Srpsko svetilište ili – ipak! – zlopamćenje?!

Jasenovac – nakon svega


Budući da iza ovoga (svesrpskog) projekta stoje promotori „srpskog sveta“, velikosrpski tandem Vučić & Dodik te i patrijarh Porfirije, dojam je kako će Donja Gradina biti mjesto za okupljanje nacionalističkih hodočasnika i potkusurivanje neraščišćenih računa s Hrvatima.

Donja Gradina, lokacija budućeg svetilišta, trenutačno je obilježena povijesnim falsifikatima

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Početkom rujna poglavar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) patrijarh Porfirije i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić u Patrijaršiji su dogovorili da će u Donjoj Gradini biti izgrađeno „svesrpsko svetilište – memorijalni centar u znak sjećanja na jasenovačke žrtve i sve druge Srbe stradale u zločinima počinjenim na teritorijima koji nisu pod kontrolom srpskog naroda“.

Odmah potom srbijanski je predsjednik pojasnio kako su se Porfirije i on, odmah poslije ovoga njihova sastanka, čuli i s Miloradom Dodikom koji je za, dakako, da se uloži „veliki novac“, i to tako što će Srbija osigurati 80% sredstava, a ostalo će financirati Republika Srpska.

Prava riječ…

Patrijarh je, nakon što je Vučić rastumačio financijsku konstrukciju, dometnuo kako je riječ „svetilište“ prava koja opisuje mjesto stradanja u Jasenovcu. Navodeći pritom kako se pamćenje nikad neće pretvoriti u „zlopamćenje“, kao i da se u tamošnjem srpskom manastiru stalno uzdiže molitva za mir i dobro među ljudima. „Ovakvo što čini svaki zreo narod pokazujući poštovanje prema sebi“, rekao je Porfirije.

Usprkos tome oprezu poglavara SPC-a, čak su i neki – rijetki doduše! – srbijanski neovisni mediji poput, primjerice, beogradskog tjednika Vreme, postavili, gotovo bih kazao, retoričko pitanje: Hoće li memorijalni centar čiju su gradnju najavili Porfirije, Vučić i Dodik biti u službi odavanja počasti, povijesna pamćenja, znanosti i otkrivanja istine, ili mjesto za okupljanje nacionalističkih hodočasnika i potkusurivanje neraščišćenih računa s Hrvatima, a sve u duhu „srpskog sveta“ koji bi se trebao okretati oko aktualnog predsjednika Srbije.

Na tragu te (ne)dvojbenosti bila je i reakcija Bisere Turković koja, istina, nije sporila pravo žrtava na dostojanstveno sjećanje i obilježje. No, šefici bh. diplomacije smeta, štoviše drži neprihvatljivim, to što se na teritoriju Bosne i Hercegovine gradi i radi bez odluke i odobrenja njezinih institucija i građana. Ovako, drži, sve liči na obično politikanstvo, zloporabu i daleko su od poštovanja prema žrtvama, pa i onim iz Jasenovca, među kojima nisu bili samo Srbi. „U tom koncentracijskom logoru ubijen je i veliki broj Bošnjaka, Roma i ostalih, kao što su ubijani i u logorima Omarska i Trnopolje u Prijedoru i na mnogim drugim stratištima gdje vlasti manjeg entiteta još uvijek zabranjuju izgradnju spomen-obilježja“, podsjetila je Turković zanemarivši i Hrvate… Da ne spominjemo u ovome kontekstu (i) hrvatske žrtve u Jasenovcu, logoru koji su poslije ’45. nekoliko godina držali komunisti.

Sjekirama, vilama i toljagama…

Slijedom ovoga malog (polemičkog) podsjetnika, vrlo je edukativna knjiga mons. dr. Ante Orlovca Žrtvoslov Bosanskogradiškog dekanata koja je temeljena na višedesetljetnom povijesnom proučavanju skrivenih događaja iz povijesti hrvatskog i katoličkog puka. Knjiga, uz ino, donosi svjedočenje o zločinu neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata:

„U gornjim Podgradicama ispred pravoslavne crkve zarobljenici su svučeni do donjeg rublja. Tu su dvojica zarobljenika pitala za razlog svlačenja, na što ih je časnik Mile Tenđerić ubio nožem, a ostali iscrpljeni glađu i žeđu bili su apatični i nisu pružali nikakva otpora. Tada su povedeni prema Šipadovoj pilani gdje im je zapovjednik brigade Tenđerić održao govor u kome im je naglasio da su se oni do zadnjeg trenutka borili protiv ‘naroda’, a ‘sada ste u rukama naroda i pravde i izloženi osveti kozaračkog kraja, koja će na vama biti izvršena. Preživjeli borci s Kozare i mjesno srpsko stanovništvo vama će suditi.’

Nakon toga su časnici Bijelić i Tenđerić izvukli noževe i počeli bosti najbliže zarobljenike, a neki su zarobljenici pojedinačno bili odvedeni na obližnji potok i ubijeni. Do ponoći je ubijeno oko 400 zarobljenika. Uto su došli srpski civili i sjekirama, vilama i toljagama ubili još oko 200 zarobljenika. Preostali su tjerani dublje u planinu Kozaru uz željezničku tračnicu. Oko 1 000 je strijeljano u jednom klancu s desne strane tračnice, a oko 1 900 zarobljenika ubijeno je u jednom klancu s lijeve strane tračnice. Odatle su pobjegla dvojica zarobljenika, jedan musliman i jedan katolik iz Ivanjske, i do jutra stigli do sela Kozarca, nastanjenog muslimanima… Taj masakr je trajao od 26. do 29. svibnja 1945.“

U ime naroda…

Riječ je, dakle, o „bleiburškom modelu“: Ubijaj, masakriraj, bez suda – „u ime naroda“. I, jasno, baš kao što se o monstruoznoj odmazdi Titinih partizana nad desetcima tisuća civila, žena, djece i hrvatskih vojnika koji su se prethodno predali Britancima, nije smjelo govoriti sve do 1990-ih, i o ovim komunističkim bestijalnostima se šutjelo. A do kostiju žrtava osvetničkog bijesa moglo se doći jedino – slučajno. Baš kao što je to bilo uoči Domovinskog rata, 1990. ili 1991. nakon večernje mise, piše mons. Orlovac biskupu Franji Komarici, došao je neki čovjek i vrlo uzbuđeno mu rekao kako mu ima nešto povjeriti. Bila je riječ o bageristi iz okolice Imotskoga koji je tih dana radio u Gornjim Podgradicama, i to baš kod pilane i tvornice namještaja, rečenoga Šipada.

I dok je kopao kako bi postavio još neki stup, zagrabio je zemlju bagerom i vidio kako je u „kašiki“ osim zemlje, i puno ljudskih kostiju. Iznenadio se, svjedočio je biskupu, ali i ponovno zakopao, a kostiju još više. Nakon toga je prestao s radom i sve prijavio nadležnim. Za pola sata već je tu bila policija. Ubrzo su ogradili taj dio terena i obustavili radove. Što je bilo s kostima, nitko ne zna. O skrivenoj (masovnoj) grobnici na istoj lokaciji svjedočio je i Josip Orlovac koji je na isti trag, skupa s kolegama električarima, naišao krajem svibnja ili početkom lipnja 1961.

A o zločinima u Gornjoj Podgradici govorio je i vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić u svojoj propovijedi koju je imao 14. svibnja 2005. na komemoraciji za žrtve Križnog puta u Bleiburgu. Zapravo, kardinal je autentični svjedok budući da je, prije no što će postati vrhbosanskim nadbiskupom, bio župnik u Bosanskoj Gradiški kamo pripadaju i Gornji Podgradci. Još kao mlad svećenik na dvjema župama Banjolučke biskupije: u Ravskoj i Bosanskoj Gradiški, imao je dva noćna susreta i razgovora. Oba su razgovora, svjedočio je nadbiskup u Bleiburgu, bila u najvećoj tajnosti jer su se ljudi bojali povjeriti, a(li) više nisu mogli nositi teret strašne tajne, pa su se došli povjeriti svome župniku. Nikomu drugome, dakako, nisu ni smjeli.

Lovišta nad nevinim žrtvama

Evo jednog noćnog razgovora:

„…. Kasno u noći dolazi mi čovjek i iznosi svoje svjedočanstvo jer se morao nekom povjeriti. Bio je svjedok da je u G. Podgradicama premlaćivanjem svim i svačim ubijeno oko 5 000 ljudi. Čitao je popis i to gledao. Mora mu nije dala mira pa je otišao u inozemstvo nastojeći pobjeći od nje“, prisjetio se kardinal te tragom te priče otišao na mjesto događaja.

 „Pođem na to mjesto i osvjedočim se da ima nezakopanih kostiju. Još uvijek su skrivena brojna mjesta pogibije i stradanja. Na nekim od njih su izgradili lovačke domove i igrališta, dok su neka jednostavno poravnali. Brojna takva mjesta još nisu pronađena, niti obilježena pa ih i dalje krije veo šezdesetogodišnje šutnje“, kazao je kardinal Puljić koji je prije pet godina bio u neprilici upozoriti (pokojnog) patrijarha Irineja kako je, zapravo, hulio tvrdeći da je Republika Srpska nastala na istini i Božjoj volji (i uz Božji blagoslov!), iako je s teritorija toga sadašnjeg entiteta protjerano 140 000 katolika te su brojni pobijeni na područjima poput Briševa gdje uopće nije bilo rata. A i poslije rata katolici su stradavali na teritoriju, kazao bi Irinej, te Božje tvorevine.

Dakako, Srbi su – za razliku od Hrvata – o stradanju u Jasenovcu imali priliku pričati i (sva) svoja stratišta obilježavati od ’45. do danas. I to su i radili. Nije im, međutim, to bilo dovoljno pa su falsificirali povijesne podatke. Tako su (baš) u Staroj Gradini postavljene ploče na kojima stoji da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi. Uz (još) jednu povijesnu krivotvorinu kako se na toj lokaciji nalaze ostatci „ustaške Tvornice sapuna u kojoj su ustaše od dijelova tijela logoraša pravili sapun“. Patrijarh Porfirije nedavno je u Jasenovcu kazao da Bog ne broji čijih je žrtava više. Istina!

Bog ne broji, a Srbi?!

Ali to bi on, prije svih, trebao objasniti Vučiću koji je u trenutcima velikosrpskog nadahnuća znao kazati i kako su ustaše u Jasenovcu ubile milijun logoraša?! (Što je, inače, ukupan broj poginulih tijekom Drugog svjetskog rata na teritoriju Jugoslavije!) Ali, ne, Srbi – svi i svuda! – nisu zadovoljni.

Znanstveno je, inače, utvrđeno kako se radi o 83 000 žrtava, koliko ih je imenom i prezimenom popisano u Memorijalnom centru u Jasenovcu. „… Ali  ja bih brojku podigao za nekih 5 do 10%, pa bi ona bila između 90 i 100 000 žrtava. Dragan Cvetković iz Muzeja genocida u Beogradu govori o većoj brojci, oko 120 000 žrtava, ali nema popisa. No, taj muzej ima popisanu 81 000 ubijenih. Dakle, dolazimo u situaciju da možemo mirno na znanstven način diskutirati o broju jasenovačkih žrtava“, svjedočio je nedavno zagrebački povjesničar Ivo Goldstein čija je knjiga Jasenovac prošle godine izbačena s liste za otkup Ministarstva kulture Srbije jer autor u njoj iznosi podatak od oko 83 000 žrtava.

No, Srbima ne smeta samo ta istina. Smeta im čak i jasenovački Kameni cvijet (Bogdana Bogdanovića) jer su, veli ovih dana vladika slavonski Jovan, „na tom betonskom cvijetu ispisani stihovi Ivana Gorana Kovačića za koje nije jasno na koga se odnose, a i sam je cvijet apstraktna poruka bez jasna značenja“.

Inače, glasoviti arhitekt Bogdanović ranih devedesetih naprosto je pobjegao iz Miloševićeve Srbije te umro u Beču. A, kao što je znano, Gorana su ubili četnici… pa možda, u biti, to smeta vladiki Jovanu te, evo, skupa s Porfirijem i velikosrpskim tandemom Vučić & Dodik jedva čeka podignuti svetilište za (fantomskih) 700 000 žrtava.

Tako to radi, kazao bi aktualni patrijarh srpski, zreo narod…