Vatikan
Današnje društvo često je „žedno“ mističnih priča pa nije ni čudo kako su se mnoge isplele i oko najmanje države na svijetu – Vatikana. Među svim, ističu se one koje govore o tri djelića toga teritorija, ali istraži li čovjek malo dublje, shvatiti će kako te tajne, uopće nisu toliko tajnovite.
Prilično je teško reći odakle riječ „vatikan“ izvorno dolazi. Jasno je da je to ime jednog od sedam rimskih brežuljaka s istočne strane rijeke i unutar zidina, ali tumačenja te riječi su zapravo dosta različita.
Naselje ili božanstvo?
U prvom stoljeću, poznati rimski retoričar i filozof Marcus Terentius Varro tvrdio je kako riječ „vatikan“ potječe od naziva lokalnog božanstva koje je djeci davalo sposobnost govora te je predsjedalo načelima ljudskog glasa.
To božanstvo je, kako on smatra, činio da djeca čim se rode zaplaču i puste glas sa prvim slogom njegova imena pa stoga taj glagol glasi vagire (zaplakati – odnosi se na plakanje dojenčadi pri porodu).
I sam Sv. Augustin tri puta je spomenuo to božanstvo i rašireno rimsko vjerovanje.
No, vjerojatnije je kako riječ „vatikan“ potječe od drevnog etrurskog naselja zvanog Vatica ili Vaticum, no tom lokalitetu još uvijek nije otkriven trag.
Čemu spomen toga zapravo? Odgovor traži kraće pojašnjenje pa je važno znati kako Vatikan nije uvijek bio papino prebivalište. Zapravo, do sredine 19. stoljeća pape su živjeli uglavnom u Lateranskoj palači, na drugoj strani grada. No, ova povijesna činjenica o porijeklu naziva grada-države, kao i mnoge druge, nije spriječila maštu ljudi da Vatikanu pripišu sve vrste priča vezanih uz mitove i “tajne”. Ipak, većinu njih je lako razotkriti.
Misteriozni Vatikanski arhiv
Vatikanski arhiv daleko je od zabavnog parka za teoretičare zavjera. Zapravo, većini ljudi bi bio prilično dosadan. “Tajanstveni” veo obavijen oko institucije Archivum Secretum Apostolicum Vaticanum – to je njegov službeni i puni naziv – mogla bi biti posljedica samo pogrešnog prijevoda s izvornog latinskog: secrettum jednostavno znači “izdvojen”, kao i “za osobnu upotrebu”, a ne „tajan“ ili „tajanstven“. Najveći dio tog arhiva je zbirka osobnih dokumenata, uglavnom privatnih pisama, kronika i povijesnih zapisa prošlih papa.
Iako mnogi u tome ne vide ništa zabavno, Vatikanski arhiv nekim učenjacima bi sigurno bio „privatni rajski vrt“ jer se na policama, između ostalog, nalaze: papinska bula koja ekskomunicira Martina Luthera, potpuni svitak dug 60 metara sa zapisnicima o suđenjima vitezovima templarima, pisma Michelangela papi Juliju II., bilješke o suđenju Galileju, pa čak i pismo pape Klementa XII. sedmom dalaj-lami Kelzangu Gyatsou od kojeg traži zaštitu franjevaca na Tibetu.
„Tajni prolaz“
U Vatikanu postoji ugrađen hodnik, prolaz u jedini preostali srednjovjekovni zid Rima. On povezuje Vatikansku apostolsku palaču i dvorac Sant’Angelo
„Posljednji put bijega papa“ je podzemni prolaz iz 13. stoljeća koji je obuzeo maštu mnogih književnika. Posjeta hodniku autoru Danu Brownu dala je ideju da napiše svoj najprodavaniji roman Anđeli i demoni – maštovito djelo koje prikazuje Vatikan kao pozornicu za sve vrste zavjera.
Brown tvrdi da je prolaz dug oko 400 metara i dopire do papine privatne knjižnice. No u stvarnosti je to dvostruko duže i završava u blizini papinske rezidencije, iznad sadašnjeg sjedišta vatikanskih kurira.
Iako mnogi vole misliti o ovom prolazu kao o mjestu “eskapada” (avanturističke radnje koje su u suprotnosti s odobrenim ili konvencionalnim ponašanjem), hodnik se koristio samo u strogim hitnim slučajevima. Na primjer, papa Aleksandar VI. (zloglasni papa Borgia) iskoristio ga je 1494. da se skloni u dvorac Sant’Angelo kada su francuske trupe kralja Charlesa VIII. napale Rim. Također se koristio 6. svibnja 1527., kada su protestantske frakcije Karla V. opljačkale Rim. Tog dana 147 švicarskih stražara umrlo je pokušavajući zaštititi Petrovu grobnicu, dok je još 42 zaštitilo papu Klementa VII. koji se, prešavši hitni prolaz, sklonio u dvorac.
Vatikanska knjižnica
Vatikanska apostolska knjižnica službeno je osnovana 1475., iako je zapravo puno starija. Povjesničari objašnjavaju kako ona ima svoje podrijetlo u najranijim danima kršćanstva. Zapravo, ovdje su (naravno) sačuvani neki rukopisi iz prvih stoljeća kršćanstva, piše Aleteia.
Knjižnica je eksponencijalno rasla za vrijeme pape Bonifacija VIII., koji je posjedovao jednu od najvećih zbirki oslikanih rukopisa u Europi. Međutim, tek 1451. papa Nikola V., i sam poznati bibliofil, pokušao je ponovno uspostaviti Rim kao akademsko središte od globalnog značaja. Tako je izgradio relativno skromnu knjižnicu s više od 1 200 svezaka među kojima je i bila i njegova osobna zbirka grčkih i rimskih klasika i niz tekstova donesenih iz Carigrada.
Danas blago Vatikanske knjižnice uključuje oko 75 000 kodeksa i 85 000 inkunabula što ukupno čini više od milijun knjiga. Ipak, to sve je daleko od tajnosti i sva ta blaga su dostupna i na internetu te se mogu pogledati jednim klikom na link.
Bilo kako bilo, brojni turisti, ljubitelji teorija zavjere, pa i oni „obični“ ljudi koji se upecaju na zanimljivu priču, razne teorije o tajnim, skrivenim mjestima, zasigurno će još vjekovima čuvati od zaborava. I ne samo to, vjerojatno će svi ti mitovi s vremenom biti još mističniji.
T.M.I., KT