Čim je neposredna opasnost donekle prošla, ljudi su se priklonili sumnjičavostima, konspirativnim teorijama te u konačnici odbijanju cijepljenja te sada i u BiH ima više cjepiva nego ruku koje bi ih primile. No, istina je – kako i kardinal Vinko reče – da je ovo „ozbiljna bolest“ i da ju se ne smije uzeti olako i: ona neće sama otići.
Papa Franjo ide uputiti poruku Urbi et Orbi, za Božić 2020., u Apostolskoj palači u Vatikanu, FOTO: AP
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Zasigurno jedna od životno najistinitijih, ali gledajući biblijski izvor netočnih tvrdnji, jest ona: „Bog je rekao: ‘Čuvaj se i čuvat ću te!’“ Premda ove rečenice, kao takve, nigdje nema u Svetome pismu, može ju se mirne duše smatrati ispravnom. U prvom redu zato što je Gospod Bog dao čovjeku razum da se njime koristi, čuva svoj i život svoga bližnjega, kao i sve stvoreno. Stoga i Crkva definira kako „Bog daje ljudima da kao razumni i slobodni uzroci upotpune stvaralačko djelo, da mu usavrše sklad za dobro svoje i za dobro bližnjih“ (KKC 307). Dakle, premda je kroz povijest bilo – a i danas postoji – filozofskih i političkih stremljenja koja su upućivala kako se razum protivi vjeri, istina je posvema drugačija. „Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma“, kazat će Katekizam Katoličke Crkve te istaknuti da „onoga koji nastoji ponizno i ustrajno prodrijeti u tajnu stvari, njega, a da toga i nije svjestan, kao da vodi ruka Boga, koji sva bića uzdržava i čini da budu ono što jesu“ (br. 159). Odatle je jasno da je Crkva uvijek podupirala znanost, poticala na društveno usavršavanje te koristila znanstvena iznašašća. Istodobno, nije propuštala ni ukazati na dalekosežnu pogubnost moralno izokrenutih korištenja znanošću, a također i isključivo razumom kao da ne postoji ništa što ga nadilazi. U tom kontekstu valja promatrati i aktualne izazove koji se tiču pitanja cijepljenja protiv virusa COVID-19 koji je obilježio cijelu 2020., pa i ovu 2021.
Kardinal i Papa nemaju dvojbi oko cijepljenja
Na tu temu papa Franjo nema dvojbi. Osobno se cijepio, a isto je preporučio svima. „Zahvaljujući Božjoj milosti i požrtvovnom radu mnogih stručnjaka danas imamo cjepivo koje nas može zaštiti od Covida-19“, konstatirao je u video-poruci 18. kolovoza, poentirajući da cjepivo donosi nadu u završetak pandemije. „Cijepljenje cjepivom koje su odobrili stručnjaci čin je ljubavi. I pomaganje bližnjemu da se cijepi također je čin ljubavi – ljubavi prema sebi, ljubavi prema našim obiteljima i prijateljima i ljubavi prema svim ljudima. Društvena i politička ljubav se izgrađuje malim, individualnim gestama sposobnim preobražavati i poboljšavati društva“, poručio je Papa i potaknuo sve da pristupe tom činu. Slično je 10. kolovoza kazao i vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić ističući kako čovjek jest slobodno biće, ali mora biti i odgovorno. „Mi u toj borbi kako steći imunost protiv te zaraze, moramo odgovorno prihvatiti zajedničku borbu. Za sada nemamo druge mogućnosti osim primanja vakcina – cijepljenja. I zato smatram da je to sastavni dio naše odgovornosti jednih za druge, prvo za sebe, a onda i jednih za druge da se borimo protiv te zaraze“, poručio je nadbiskup.
Međutim, situacija na terenu pokazuje kako je još mnogo onih koji su izričito protiv cijepljenja. Argumenti koji se pri tomu mogu čuti idu od onoga što bi se moglo nazvati sumnjičavošću uzrokovanom neznanjem i strahom pred nepoznatim, pa do „fantastičnih“ koji su dio teorija zavjere. I jednima i drugima zajedničko je, u konačnici, nepovjerenje u medicinsku i farmaceutsku struku – s opravdanjem kako postoje i oni „iz struke“ čiji se glas ne može čuti u mainstream medijima i javnosti. Vodu na mlin takvima dolijevaju poglavito sami medicinari, farmaceuti ali i osobe iz duhovnoga staleža. Tako da se onda stvara dojam kako onaj koji primi cjepivo zapravo u Boga ne vjeruje. Ili pak da će sve koji budu cijepljeni stići „Božja kazna“ te će za „tri-četiri“ godine početi listom umirati.
Nije pitanje vjere i morala
Kakvo je općenito stanje na ovom polju, možda ponajbolje ilustrira činjenica da su u jeku najgore epidemiološke situacije u BiH, sami građani tražili od vlasti da učine „nešto“ kako bi suzbili zarazu te po svaku cijenu nabavili cjepiva kojim će se zaštititi. Radi toga, a zbog nesposobnosti domaćih vlasti, tisuće bh. stanovnika pohrlilo je u Srbiju po vakcinu. Razlog je jednostavan: svatko je znao barem nekoga tko je preminuo od koranavirusa ili svjedočio bolesti osobno ili u svome domu. Čim je neposredna opasnost donekle prošla, ljudi su se priklonili sumnjičavostima, konspirativnim teorijama te u konačnici odbijanju cijepljenja te sada i u BiH ima više cjepiva nego ruku koje bi ih primile. No, istina je – kako i kardinal Vinko reče – da je ovo „ozbiljna bolest“ i da ju se ne smije uzeti olako i: ona neće sama otići. Odatle je i logično da je cijepljenje „čin ljubavi“. Ako bolje pogledamo vidjet ćemo da je tom činu najsličnije: darivanje krvi i krvne plazme (trombocita). A koliko samo izlika ima među ljudima zašto to ne bi učinili: „Zašto ja?; Zarazit ću se nečim; Postat ću ovisan o darivanju krvi; Oni zarađuju na mojoj krvi“…
Ipak, budući da ovo nije pitanje vjere i morala, razvidno je kako u konačnici papa, biskupi i Crkva kao zajednica, ne može uvjetovati nego samo poučavati i poticati. (Iako su neke biskupije u svijetu, poput Nadbiskupije Chicago, naložile svojim svećenicima i svima koji su uposleni u crkvenim institucijama da se trebaju cijepiti.) Stoga bi uistinu bilo potpuno pogrješno kada bi crkveni pastiri uložili svoje vrijeme u kampanje cijepljenja, umjesto da inzistiraju na obnovi vjere u narodu – vjere koja je doživjela „šok“ u doba pandemije te se odražava u konkretnom življenju pojedinca i zajednice. Kako su neki već predložili, u središte misije Crkve treba ponovno staviti nedjeljnu misu i sve što uz nju ide, a tek onda govoriti o razumskom zahtjevu cijepljenja – jer vjera nije ne-razumska, ali je ipak nad-razumska.
*tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku 35/2021, str. 3