Brak nije zamka, brak je veliki sakramenat

Draga braćo i sestre, jedna anegdota govori kako je u devetnaestom stoljeću u Francuskoj živio poznati profesor koji je bio gorljivi katolik. Njegov prijatelj, svećenik, za njega je uvijek govorio kako će on jednog dana postati dobar i svet svećenik, a vrlo vjerojatno i biskup. No prijatelj se odlučio oženiti. To je onog svećenika razočaralo te reče: “Siroti moj prijatelj, i on je upao u zamku”. Ta je priča postala vrlo poznata te je stigla i do pape. Prigodom jednog susreta papa Pio IX. obratio se tom svećeniku sljedećim riječima: “Ja sam uvijek učio da je Isus ustnaovio sedam sakramenata, a onda ste se pojavili vi i tvrdite da je Isus ustanovio šest sakramenata i jednu zamku”. I zaključuje papa “Ne dobri moj oče, brak nije zamka, brak je veliki sakramenat”.

Draga braćo i sestre, upravo nam o tom velikom sakramentu danas progovara Gospodin kroz prvo čitanje i evanđelje. Sveti ženidbeni savez u Božjem je naumu od početka stvaranja kako smo mogli čuti u današnjim čitanjima. Od početka muško i žensko stvori ih, te će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu. Sakramenat svete ženidbe muža i ženu spaja u jedno. Taj sakramenat je za Gospodina toliko važan da o njemu promišlja još u trenutcima stvaranja: Nije dobro da čovjek bude sam – napravit ću mu pomoć kao što je on. I Gospodin stvara muškarcu družicu koja će s njim koračati kroz život. Upravo zbog te važnosti koju brak ima u Božjemu naumu on je htio da brak bude jedan i nerazrješiv. Ne postoji nijedna svjetovna ili duhovna moć i vlast koja može valjano sklopljeni brak poništiti. Možda nam sada riječi iz evanđelja zvuče čudno. Možda nam se Isus čini kontradiktoran. Prvo kaže ne može pa onda ipak može zbog preljuba. Ni zbog preljuba se ne može poništiti valjano sklopljena ženidba. Što onda znači ova Isusova, da tako kažemo, povlastica? Radi se dakle o rastavi od stola i postelje. U slučaju dokazanog preljuba ili obiteljskog nasilja Crkva može udjeliti oštećenoj strani takozvanu rastavu od stola i postelje to jest rastavu od zajedničkog mjesta stanovanja i oprost od izršavanja bračnih dužnosti. Ta se povlastica mora proglasiti javno kako bi zajednica bila upoznata s tim i kako bi se izbjegla sablazan. Ta povlastica ne daje za pravo ponovno se vjenčati jer prva ženidba još uvijek traje. I samo u slučaju ako osoba iako rastavljena fizički od svog prvog partnera nastavi živjeti sama, može primati svetu Pričest.

Kako bi se ovakve stvari izbjegle, i kako bi se bračni život zaista mogao živjeti onako kako ga je Gospodin zamislio potrebno je imati svijest o važnosti ovog sakramenta. Ta svijest stječe se tako što će se prije sklapanja ženidbe, dobro promisliti o važnosti koju joj je Gospodin dodjelio ženidbi, te isto tako odlukom da će se moliti za svog budućeg supruga ili suprugu, ili za osobu s kojom se zabavlja i kroz molitvu provjeriti je li to uistinu osoba koju je Gospodin za vas odredio.

Draga braćo i sestre, uz jednost i nerazrješivost bitne odrednice ženidbe također su, kako uči Crkva, rađanje i odgoj potomstva te dobro bračnih drugova. Svrha ženidbe jest izgraditi obitelj. Sveti Toma Akvinski rekao je kako je poslanje roditeljstva slično poslanju svećeništva. Svećenik je onaj koji dijeleći sakramente rađa i odgaja duhovnu obitelj, doprinosi nadnaravnom rastu Božje obitelji, a kršćanska se obitelj s druge strane brine za fizički rast Božjega stada. Po ženidbi je Gospodin dao bračnim parovima da budu s njim sustvaratelji novog života. Danas ljudi gotovo u svim stvarima žele biti kao Bog, no to ne žele biti u stvari koju im je dao da budu njemu najsličniji a to je biti sustvaratelji novog života. Jedan je nadbiskup snažno vapio: “Preklinjem vas, udaljite od sebe sve što spriječava da dobijete djecu. Dragi Bog vašem domu ne može darovati ništa ljepše nego da imate puno djece. Obitelj bogata djecom ponos je Katoličke Crkve.” Upravo se zato i Sin Božji htio roditi u ljudskoj obitelj kako bi pokazao koliku važnost obitelj ima u Božjemu naumu.

Dragi vjernici svjedoci smo nažalost tolikih rastava, tolikih obitelji koji se zatvaraju daru života i ne žele imati djecu. Usuđujem se reći da to nije samo odgovornost i propust tih ljudi. Sve to upućuje na činjenicu da je naše društvo bolesno. Bolesni smo i mi ako sve to gledamo i sjedimo skrštenih ruku! Što činiti? Poticati, dati primjer, a prije svega moliti. Ako ti je dobro u obitelji, sjeti se u molitvi onih koji imaju problema, ako imaš puno djece, sjeti se u molitvi onih koji ih ne mogu ili ne žele imati. Danas više nego li ikad prije u povijesti, obitelji svijeta su potrebne naših molitava. Moli za one koji ne znaju moliti. Budi im potpora, spašavaj s Kristom.

Draga braćo i sestre, na koncu zadržimo se kratko na našoj liturgijskoj temi. Prošle nedjelje govorio sam o znaku križa. Obično taj znak na ulazu u crkvu činimo umačući svoje prste u blagoslovljenu vodu. Voda u Bibliji označava izvor snage i života. Na koncu, Krist je sam za sebe rekao kako će nam dati vode žive. Najdublji simbolizam vode nalazimo u krštenju kad se novokrštenik vodom pere od grijeha. Naše umakanje prstiju u blagoslovljenu vodu i znak križa koji njome činimo jest podsjećanje na naše krštenje. Jedan liturgičar prošloga stoljeća ovako je pisao: “Kada vjernik stupi u hram Božji, vodom koja je čista i koja čisti takne čelo,prsa i ramena, to jest cijelo svoje biće, da i njegova duša ostane čista.” Moć blagoslovljene vode je velika. Sveta Terezija Avilska često je isticala svojim sestrama kako je važno koristiti blagodati ove vode. Često se s njome križati, škropiti prostorije u kojima boravimo. Voda je to od koje bježi nečisti duh, a po kojoj na nas silazi blagoslov. Neka nam svaki ulazak u crkvu bude podsjećanje na naše krštenje i želju da živimo svoju vjeru, a svaki izlazak iz crkve kada ponovno uzimamo blagoslovljenu vodu neka nas podsjeti na moć koju ova voda ima u zaštiti protiv svjetovnosti kojoj krećemo u susret. Amen.

Vlč. Daniel Katačić