po godinama o porezu „otto per mille“ dostupan je svima na službenim stranicama talijanskog ministarstva gospodarstva. Zahvaljujući tome mehanizmu, Katolička Crkva u Italiji svake godine dobije od države oko milijardu eura, čije se korištenje detaljno objavljuje, prema zakonu, na web stranici koju je „ad hoc“ izradila biskupska konferencija.

Milijarda eura predstavlja značajnu brojku, ali šest je puta niža od otprilike šest milijardi eura koje Katolička Crkva u Njemačkoj svake godine prikupi od države, zahvaljujući mehanizmu „Kirchensteuer“, unatoč činjenici da njezinih dvadeset i dva milijuna vjernika predstavljaju manje od polovice vjernika u Katoličkoj crkvi u Italiji.

Ne može se isključiti mogućnost da se raspad Katoličke Crkve u Njemačkoj – koji je Ratzinger najavio – isto tako pripisuje ovom raskošnom državnom financiranju. Kako bi izbjegao ovo oporezivanje, njemački državljanin kršten u Katoličkoj Crkvi mora opozvati svoje članstvo u Crkvi, koja će mu od tada uskratiti sakramente.

Što se tiče Italije, valja napomenuti da je kolaps u 2020. godini, u ukupnom broju poreznih obveznika koji su dodijeli sredstva u korist Katoličke Crkve popraćen naglim skokom potpisa u korist vraćanja ove subvencije državi. S 2.826.428 u 2019. godini, potpisnici u korist države porasli su 2020. na 3.801.974, što je jednako 9,16 posto od ukupnog broja.

*A što se događa u Vatikanu, na drugoj obali Tibera?

Krajem srpnja, Sveta Stolica je objavila popis podataka o svome proračunu, a posebno o učinku onoga što se naziva Petrovim novčićem, prinosima koje je Papa prikupljao svake godine po cijelom svijetu.

Prve godine Franjinog pontifikata (2014.) bilo je skupljeno 83 milijuna eura. No, tri godine kasnije doprinosi za Svetu Stolicu su pali na 64 milijuna eura, a 2020., nakon još tri godine, na 54 milijuna eura.

Nisu provedena posebna istraživanja o razlozima pada sredstava koja se prikupljaju, niti o kolapsu poreza u Italiji za Katoličku Crkvu. No, taj pad „povezan je s javnim mnijenjem katolika“ ili drugim riječima njihovim sudom o crkvenoj instituciji koji dijele s mnogobrojnim promatračima, što je na primjer iznio Andrea Riccardi, crkveni povjesničar i osnivač zajednice Sant’Egidio, u nedavnom komentaru.

U međuvremenu je u Vatikanu počeo proces protiv kardinala Giovannija Angela Becciua i drugih dužnosnika iz Državnog tajništva, suđenje koje je već bilo vrlo loše pripremljeno – zanemarujući najosnovnija prava obrane – i s još rizičnijim razvojem događaja, što bi moglo biti nezgodno i za samog papu Franju.

Naravno, medijska galama oko raspleta ovog suđenja neće biti lijek za „katoličko javno mnijenje“, niti će pogodovati povećanju njegovog tržišnog indeksa.

Sandro Magister/Quovadiscroatia.hr