PIŠE VIŠNJA STAREŠINA/Slobodna Dalmacija
Eric Zemmour živi svoje snove. Diljem Francuske promovira svoju novu knjigu “Francuska još nije rekla svoju posljednju riječ”, koja slovi kao njegova politička platforma za francuske predsjedničke izbore u travnju sljedeće godine. Iako službeno još nije najavio predsjedničku kandidaturu, ona se podrazumijeva. Njegovi skupovi izgledaju više kao predizborna kampanja nego kao promocija knjige. Iskusni politički novinar, koji je u 35 godina novinarske karijere radio u više pisanih medija (uključujući i Le Figaro) i bio stalni politički analitičar na više televizija (uključujući i javni televizijski servis France 2), ovih dana ubrzano postaje nova zvijezda francuske političke desnice. Njegovi politički sljedbenici, među kojima ima mnogo mladih, dočekuju ga ispred krcatih dvorana kao rock-zvijezdu. Privlači ih njegova retorika usmjerena na kritiku francuske i europske migracijske politike i globalizacije, njegova upozorenja o kraju Francuske nastavi li se trend demografskog rasta muslimanskog stanovništva i zapadnjačkog podčinjavanja islamu. U kritici političkog islama i globalizacije Zemmour je desnije od Marine le Pen. Već ga nazivaju – francuskim Trumpom…
Kao novinar-politički analitičar Zemmour je više puta bio suđen zbog rasističkih komentara i više je puta iz istih razloga morao napustiti medije za koje je radio. Ali uvijek bi našao nove medijske angažmane. Jer, Zemmour je nadasve zanimljiv i vješt polemičar. A sad, kada je zakoračio u svijet politike, slovi za najobrazovanijeg i intelektualno superiornog kandidata na cijeloj francuskoj političkoj pozornici. Iako još uvijek nije službeni predsjednički kandidat, u istraživanjima javnog mnijenja već je, sa 17 posto potpore, preskočio Marine le Pen (15 posto).
Njegov rast političke popularnosti posljednjih tjedana je gotovo strelovit – u samo mjesec dana potpora mu je porasla sa 7 na 17 posto. Nije mu naškodila ni naslovnica Paris Matcha na kojoj je uslikan u bliskom kupanju, s “jako bliskom suradnicom”, 35 godina mlađom šeficom svojih komunikacija Sarah Knafo, u predahu promocijske turneje po Azurnoj obali. Čak mu je nakon te objave popularnost znatno porasla. Nije Francuska Amerika pa da Zemmour mora objašnjavati zašto konzervativni novinar-političar, poznat po obiteljskoj diskreciji i dugovječnom skladnom braku s uspješnom odvjetnicom Mylene Chichportich, odjednom prakticira blisko kupanje s mladom asistenticom. Pitanje je samo je li mu sliku i naslovnicu “smjestio” aktualni predsjednik Macron. Ili je i ona dio Zemmourova vlastita marketinga. Jer Zemmour je hodajuća provokacija, politički nekorektna, ali intelektualno najčešće superiorna sugovornicima.
Njima je neugodno i slušati kad on počne razvijati tezu o zamjeni stanovništva podupirući je osobnim primjerom – da u pariškom kvartu u Chateau Rouge, u kojem je rođen i odrastao kao dijete alžirskih Židova, danas žive isključivo crnci i da se on više ne usudi ondje kročiti. Nakon toga ga optuže da bi on uveo Francusku u rat, a on im odgovora da građanski rat u Francuskoj već traje i da ga nije započeo on.
S takvim političkim izričajem Zemmour izvjesno ne može postati francuski predsjednik. I on to izvjesno jako dobro znade. No njegova je uloga u francuskim izborima vrlo značajna i gotovo je inženjerski projektirana kao stvarna potpora drugoj izbornoj pobjedi aktualnog predsjednika Macrona. Macron, kao kandidat globalnog financijskog kapitala, s lakoćom je (i također uz pomoć izbornog inženjeringa) osvojio prvi predsjednički mandat, nakon što je financijskom aferom iz predsjedničke utrke eliminiran tada ozbiljni republikanski kandidat Francois Fillon (navodno je supruzi Penelope za fiktivni posao isplatio 375.000 eura). Tako je francuska umjerena republikanska desnica praktički eliminirana iz izborne utrke. A u drugome krugu, protiv politički marginalizirane i okužene Marine le Pen, Macron je glatko umarširao u Elizejsku palaču.
Na sljedećim izborima Zemmourova misija nije pobijediti Macrona, već pokupiti dio glasača Marine le Pen i dio glasova budućeg republikanskog kandidata, kako bi u drugom krugu mogao izgubiti od Macrona, koji je francuski izabranik dubokog kapitala za projekt federalizacije EU-a. No Zemmour ima i drugi dio misije: podignuo je desnu antimigracijsku retoriku na višu intelektualnu razinu, uz iznimno izravno adresiranje problema. Time praktički prisiljava Macrona, ili ako hoćete olakšava mu, zaokret u migracijskoj politici i (još) odlučniji stav prema političkom islamu, od onog što je već počeo provoditi. Jer, Francuska uistinu sjedi na buretu baruta i živi u dva odvojena društva. I za takvo stanje uistinu nije kriv Zemmour, već je njegov politički uzlet posljedica takvog stanja.
A Eric Zemmour? Zabavlja se bolje nego ikad. Prodaja najnovije knjige je fantastična – 130.000 primjeraka u prva tri tjedna. Zarađuje bolje nego ikad, a osigurava si i ubuduće uzlazni trend. Kupa se s mlađahnim suradnicama. Ukratko, spaja ugodno s korisnim. Baš kao što priliči odabranim pjevačima, pardon novinarima-analitičarima u izbornom političkom inženjeringu.