Kako je – zapravo je li?! – Milorad Dodik u dva desetljeća prošao put od „djeteta s Kozarice gdje ne rađa majka izdajice“ do führera iz Laktaša, kako ga danas vide bošnjački “besmrtnici”?
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Možda je neprimjereno da danas Hitlera priziva ratni huškač iz kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, ali potkraj prošloga tjedna u beogradskom je Danasu objavljen autorski tekst Vuka Draškovića u kojem je taj kum vojvode Šešelja prizvao führera.
Naime, pod uznemirujućim naslovom Pred vratima rata, nekadašnji osnivač zločinačke Srpske garde podsjeća na staru istinu kako se, u biti, povijest ponavlja i kao tragedija i kao farsa, lakrdija.
Tragedija – neizbježna
„Ali i farsa“, veli Vuk koji je, navodno, u međuvremenu promijenio ćud, „neizbježno završava kao tragedija“. Razlažući dalje ovu svoju (startnu) filipiku, autor se vraća u rane tridesete prošloga stoljeća i konstatira kako je nacionalizam Adolfa Hitlera počeo kao lakrdija, a „tadašnje demokratske države – prije svih, Britanija, Francuska i SAD – igrale su ulogu klaunova u Hitlerovu cirkusu“, piše ex-političar (i književnik), koji je se uoči posljednjeg (?!) rata na ovim prostorima široj javnosti predstavio tvrdnjama da su Srbi na ovom jugoslavenskom prostoru biološki najjača nacija, povijesno najutemeljenija. A da tomu nije tako, baš ga je povijest demantirala.
Uz to, Drašković podsjeća kako je Hitler naprosto hipnotizirao svojim mirotvorstvom. „Ja o ratu ne razmišljam ni u snu samome“, govorio je tih predratnih godina. A Vukov sat povijesti, zapravo je poruka kako suvremeni svijet, napose tzv. Zapadni Balkan, u biti doživljava reprizu svijeta od prije gotovo sto godina. A s tom tezom korespondira – ni manje ni više – negoli Bosanska akademija nauka i umjetnosti Kulin ban, koja, gotovo istovremeno s Draškovićem, poručuje: „Ne možemo imati i mir u BiH i Hitlera iz Laktaša“. Pretjerano?! Neka svatko sudi iz vlastita iskustva i rakursa.
Ipak – i Milorad Dodik, baš kao i slavni mu predšasnik, uporno priziva secesiju „boljeg dijela BiH“ i tvrdi kako se to može realizirati mirnim putom. (navodno je čak sedam država EU-a spremno prihvatiti tu njegovu opciju…) K’o, eto, Česi i Slovaci uz šampanjac… Što je, dakako, farsa ravna doista onim führerovskim tlapnjama o miru.
Može li kotač povijesti – unatrag?!
Jer, činjenica je kako Baja čini sve kako bi održao političku napetost, slijedom čega oni koji se sjećaju ozračja iz ranih devedesetih prošloga stoljeća ne spavaju mirno. Njegova najava kako će ukinuti suglasnost na formiranje Oružanih snaga BiH i na formiranje Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća te da će sve ono što su visoki predstavnici dali u nadležnost BiH vratiti u nadležnost entitetu Republika Srpska, zbilja je najozbiljniji udar na ustavni poredak Bosne i Hercegovine još od Daytona. Može, dakako, tako preparirati domoljubnu javnost u svome entitetu, ali vratiti kotač povijesti? Teško…
No, bošnjački „besmrtnici“ okupljeni u više-manje živopisnu akademiju Kulin ban reagiraju iz doboke defanzive, ili pak poput Esada Durakovića pišu pismo-tužbalicu visokom predstavniku međunarodne zajednice koji tek što je stigao u bijelu kuću na Miljacki, a, evo, taj ga akademik (jedne druge akademije), kojemu je, inače, pred očima neprestano nekakav srpsko-hrvatski pakt protiv BiH, nutka na odlučnu intervenciju. Štoviše, Duraković misli, ukoliko Christian Schmidt ne smijeni Dodika, Bošnjaci će doživjeti sudbinu Rohinja. Što u sjećanje priziva još jednog akademika, pokojnoga Muhameda Filipovića, koji je davno, baš nekako u vrijeme političkoga uspona drugara Mile, opominjao kako Bošnjacima prijeti sudbina Palestinaca…
Escobar i (njegov) Dodik
No kad smo već kod novije povijesti, vrlo je aktualna jedna zanimljiva koincidencija. Kada je početkom listopada Joe Biden imenovao trojku za discipliniranje neposlušnih bh. političara, među njima je promoviran i specijalni izaslanik američkog predsjednika za Zapadni Balkan Gabriel Escobar, diplomat s bogatim balkanskim, poglavito ex-jugoslavenskim, iskustvom. Zanimljiv je, međutim, podatak iz životopisa toga Amerikanca zloglasnoga prezimena: što je 1998., kada je Dodik preuzeo premijersku funkciju u RS-u, to bilo uz nemalu pomoć međunarodne zajednice. A tada je na čelu Kancelarije OHR-a u Banjoj Luci bio upravo taj karijerni diplomat. Iz toga je vremena ostala (istinita) doskočica kako je Baja instaliran u premijersku fotelju uz pomoć tenkova.
Kako bilo, Escobar je nakon toga imenovan za šefa Ureda Veleposlanstva SAD-a u središnjem gradu Srpske. Sad se, evo, vraća na mjesto zločina. I to baš u trenutku kada bošnjačka (akademska i ina) javnost u njegovu nekadašnjem (?) pulenu vidi führera. Farsa, lakrdija, tragedija…?
Nema, međutim, znaka pitanja iza konstatacije kako (već) živimo lakrdiju. Posljednji je primjer ovotjedni beogradski sastanak posvećen obilježavanju 60 godina Pokreta nesvrstanih na koji su pozvana sva tri člana Predsjedništva BiH. Bošnjački se tandem Komšić & Džaferović oglušio pozivu, a srpski član je, nakon što se u nedjelju sastao sa šefom ruske diplomacije Sergejom Lavrovom, ostao u Beogradu i nazočio tom nekrofilnom skupu koji je njegov srbijanski jatak Aleksandar Vučić iskoristio za vlastitu promociju. Ali, naglasio je, kako neće iznositi stavove kolektivnog bh. rukovodstva, kako što običavaju, veli, bošnjački šarlatani, nego (samo) eresovske.
Tko je ovdje – budalaš?!
Komšiću, koji nikako ne razumije kako je važno biti za stolom kada se (i) o BiH razgovara, zasmetala je (samo) forma. „Ja ne znam ko je tu budalastiji, Dodik koji kaže da ne nastupa u ime BiH pa onda sjedi pod imenom BiH i pod zastavom BiH, ili onaj ko ga je pozvao takvog znajući kakve će budalaštine iznositi“, uzvratio je Džaferović bošnjački cimer u Titinoj 16. A nije li, zapravo, budalaština to što se u Beogradu na skupu – ili možda komemoraciji? – nesvrstanim nije pojavio političar koji u kabinetu drži Broza (na ulju)?! Mora da se Tito u grobu okretao…
No bošnjački su pravednici Komšić & Džaferović otputovali na Međunarodni forum posvećen sjećanju na holokaust i borbi protiv antisemitizma u Malmeu, gdje ih je zatekla vijest kako se od ove srijede u Republici Srpskoj ne primjenjuje Inzkov zakon o nekažnjavanju negiranja genocida. Budalaština?! Vjerujem kako će to tako definirati neumorni relativizator ubačen u hrvatski fotelju u troglavom bh. državnom vrhu.
Ali, već i podsjećanje na Escobarove prve (davne) korake u Bosni napaćenoj, svjedoči koliko dugo traje taj „budalaš“, ili, kazali bi rečeni akademici: Hitler iz Laktaša. Zato mi se puno realnijom čini ocjena bivšega srpskog člana Predsjedništva BiH Mladena Ivanića koji je početkom tjedna na Federalnoj televiziji kazao kako vjeruje da je Dodik prelomio i kako će ići do kraja.
Ili: „Do istrage vaše ili naše“, što bi kazao onaj starostavni velikosrpski intelektualac Nikola M. Stojanović.