Novija nas povijest uči da su uoči ratova teren – na vječitoj tezi o ugroženosti srpstva – sondirali popovi. A onda su išli topovi. Danas, međutim, istovremeno idu popovi i helikopteri. Topovi se, dakako, podrazumijevaju.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Već stanovito vrijeme, a poglavito otkako je Porfirije (Perić) sjeo na prijestol Svetog Save i napustio Zagreb koji je „volio javno“, po hrvatskom se tisku spominje njegov takozvani kružok. Štoviše, zagrebački je Jutarnji list baš nekako uoči ustoličenja novoga patrijarha Srpske Pravoslavne Crkve u beogradskoj Sabornoj crkvi u veljači ove godine, objavio zanimljivo „otkriće“. Porfirije, koji je na tron Mitropolije zagrebačko-ljubljanske ustoličen 13. srpnja 2014. u zagrebačkoj Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg, organizirao je otprilike dvije godine redovite sastanke intelektualaca različitih profila, koji su u prostorijama Pravoslavne gimnazije na zagrebačkom Svetom Duhu, raspravljali o društvenim, etičkim i političkim temama.
Porfirijev kružok
Susreti su počeli 2017., održavali su se jednom u mjesecu. Zanimljivo, usprkos konstataciji kako je okupljao “intelektualce različitih profila”, njihov popis otkriva kako su zapravo prevladavali oni što pripadaju lijevo-liberalnom miljeu. Evo, uostalom, imena onih koji će se s vremenom etablirati kao Perićevi lobisti: bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, katolička teologinja Anna Gruenfelder, isusovac Tvrtko Barun, rabin Moše Prelević, glumac Vili Matula, profesori Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović i Dražen Lalić, akademik Vlatko Silobrčić, čelnik SDSS-a Milorad Pupovac, feministica Rada Borić, protestantski teolozi Peter Kuzmič i bračni par Raffai, novinar Branimir Pofuk, katolički svećenik don Anton Šuljić, liječnici, znanstvenici, nastavnici i brojni drugi.
A tehnički dio priprave ovih seansi obavljao je “regionalni politički analitičar” Željka Komšića novinar Drago Pilsel.
Očekivanja Prorfirijeva kružoka bila su velika. Od trenutka kada su ga neutješni ispratili iz Zagreba, zagrebačkim je medijima dominirao stav kako je (konačno) pravi čovjek došao na pravo mjesto. Optimizam nakon upokojena predšasnika mu Irineja bio je golem! Slijedom, valjda, toga ozračja u prošlu je subotu Večernji list u analizi politike Aleksandra Vučića i pripadajuće mu bratije, donio zanimljivu konstatciju analitičara koji – inače – nije član rečenog famoznog kružoga, već ga je da presavije tabak ponukala nedavna optužba srbijanskog predsjednika da su hrvatske vlasti naredile svojim medijima da ga napadaju. A napad na njega je, dakako, i napad na Srbiju.
“… Kada Vučićev ministar Vulin govori Srbima da se Jasenovac može ponoviti, i da se moraju zaštititi tako da se ujedine u ‘srpski svet’, ili kada napada Hrvatsku da šuti o zločinima u Oluji, a ne govori ništa što je bilo prije toga, toliko je otrovan da ne bi bilo dovoljno da svi vjerski poglavari zajedno mole Boga da mu oprosti. To je toliki grijeh prema jednom narodu da ga ni s neba ne mogu amnestirati. Porfirije (koji je,op. aut, u Jasenovcu 13. rujna nakon služenja liturgije kazao kako se on i Hrvatska – ne više, dakle, samo Zagreb! – vole javno) i Vulin ne idu u istu kategoriju Srba: patrijarh kaže da Bog ne broji čijih je žrtava više, a Vučićev minister gusla da su žrtve samo na srpskoj strani. Hoće li se”, pita se analitičar (i bivši diplomat) Mirko Galić, “Vučić konačno opredijeliti pa da se vidi utječe li on na Porfirija ili Porfirije ne utječe na njega?”
I živ je – Irinej!
Analiza, pa, evo, i ovo pitanje postavljeno je prošle subote, a odgovor smo, zapravo, možda dobili prošle srijede. Ranije, dakle! Patrijarh je, naime, govorio na otvaranju beogradske manifestacije Dani Srpske u Srbiji. “Stvaranje, postojanje i napredak Republike Srpske djelo je pravde, kao i međunarodnog prava i konsenzusa – a za kršćanstvo je pravedno ono što je utemeljeno na istini”, kazao je Porfirije te svečarski skup, vidno dirnut, podsjetio na patrijarha Irineja koji je, veli, gajio posebnu ljubav prema Republici Srpskoj.
No i da nije spomenuo pokojnoga poglavara SPC-a, njegov govor ga je naprosto prizvao. U biti, aktualni ga je patrijarh parafrazirao. Podsjetimo, Irinej je 9. siječnja 2016. na obilježavanju entiteskog praznika i Krsne slave RS-a održao govor koji je izazvao zgražanje, nevrericu i razočaranje katolika, ali i drugih vjernika.
“Danas Republika Srpska, utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj, slavi svoj rođendan, veliki dan, ne samo za vas, braćo i sestre, već veliki dan za cijeli srpski narod, i onaj koji je ostao u domovini i onaj koji je otišao silom prilika u svijet. I danas oni sa nama svima i svima vama slave Gospoda, slave Republiku Srpsku, Bogom blagoslovljenu, blagodaću Božjom osvećenu…”, gotovo je zaguslao Irinej, glasovit, uz sve što ga je ionako resilo, i po konstatciji kako je haaška presuda ratnom zločincu Ratku Mladiću “djelo đavola”.
Odgovorio mu je – svjestan kako Nečastivi uistinu nikad ne spava! – sredinom veljače 2016. vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, podsjetivši ga, prije svega, na kakvoj je to istini i pravdi, pa još i Božjoj (?!) utemeljena Srpska. “Teško da ikomu s ovih prostora, a pogotovo Vama, mogu biti nepozante u nebo vapijuće činjenice koje su u potpunoj suprotnosti s tom tvrdnjom. Budući da pišem u ime Biskupske koferencije BiH, neću navoditi stradanje svih ljudi, iako su ona uistinu velika, nego ću spomenuti samo nekoliko činjenica u vezi stradanja Katoličke Crkve na prostorima današnje Republike Srpske, napominjući da su ta stradanja bila još veća jer su se srpske oružane postrojbe, nakon Daytonskog sporazuma, morale povući s pojedinih dijelova BiH koji danas pripadaju entitetu Federacije BiH.
Dopustite da Vas podsjetim na trogodišnje opsjedanje glavnog grada BiH Sarajeva od strane JNA i srpskih oružanih formacija. Sve sam to i osobno proživio zajedno sa svim građanima koji su, bez presude i krivice, kažnjeni na svakodnevno granatiranje, ubijanje iz snajpera, ranjavanje, žeđ, glad, hladnoću”, napisao je kardinal, naglašavajući kako je prema crkvenim statističkim podacima, s prostora koji danas obuhvaća RS, iz svojih domova protjerano oko 140 000 katolika. Primjerice, u 15 župa Derventskog dekanata prije rata je živjelo gotovo 50 000 katolika, a danas ih je tek oko tisuću…”
Svi patrijarhovi padobranci
A onda, pet godina poslije (Irineja) – Porfirije. Nije, doduše, taj 46. poglavar SPC-a spominjao Božju, ali jest, eto, kršćansku pravdu u kontekstu Srpske?! Nitko iz njegova zagrebačkog kružoka, a nemali se broj njih bavi Bosnom napaćenom, nije ni trepnuo. Jer, istina što ju promovira njihov drug – nekoć zagrebački a sada evo i beogradski – nije, valjda, podložna propitivanju. Porfirijeve zagrebačke seanse daju ploda!
Ipak, vratimo se i pitanju postavljenom izvan Porfirijeva kružoka: “Hoće li se Vučić konačno opredijeliti pa da se vidi utječe li on na Porfirija ili Porfirije ne utječe na njega?” Nema Aleksandar (umalo…) Veliki velike potrebe opredijeliti se, aktualno beogradsko patrijarhovo prizivanje Irinejeve – ne, jasno, Božje! – istine svjedoči kako ta dva važna Srbina o, kazao bi (im) otac nacije Dobriša Ćosić, jedinom srpskom ratnom plijenu misle isto.
“Srpski svet” ili Velika Srbija sve je to (njima) isto. A što bi kazao zagrebački kolumnist (i odvjetnik) Zvonimir Hodak: koga Srbi kane napasti najprije dolaze njihovi popovi a onda i – topovi. Uostalom, popovi su pokazali kako su u zavidnoj (tjelosnoj) formi. U prošlu je subotu, naime, Porfirije u Beranima ustoličio izabranog vladiku budimljansko-nikšićkog Metodija. A u čast dolaska patrijarha srpskog, padobranom je skočio episkop pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk, inače glasoviti padobranac. I to nije sve: i sam episkop Metodije nedavno je skakao padobranom na Kapinom polju kod Nikšića. Logično je to, zapravo: Da se, naime, nebeski narod dobro snalazi u nebeskim visinama.
A i dobro je da su popovi, napose vladike neustrašivi u zraku. Jer nedavno je baš Porfirije sudjelovao u desantu SPC-a na Crnu Goru, spustivši se na Cetinje vojnom letjelicom i pod oružanom pratnjom na ustoličenje mitropolita Joanikija. To je, dakle, pravi nasljednik Irineja, a ne onaj romantizirani lik kojega promiču veselnici iz njegova zagrebačkog kružoka. Srpska Pravoslavna Crkva uvijek je imala ulogu mobilizatora Srba u regionu i to (uvijek) na floskuli o ugroženosti.
Tako je i danas kad joj je na čelu Prvoslav Perić. Jedina je – možda – promjena što danas u odnosu na vrijeme o kojem govori Hodak, ne idu prvo popovi pa onda topovi. Nego istovremeno popovi i helikopteri. A ni padobrance ne treba zanemariti.
Topovi se, dakako, podrazumijevaju!