Biti „za izbor“ znači biti anti katolik

Što je to sa antikatolicizmom – koji ima dosta dugu povijest – da se tako dobro slaže sa politikom koja zagovara pobačaj?

Washington Post je nedavno objavio kolumnu nadbiskupa Salvatore J. Cordileonea iz San Francisca, koji je stao u obranu mnogih katoličkih biskupa koji su javno izrekli da katolički pro-choice političari ne bi smjeli pristupiti Euharistiji. No, nadbiskup Cordileone otišao je korak dalje, izjavivši da daje svoju podršku nedavnom zakonu protiv pobačaja u Teksasu, uključujući i pohvalu države Teksas koja je „uložila sto milijuna dolara za pomoć majkama financiranjem centara za trudnice, agencija za posvojenje i rodilišta”. Reakcija na kolumnu možda nije iznenadila, no niti jedno objavljeno pismo nije bilo pozitivno.

Jedan čitatelj zamjerio je nadbiskupu što je prekoračio ovlasti „u zagovaranju i podržavanju promjene državnog zakona kako bi nametnuo svoje moralne stavove onima koji se s tim ne slažu“. (Nisu li svi zakoni utemeljeni na moralnim argumentima i primjenjuju li se na cijelo stanovništvo, a uvijek postoji dio koji se neće složiti?) Drugi je optužio Crkvu da „zapravo ne podržava život“ jer je „šutjela o drugim životnim pitanjima, poput: rata, klimatskih promjena, smrtne kazne i nesigurnosti u pogledu stanovanja i hrane”. (Je li ta osoba čitala neke od enciklika pape Franje, Benedikta XVI. ili Ivana Pavla II.?)

I drugi čitatelji bili su poprilično antagonistički i oštri. Žena iz Marylanda optužila je Crkvu da nastoji nametnuti ženama ekvivalent „šerijatskog zakona“ i istaknula „spektakularan propust institucija da zaštite djecu od predatora u njihovim sredinama“. (Možda nije svjesna da je, prema jednom istraživanju, otprilike sedam posto učenika javnih škola seksualno zlostavljano od strane učitelja ili trenera).

Drugi je tvrdio da je Bog u Starom zavjeta rekao neke zastrašujuće stvari i da to pokazuje kako je nadbiskup licemjeran. (Budući da osuda pobačaja dolazi samo iz Biblije?) I na kraju, čitatelj je primijetio da je „korištenje kontracepcije isto tako protivno katoličkom učenju, dodajući apsurd da muškarci u haljinama donose odluke o zdravstvenoj skrbi za nas ostale“.

Katolička Crkva je ekvivalentna talibanima; katolički svećenici su seksualni predatori; Biblija je priručnik za ubojstva i mizoginiju; Crkva je skupina starih, smiješno odjevenih muškaraca koji ne znaju ništa o zdravstvenoj zaštiti žena. To su argumenti pro-choice pokreta. Oni razotkrivaju, sasvim besramno, protu- katoličku netrpeljivost koja stoji u osnovi pokreta za pobačaj.

Zašto je to tako? Što je to sa antikatolicizmom – koji ima dosta dugu povijest – da se tako dobro slaže sa politikom za pobačaj? Tvrdio bih da je to možda zato što oboje potječu iz određene ponosne tvrdnje o autonomnom jastvu (sebstvu), neovisno o autoritetu.

Uostalom, Reformacija se može pratiti unatrag, barem retorički, do poznate tvrdnje Martina Luthera – od kojih su neke vjerojatno sa sabora iz Wormsa (1521. godine):

„Ako me ne uvjeri svjedočenje Svetog pisma ili jasni razlog (budući da ne vjerujem ni Papi ni koncilima, budući da je dobro poznato da su često bili u zabludi i proturječju), onda me veže jedino uvjerenje uz Sveto pismo koje imam i moja je savjest zatočena Riječi Božjom. Ne mogu i neću povući ništa, jer nije sigurno niti ispravno ići protiv savjesti. Bog mi pomogao. Amen“.

Drugim riječima, istina kršćanske vjere ne utvrđuje se putem autoriteta božanskog podrijetla poput Učiteljstva, već u individualnoj kršćanskoj savjesti.

Za protestante, Lutherova deklaracija predstavlja poziv na ujedinjenje. No, za katolike, a posebno za katoličke znanstvenike poput Brada S. Gregoryja u njegovoj izvrsnoj knjizi The Unintended Reformation, ona je u konačnici individualistička i egocentrična jer vjerski autoritet stavlja direktno u sebstvo (samo ja). Dakle, kako su se protestanti susretali s katolicima, osobito u američkim kolonijama, a kasnije i u Sjedinjenim Američkim Državama, odgovor denominacija je bio nasilje i bijes protiv religije koja se smatra inherentno neprijateljskom prema osobnoj autonomiji, bilo vjerskoj ili političkoj.

Slično se može reći i za pro-choice pokret. Njegove pristaše proklamiraju slogane poput „moje tijelo, moj izbor“ i „moj život, a ne tvoj“. Zagovornici pro-choicea, prije svega, cijene pravo sebstva (samo ja), čija savjest ne pripada nikakvim vanjskim autoritetima, bilo Crkvi, vladi ili bilo čemu drugom.

Kao što je i sama osnivačica Planned Parenthooda Margaret Sanger objasnila: „Nijedna žena se ne može nazvati slobodnom ako ne kontrolira svoje tijelo“. Pro-choice pokret daje prioritet sebstvu i katolicizam percipira kao izravnu prijetnju osobnoj slobodi. Ipak, kako papa Ivan Pavao II. primjećuje u Evangelium Vitae: „Tražiti pravo na pobačaj… i priznati to pravo zakonom, znači ljudskoj slobodi pripisati izopačeno i zlo značenje: apsolutnu moć nad drugima i protiv drugih“.

Pojedini čitatelji mogli bi u ovom proabortivnom i antikatoličkom neprijateljstvu prema vanjskom autoritetu naslutiti zajedničko podrijetlo sa Sotonom (njegov pad). Irski književnik James Joyce prikazuje Sotonu kako izgovara: non serviam! (neću služiti). Đavao, a kasnije i Adam i Eva u svom suučešću u pobuni, odbacili su Božji autoritet u korist svoje volje. Milton opisuje Sotonu u Izgubljenom Raju, govoreći sljedeće: „Nije sve izgubljeno; nepokorena volja za smišljanjem osvete, besmrtna mržnja i hrabrost da se nikada ne podložimo ili popustimo“.

Dakle, ono što je zajedničko antikatolicima i zagovornicima pobačaja je, u osnovi, ista mržnja prema božanskom autoritetu koja „uznemiruje“ čovječanstvo od rajskog vrta. Svakako, da je antikatolicizam iracionalan i nepravedan. (Crkva je više od bilo koje druge ljudske institucije promicala dobrotu, istinu, ljepotu i radila za dobrobit čovječanstva.)

Stoga je pokret za pobačaja iracionalan i nepravedan, o čemu svjedoče užasno neadekvatni ad hominem argumenti zagovornika pro-choicea, poput onih koji kritiziraju nadbiskupa Cordileonea. Svi su oni, kao što možemo vidjeti, načinjeni od istog materijala arogantnog sebstva.

Takav ponos, kao što katolici dobro znaju, na kraju vodi do jednog mjesta. To je ono što nikome ne bismo poželjeli, bez obzira na to koliko nas takve osobe užasno tretiraju. Moramo moliti našeg milosrdnog Gospodina da svaki muškarac i žena, bez obzira na njihovo protivljenje katoličanstvu ili promicanju pobačaja, budu privučeni pokajanju i spasenju. Jer, kako pokazuje surova stvarnost pobačaja, naši su životi na kocki.

Casey Chalk je suradnik internetskog portala The Federalist. Magistrirao je teologiju na Christendom College.

izvor: quovadiscroatia.com