D. Dijanović: ‘Fact-checkeri služe lijevoj cenzuri na društvenim mrežama’

Davor Dijanović dao je intervju za TheConservative.online.. U intervjuu govori o stanju u Hrvatskoj i svijetu, geopolitičkim igrama i drugim društveno-političkim fenomenima. Razgovor prenosimo u cijelosti.

Davor Dijanović: Razgovor za TheConservative.online

Usred smo još jedne pandemijske turističke sezone, ali ova je, po svemu sudeći, puno bolja od prethodne. To je još jedan znak da se situacija normalizira. Znakovi gospodarskog oporavka vide se i u svijetu pa je tako Bidenova administracija ovih dana objavila da se američki BDP vratio na pretpandemijsku razinu. Kako objasniti povratak optimizma na tržišta i među poslodavce i potrošače, dok s druge strane neki znanstveni autoriteti i političari još uvijek šire paniku? U Australiji, primjerice, vidimo da vlasti Sydneyja zazivaju vojsku ako lockdown ne zaustavi širenje delta soja. Kako smo upali u takvu dihotomiju?

Koronavirus postoji i nije bezazlen, osobito za rizične skupine. Međutim, ovo što se događa posljednjih godinu i pol dana sve više poprima oblike kolektivnog ludila. Vojsku na ulicama teško se moglo racionalizirati i tijekom proljeća prošle godine, a danas, nakon svih prikupljenih znanja i iskustava o ovoj bolesti, takav potez, u situaciji kad imate manje od dvjesto zaraženih dnevno, teško je ne okarakterizirati kao potpuni gubitak kompasa. Treba cijeniti napore epidemiologa, virologa, imunologa, pulmologa i molekularnih biologa, no ovaj je problem višedimenzionalan i zahtijeva interdisciplinarni pristup. Kada bi se koronavirusu moglo pristupiti samo iz fokusa spomenutih područja znanosti, problem bi se brzo riješio. Dugoročne posljedice pretjeranih mjera mogle bi se pokazati gorima od same bolesti.

Dijanovic2

Stupanj ograničavanja sloboda i prava nije proporcionalan stupnju ugroze

Možemo li reći da građani u iznenađujuće velikoj mjeri gube povjerenje u znanstvene autoritete?

Mnogi znanstveni autoriteti dosad su davali pogrešne ili kontradiktorne tvrdnje o koronavirusu. S obzirom na to da je riječ o klasičnoj „nepoznatoj nepoznanici“, to je bilo shvatljivo na početku krize. No taštine i ega doveli su do toga da ovi autoriteti nisu bili spremni priznati svoje ranije krive dijagnoze i loše procjene (što bi bilo ljudski i razumljivo), ali su zato spremni vrijeđati neodgovorne „bioteroriste“, u čemu se dobar dio građana prepoznao i to im zamjerio. To dovodi do pada povjerenja u znanost i do otvaranja prostora za različite konspirološke zanimacije. U dijelu medija danas se, doduše, postavlja pitanje je li Švedska sa svojim modelom bila u pravu, no to su tek pojedinačni sramežljivi iskoraci. S druge strane, političarsko širenje panike posve je očekivano. Izvanredne situacije najbolje odgovaraju želji za kontrolom ljudi. Kako bilo, tzv. tvrdokoronašima, nakon tolikih mjeseci sijanja panike i straha, sada nedostaje izlazna strategija i zato ustrajavaju na tvrdim mjerama od kojih su se neke već pokazale posve promašenima.

korona

Koketiranje s obveznim cijepljenjem, uvođenje obveze za neke službe u pojedinim članicama EU-a te ograničenja za one koji ne posjeduju digitalnu COVID-potvrdu izazvala su uzavrele polemike u Hrvatskoj i ostatku Europe. Je li se u ovoj pandemiji, po Vašem mišljenju, otišlo predaleko u ograničavanju ljudskih i građanskih prava ili je to bio logičan izbor?

Osobno smatram da se otišlo predaleko i da stupanj ograničavanja sloboda i prava jednostavno nije proporcionalan stupnju ugroze. Ako su zbog neznanja neke mjere bile shvatljive u ožujku i travnju prošle godine, danas više nisu. Možemo povući paralelu s jednim drugim fenomenom. Borba protiv „globalnog terorizma“ u posljednjih je dvadeset godina dovela do velikih ograničavanja sloboda i prava, posebno u SAD-u (tzv. Patriot Act), a vidimo da rezultati nisu osobito plodonosni. No pored onih koji zagovaraju potpuno neopravdano rigorozone mjere, postoji i druga krajnost u vidu onih koji tvrde da virus uopće ne postoji. Razumni je stav u sredini: idemo što je moguće više zaštititi rizične skupine, no ako ne želimo doživjeti ekonomski kolaps i rapidan rast psihičkih oboljenja, moramo nastojati živjeti što je moguće normalnije. Nova normalnost nije normalnost, nego je oblik društvene patologije.

Cjeivo

U ovoj su krizi mnogi, nažalost, pokazali svoje totalitarno lice, a to se posebno odnosi na dio medija i znanstvene zajednice. Neki od njih ranije su se kitili liberalnim i slobodarskim pridjevima. COVID-potvrde, nakon što se “žaba skuhala”, prihvaćene su kao nešto gotovo normalno, barem među kreatorima javnoga mnijenja, a još do jučer smatrali smo da bi se takve ideje mogle pronaći jedino u literaturi orwellovske inspiracije. Ideja obveznog cijepljenja također je totalitarni refleks koji nije moguće racionalno braniti. Ako cjepivo štiti od zaraze, onda oni koji nisu cijepljeni ne mogu zaraziti one koji su cijepljeni. Ako cjepivo ne štiti od zaraze, koja je onda svrha njegova nametanja? Stručnjaci tvrde da cjepivo, iako ne štiti u potpunosti od zaraze, štiti od težega oblika oboljenja. No tu onda u vodu padaju moralne ucjene tipa „misli na druge“ i u fokusu može biti samo briga za vlastito zdravlje. Moj je osobni izbor hoću li se cijepiti i tako izbjeći možebitno teže oboljenje, kao što i inače sam odabirem hoću li živjeti zdravo ili ne. Vidimo, međutim, kako sloboda izbora vrlo brzo pada u vodu kad ne odgovara onima kojima je očiti cilj kontrola ljudi.

Sve su češća masovna okupljanja zagovornika slobode izbora kad je cjepivo u pitanju i protivnika COVID-potvrda i sličnih ograničenja. Je li to znak da je kampanja utemeljena na strahu potpuno kolabirala u ovoj pandemiji?

Dio ljudi, koji bez razmišljanja pretpostavljaju sigurnost slobodi, uvijek će biti moguće držati pod kontrolom putem zastrašivanja. No koronakriza pokazala je da se ne može baš sve ljude samo tako utjerati u tor. Dio ljudi bio je u strahu prvih mjesec-dva pandemije, dio godinu dana, dio će možda biti u strahu i dvije godine. Međutim, nakon toga će se pokazati da se radilo o zastrašivanju koje nije imalo podlogu u realnosti, nego je bilo jasno motivirano željom za kontrolom. Od kada je svijeta i vijeka, vladajući su nastojali kontrolirati svoje „podanike“, a strah je uvijek bio najbolje sredstvo u provođenju te kontrole. U nametanju kulture straha velika je uloga mainstream medija koji se, baš kao i znanstvena zajednica, nisu proslavili u ovoj krizi.
Znanstveni su podatci jedno, a interpretacija drugo

Klimatska agenda također se u velikoj mjeri temelji na širenju straha. Kao i u slučaju pandemije koronavirusa, određeni znanstveni podatci, koji su neupitni, umataju se u celofan moralne ucjene, agresije i plašenja ljudi, praktički, istrebljenjem. Ako se radi o bjelodanim činjenicama i zdravorazumskim argumentima, ne bi li ih ljudi trebali prepoznati i usvojiti i bez takve agresivne kampanje?

Klima

Klimatska agenda gotovo je u potpunosti monopolizirana od strane ljevice iako bi se ideju očuvanja okoliša vrlo lako moglo integrirati u konzervativni svjetonazor koji ističe potrebu čuvanja tradicije. Ljevičari se i na ovome području služe agresivnom retorikom i kvazikatastrofičarskim narativima, od kojih su se mnogi izneseni prije deset, dvadeset ili više godina pokazali posve promašenima. Jedno su znanstveni podatci, a drugo njihova interpretacija. Dio djelovanja ekoloških aktivista nerijetko poprima oblike kulta ili sekularne religije. A jedna od vjerskih dogmi te pseudoreligije je i ta da je potrebno smanjiti broj ljudi na Zemlji jer veći broj ljudi, dakako, znači i veća zagađenja okoliša. Istaknuti vjernici neomaltuzijanskog kulta već su krenuli financijski stimulirati „odgovorne“ parove koji su odlučili imati samo jedno dijete, a lijevo-liberalni Le Monde nedavno se upitao „moramo li smanjiti svjetsku populaciju da bismo spasili planet?“. Sljedeći iskorak bit će stav kako uopće ne treba imati djecu, što je dijametralno suprotno, ne samo vrijednostima kršćanstva koje je oblikovalo zapadnu civilizaciju, nego i zdravome razumu. Tako je, primjerice, mlada gimnazijska profesorica u Njemačkoj, Verena Braunschweiger, prije dvije godine izdala manifest u kojemu ističe da nova djeca nisu potrebna jer će njihovo rađanje pogoršati klimatsku situaciju na Zemlji. Nova „gladna usta“ znače novu tonu ugljičnog dioksida. „Uskoro nećemo imati što disati. Ledenici će se istopiti i svi ćemo propasti. Prestanite rađati!“ – stoji u manifestu, u kojemu autorica apelira na žene da se dragovoljno odreknu majčinstva. Nakon prosvjetiteljstva došlo je do zaokreta od teocentrične prema antropocentričnoj viziji svijeta, no čini se da je i potonjoj došao kraj i da se krećemo prema vremenu u kojemu će se interesi zaštite prirode i okoliša pretpostavljati interesima ljudi. Očita je namjera do kraja dekonstruirati biblijsku sliku svijeta i čovjeka.

Koliko je realna zelena transformacija planeta? Može li Zapad privoljeti globalne partnere i takmace na smanjenje emisija i transformaciju gospodarstva? Je li uopće realno očekivati da će pojedini dijelovi svijeta preskočiti jednu ili čak dvije razvojne faze i relativno brzo dostići ugljičnu neutralnost?

Zelena politika

Mislim da niti jedan razuman i dobronamjeran čovjek nema ništa protiv postupnog uvođenja ekološki prihvatljivijih standarda i tehnologija u promet i gospodarstvo. Svima nam je u interesu da živimo u čišćem okolišu. No brzina kojom ekološki zeloti žele provesti zelenu transformaciju potpuno je nerealna. I jako će skupo koštati. Razvijenije zemlje možda si mogu dopustiti ovakve eksperimente, no one manje razvijene – ne. Da se već sutra u Europskoj uniji u potpunosti eliminiraju fosilna goriva, kakve će to efekte imati na globalnoj razini ako znamo da se u Kini najveći dio električne energije još uvijek proizvodi iz ugljena? Ne bi li razumniji pristup bio onaj koji bi težio postupnoj zelenoj transformaciji, uz korištenje tehnologija pročišćavanja i kombiniranje fosilnih goriva i zelenih energija? Veliko je pitanje i hoće li stupanj tehnološkog razvoja pratiti zacrtane zelene agende čak i ako će se zaokružiti financijska konstrukcija za njihovu implementaciju. Postavljeni ciljevi čine se nerealnima i mišljenja sam da više spadaju u područje tehnoprogresivističkog utopizma, a manje su kalibrirane na realnim istraživanjima i procjenama. Naravno, neki već danas žele zauzeti monopolističke pozicije u zelenim tehnologijama pa kroz cijelu pripovijest treba gledati i na interese krupnoga kapitala. Još u vremenu Hladnog rata, u Sovjetskom Savezu su na tadašnje ekološke zahtjeve zapadnih zemalja gledali kao na sredstvo onemogućavanja ekonomskog razvoja siromašnih zemalja. Nemoguće je preko noći skočiti od pluga do umjetne inteligencije, tako da je potpuno nerealno očekivati da će siromašniji dijelovi svijeta preskočiti industrijsku revoluciju, neovisno što će to od njih zahtijevati nekakvi zapadni birokrati.

Kina i Rusija mogle bi postati glavne saveznice zemalja u razvoju

Je li zelena transformacija dio tzv. velikog reseta kojega se spominje u kontekstu postpandemijskog društvenog i gospodarskog preustroja? Kako bi se taj tzv. veliki reset trebao odraziti na globalne odnose, prvenstveno među najvećim silama – SAD, Kina, Rusija i EU?

Jest. Implementacija zelenih politika, bila ona sporija (i razumnija) ili brža, snažno će utjecati na ekonomske procese. Doći će do restrukturiranja mnogih gospodarskih grana i oblikovanja novih kultura korporativne odgovornosti. S obzirom na različite stupnjeve gospodarskog i tehnološkog razvoja, zelena transformacija izazvat će sporove između najvećih sila. Zapad (SAD i EU) će inzistirati na što bržoj transformaciji, a Kina i Rusija – u čemu će pronaći niz saveznika u zemljama u razvoju – tome će se protiviti. To će dodatno zakomplicirati odnose među velikim silama. Neohladnoratovsko nadmetanje SAD-a i Rusije traje već neko vrijeme, no budućnost međunarodnih odnosa ponajviše će oblikovati strateško rivalstvo SAD-a i Kine. Jedno od najvažnijih područja sučeljavanja bit će sfera visokih tehnologija i kibernetike. Kina želi postati pobjednik četvrte industrijske revolucije, stoga ne čudi da su na udaru američkih sankcija najviše proizvodi iz ove sfere.

Reset

Europska unija postavila je cilj potpune ugljične neutralnosti do 2050., a obvezala se smanjiti emisije za najmanje 55% do 2030. Što to znači za europsko gospodarstvo i Hrvatsku konkretno?

Znači velike transformacije europskih ekonomija i još više siromaštva za nerazvijenije zemlje. Već je najavljeno da bi zbog cilja eliminacije prirodnog plina (koji je najčišće fosilno gorivo) iz sustava grijanja uskoro cijena plina mogla poskupjeti za 25 posto. Ubrzanu zelenu transformaciju mogli bi tako najviše platiti oni najsiromašniji. Yuval Harari svojedobno je pisao o tehnološkim promjenama koje bi, zbog posljedičnog gubitka radnih mjesta, mogle stvoriti klasu „nezapošljivih ljudi“. I kad je zelena transformacija u pitanju, najviše bi mogla nastradati niskokvalificirana radna snaga. Harari bi se, na kraju, mogao pokazati kao vrstan prorok. Socijalisti su već jednom, pod krinkom brige za radničku klasu, doveli do pauperizacije čitavih država, a zeleni misionari, ako će se inzistirati na ekstremnim zelenima politikama , mogli bi to učiniti drugi put. Ideja odrasta, koja nameće okolišna ograničenja ekonomskome rastu, i ovako opasno miriši na kvazisocijalističke utopije.

Fact-checkeri kao poluga lijeve cenzure

Brexit i pobjeda Donalda Trumpa zahvaljujući, u velikoj mjeri, digitalnim platformama doveli su do reakcije u vidu veće kontrole sadržaja i oglasa te nerijetko cenzure na društvenim mrežama. Pandemija koronavirusa poslužila je, čini se, za uvođenje još jače kontrole. Kakvo je, po Vama, stanje slobode govora na internetu? Koliko tzv. fact-checkeri doprinose borbi protiv lažnih vijesti, a koliko pomažu cenzuru jednog dijela političkog spektra?

Ako je za suditi prema stanju u Hrvatskoj, a ni u drugim državama ne postoje bitnija odstupanja, tzv. fact-checkeri služe kao poluga lijeve cenzure. Prisjetimo se američkih predsjedničkih izbora. Američki list The New York Post objavio je tekst u kojemu je bilo navedeno kako je Hunter Biden, sin sadašnjega američkog predsjednika Joe Bidena, poslovao s ukrajinskom energetskom tvrtkom Burisma u vremenu dok je Biden bio dopredsjednik SAD-a u administraciji Baracka Obame. U tekstu je iznesena tvrdnja, potkrijepljena mailovima iz osobnog računa Huntera Bidena, da je Joe Biden koristio svoju tadašnju potpredsjedničku poziciju kako bi svome sinu sređivao unosne poslove u Ukrajini. Facebook i Twitter, koji uz YouTube spadaju u najveće društvene mreže na svijetu, onemogućili su dijeljenje ovoga članka koji je u tome trenutku mogao snažno kompromitirati Joea Bidena. Kojim su se kriterijima ove društvene mreže i fact-checkeri koristili pri zabrani dijeljenja ovoga članka do danas nije pojašnjeno. No jasno je – radilo se o lijevoj cenzuri. U Hrvatskoj je jedan novinar, kojega bi bilo teško povezati s desnom stranom političkoga spektra, istraživao djelovanje hrvatskog fact-chechera i zaključak je bio vrlo jasan. Od trideset aktera iz političkog i društvenog života koji su, u njihovu finalnom godišnjem izvještaju zaradili ocjenu nedovoljan, samo je dvoje pripadalo lijevoj strani spektra. Ili su lijevi politički akteri u Hrvatskoj bezgrješni ili se radi o vrlo jasnoj manipulaciji.

Uz bok cenzuri, razmahala se i tzv. kultura otkazivanja. Iznjedrila ju je ljevica, ali sve ju više usvajaju i desni krugovi. Kako to objašnjavate? Treba li desnica pristajati na obrasce ponašanja i političke ili kulturne borbe koje instalira ljevica? Može li se ljevicu pobijediti na njezinom teritoriju?

dd

I danas se Zapad želi prikazati kao utjelovljenje slobode i ljudskih prava. No sloboda govora već dugo vremena nije na visokoj cijeni. Neomarksistički intelektualni inkubatori putem ideologije tzv. političke korektnosti nameću okvire „pomišljivog mišljenja“, da upotrijebimo izraza Noama Chomskog. Oni koji prijeđu te okvire i dirnu u neke nametnute tabue dolaze na udar misaone policije koja provodi kulturu otkazivanja (cancel culture) kao jedan oblik modernog ostracizma. S obzirom na veliku moć društvenih mreža, protiv pojedinaca se često znaju organizirati pravi digitalni javni linčevi kroz stvaranje histerije i moralne panike. Posljedice ostracizma znaju za pojedinca biti vrlo skupe, često i na privatnom i profesionalnom planu. I u Hrvatskoj smo imali primjer jednoga mladog znanstvenika i angažiranog katolika koji je bio doslovce prognan iz javnoga života. Kao što je svojedobno rekao Roger Scruton: ljevica je uništila intelektualni život na Zapadu jer je ubijanjem slobode govora stvorila strah od društvene ekskomunikacije. Posljedice su konformizam i nedostatak kritičkog mišljenja. Što se tiče desnice – da, na žalost, u pravu ste, ni desnica nije imuna na sirenski zov kulture otkazivanja. Ona se javlja kao izraz frustracija i nemoći. Na tome planu se ljevicu teško može pobijediti. Desne opcije danas bi trebale inzistirati na punoj slobodi govora i u tome tražiti saveznike među (klasičnim) liberalima. U svijetu i društvu u kojemu je duh vremena formiran prema lijevim idejama, desnica nema gotovo nikakve izglede ako će i sama prianjati uz cenzuru i duh isključivanja.

Lijevi marš kroz institucije

Kulturna borba iz civilnog sektora još uvijek se nije u najvećoj mjeri prelila na hrvatske političke strukture. Iako su i desne stranke imale jasne poveznice s određenim civilnim inicijativama, platforma Možemo kao zeleno-lijeva opcija prva je, u stvari, uspješno integrirala političku borbu kroz institucije s aktivizmom iz civilnog sektora. Stranka ‘Projekt Domovina’, kao političko krilo udruge ‘U ime obitelji’, ranije je pokušala isto to, ali bezuspješno. Hoće li uspjeh Možemo prisiliti desnu scenu na otvoreniju suradnju s civilnim sektorom i kako bi se to moglo odraziti na odnose snaga desno od centra?

Ljevica u Hrvatskoj odavno mnogo bolje razumije važnost medija i civilnog sektora, koji uz područje kulture najbolje mogu poslužiti za metapolitičko djelovanje, tj. za promidžbu i afirmaciju vlastitih ideja i svjetonazora. Gramscijevski model lijevoga marša kroz institucije savršeno je primijenjen i u Hrvatskoj. Najbolji primjer je Ministarstvo kulture. Neovisno koja politička opcija bila na vlasti, na natječajima u resoru kulture u velikoj se većini financiraju ljevičarski projekti koji hrane civilni sektor lijevog predznaka. Od vremena stvaranja hrvatske države ljevica je monopolizirala civilnu scenu. Na ljevici su odmah shvatili da kontrola medija i zaleđe u civilnome društvu funkcioniraju – figurativno govoreći – kao psi čuvari za političko djelovanje. Količine novca koje se vrte u lijevome civilnom sektoru jasno ukazuju na vrlo sustavno i promišljeno djelovanje. Platforma Možemo! je tako kroz djelovanje na civilnoj sceni financijski, kadrovski i ideološki pripremila svoj ulazak na političku scenu. I na desnome spektru danas djeluje nekoliko udruga i inicijativa s respektabilnim brojem članova i utjecajem koji nikako nije za odbaciti. Nažalost, na desnome političkom spektru do sada nije postojala iskrena želja za snažnijom suradnjom i boljim integriranjem međusobnog djelovanja s civilnom scenom. Interes se znao pobuditi pred izbore, s ciljem prikupljanja jeftinih političkih poena. Nakon izbora, posebno ako se došlo na vlast ili pri vlast, interes je naglo zamro.

TheConservative.online/HKV