THORNTON: Samoubojstvo ‘zamjenskom migracijom’

Bruce Thornton/Konzerva.hr

Katastrofalno povlačenje Bidenove administracije iz Afganistana također pogoršava našu već opasnu imigracijsku krizu. Deseci tisuća Afganistanaca dovode se u zemlju, s vrlo malo ozbiljnih provjera kako bi se odvojili oni koji su lojalno služili našim trupama i obavještajnim agencijama; i oni koji žele samo bolji život ili imaju zlokobnije motive. Ovaj novi priljev pridodaje se milijun migranata koji su prešli našu granicu od Bidenove inauguracije. Svi ti novi migranti raspršeni su po čitavoj zemlji o trošku poreznih obveznika.

Ovaj proces transformacije američkog identiteta i njegovih definirajućih političkih načela i vrlina traje još od bezumnog zakona o imigraciji iz 1965. godine, koji je omogućio ulaz članovima obitelji imigranata, umnoživši njihov broj do 8 puta. Politički i ekonomski motivi za ovo slabljenje naše granice također su već odavno očiti — glasovi za progresivce, jeftina radna snaga za slobodnotržišnjake.

No, razvila se još jedna dubiozna ideja koja opravdava naše i europske porozne granice: Zamjenske migracije. Slijeđenje ove kratkovidne ideje ubrzat će razvodnjavanje nacionalnog identiteta, ishod koji progresivci žarko priželjkuju kao mehanizam za pretvaranje našeg ustavnog poretka podijeljene vlade, federalizma i neotuđivih prava u tehnokratsku vladavinu “upravljačke elite”. Utopijski ideali tih tehnokrata poput “pravičnosti” i “socijalne pravde” dodatno će ugroziti prava i slobode drugih.

Obrazloženje za zamjensku migraciju je pragmatično: Europa i, posljednjih godina, SAD ne reproduciraju se brzinom potrebnom za održavanje stanovništva putem unutarnjeg rasta. Stopa u SAD-u je, na primjer, pala na 1,64 djece po ženi od 2,1 djeteta potrebnog za održavanje populacije. U kombinaciji s medicinskim tretmanima koji produžuju životni vijek, ovaj pad u reprodukciji znači da manji broj mladih radnika doprinosi porezima na plaće kako bi se podržao veći broj onih koji primaju javne subvencije. Ovi trendovi doveli su do toga da programi poput Medicare-a (program zdravstvene zaštite) i Socijalne sigurnosti polako ostaju bez novca. UN-ovo rješenje je Zamjenska migracija — uvoz plodnijih mladih imigranata, legalnih ili ne, kako bi se nadoknadio deficit radnika.

Otuda erozija naših imigracijskih zakona, usprkos opasnostima labavih imigracijskih politika koje uzimaju ljude iz manje razvijenih regija s kulturnim, društvenim i vjerskim običajima neprijateljskima prema zemljama domaćinima. Na primjer, u Europu su izdašne subvencije socijalne skrbi migrantima u kombinaciji s restrikcijama pri zapošljavaju stvorile mrzovoljnu generaciju muslimanskih imigranata koje potom regrutiraju džihadisti koji djeluju iz nekih od mnogih džamija koje su iznikle diljem Europe. Osim terorističkih napada koji uslijede, sudjelovanje migranta u kriminalu, osobito silovanju, znatno premašuje njihov udjel u ukupnom stanovništvu.

Štoviše, u mnogim zemljama, značajan broj muslimanskih imigranata segregiran je u tzv. “no-go” susjedstva ili gradove u kojima se prepuštaju svojim kulturnim ili vjerskim običajima, poput ubojstva zbog časti i poligamije, neprijateljski nastrojenima prema liberalno-demokratskim načelima vlada domaćina. Ovakvi su razvoji događaja rezultat neuspješnog zahtijevanja asimilacije zemlji domaćinu te njezinoj društvenoj i političkoj kulturi.

Ovu tendenciju balkanizaciji neometenom imigracijom primijetio je 1968. godine britanski premijer Enoch Powell u svom ozloglašenom govoru “Rijeke krvi” u kojem je osudio nesmotrene imigracijske politike i neuspjeh u zahtijevanju asimilacije: “Sad svjedočimo rastu pozitivnih snaga koje djeluju protiv integracije, interesnih grupa za očuvanje i izoštravanje rasnih i vjerskih razlika, s ciljem ostvarivanja stvarne dominacije, najprije nad kolegama imigrantima, a potom i nad ostatkom stanovništva… Ovo je način pokazivanja da se imigrantske zajednice mogu organizirati kako bi konsolidirale svoje članove, agitirale i vodile kampanju protiv svojih sugrađana te nadjačale i dominirale nad ostalima.”

Nadalje, ove disfunkcije podržavaju progresivne elite zemalja domaćina, uključujući i SAD, koje su podržale neliberalne pretpostavke multikulturalizma i politika pritužbi, osobito pravo nezapadnih naroda na nekakvu vrstu reparacija za navodne imperijalne i kolonijalne grijehe Zapada. Među progresivnih kognitivnim elitama razvila se pomodna krivnja koja sprječava da zahtijevaju od imigranata, osobito “ljudi od boje”, asimilaciju u zemlju domaćina. Takav se zahtjev smatra “rasističkim” i “kesnofobnim”.

Ovo prepuštanje krivnji komunicira nacionalnu slabost i civilizacijski nedostatak petlje, trend koji je prije mnogo godina također primijetio francuski putopisac Jean Raspal u svom romanu iz 1973. godine Kamp svetaca, koji se nalazi u indeksu librorum prohibitorum Južnjačkog pravnog centra za siromašne (SPLC). Priča prati spontanu masovnu migraciju milijuna siromašnih iz Trećeg svijeta na jug Francuske, odakle su se raširili po Europi da bi je naposljetku okupirali. Kad francuski konzul u Indiji čuje katoličkog biskupa kako govori da odobrava migraciju i da je ponosan što “svjedoči” tome, konzul uzvraća: “Svjedočite čemu? Vašoj vjeri? Vašoj religiji? Vašoj kršćanskoj civilizaciji? O ne, ništa od toga! Svjedočite protiv sebe, poput antizapadnog cinika kojim ste postali. Mislite li da jadni vražički koji hrle na vašu stranu nisu ništa mudriji? Gluposti! Oni su vas pročitali. Za njih, bijela koža znači slaba uvjerenja. Oni znaju koliko su vaša slaba, oni znaju da ste se predali.”

Tako i danas, kad je višedesetljetno ocrnjivanje našeg nacionalnog identiteta posljednjih godina intenzivirano dubioznim idejama poput “kritičke rasne teorije” i “Projekta 1619.”. Uništavanje naše povijesti sredstvo je za njegovo diskreditiranje, kao i diskreditiranje njegovih političkih načela, čime se otvara prostor za njegovu zamjenu onim više kolektivističkim i tehnokratskim. Imigranti iz Trećeg svijeta oružje su u ovom ratu protiv našeg naslijeđa, stoga progresivni gradovi donose samoubilačke politike poput “gradova utočišta” gdje se savezni zakoni poništavaju, a kriminalni ilegalni stranci podjednako vrebaju na svoje kolege migrante i na američke građane.

Bilo prema dizajnu ili ne, Zamjenska migracija je način transformiranja karaktera nacije. Globalistička, nadnacionalna kognitivna elita već stoljeće ocrnjuje nacionalni identitet u korist zamišljene “globalne zajednice” koju čine “građani svijeta”, nešto što postoji samo za te iste elite koje poslovi redovito odvode u inozemstvo gdje se druže s drugim elitama. Za ostatak svijeta, identitet stvara poseban nacionalni identitet koji se sastoji od jezika, običaja i tradicija koje se razlikuju od onih drugih naroda.

No, nacionalni identitet temeljen na političkom sustavu koji jamči sudjelovanje građana i neotuđiva prava svima nije ista stvar kao i bolesni “krv i zemlja” nacionalizam nacističke Njemačke. Bez naklonosti ljudi prema svojoj zemlji i njihovom zajedničkom identitetu, nacija postaje definirana pukom geografskom blizinom i zajedničkom potrošnjom proizvoda i popularne kulture. Kao što povjesničar Michael Burleigh retorički pita,

Može li bilo koja nacija opstati bez konsenzusa o vrijednostima koje nadilaze specijalne interese i o kojima se ne može pregovarati u smislu “Ovdje stojimo”? Može li opstati nacionalna država koja je samo pravna i politička ljuska ili “tržišna država” za diskretne etničke i vjerske zajednice koja dijele malo zajedničkih vrijednosti, osim korištenja iste valute? Može li opstati društvo koje nije predmet predanosti svojim temeljnim vrijednostima ili fokus temeljnog identiteta svih njegovih članova?

U zemlji poput naše u kojoj politike multukulturalnog identiteta dijele građane na žrtve i tlačitelje na temelju slučajnog površnog izgleda, odgovor glasi ne. “Neljudski je”, piše francuski filozof Alain Finkielkraut, “definirati čovjeka krvlju i zemljom, ali nije ništa manje neljudski ostaviti ga da se spotiče kroz život sa zemaljskim temeljima njegovog postojanja izvađenima ispod njega.” I također je opasno kad je svijet pun agresora koji ne sumnjaju u vrijednosti svojih vlastitih nacionalnih identiteta.

Osim dubiozne učinkovitosti, Zamjenska migracija bez strogih protokola za provjeru imigranata i njihovog poticanja na asimilaciju s našim političkim načelima dodatno nagriza temelje našeg političkog poretka neotuđivih prava koja nadilaze isključive etničke identitete. A to u konačnici dovodi do nacionalnog samoubojstva.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag