Akademik Paar »presudio« raspravi o vjeri i znanosti

»Robovanje znanstvenim dogmama utječe na zaustavljanje napretka«

Nikakve suprotnosti između znanosti i vjere nema, istaknuo je akademik Vladimir Paar na tribini »Znanost i vjera« | Foto: GK/M. Pandžić

Nikakve suprotnosti između znanosti i vjere nema, istaknuo je akademik Vladimir Paar na tribini »Znanost i vjera« | Foto: GK/M. Pandžić
»Stara teorija o vječnom svemiru nije imala ni jedan dokaz. Ovdje je dokaz o koegzistenciji znanosti i vjere. Znanost je imala pogrješno početno stajalište, kasnije su se počeli pojavljivati dokazi te su ispravljena pogrješna stajališta znanosti«, ustvrdio je akademik Paar.

»Nikakve suprotnosti između znanosti i vjere nema. To je posljedica samo nedovoljnoga poznavanja problematike«, istaknuo je na početku svojega izlaganja istaknuti hrvatski akademik Vladimir Paar na tribini »Znanost i vjera« u utorak 23. veljače u Studentskom domu Stjepana Radića u Zagrebu.Podsjetio je da su »1900. godine svi znanstvenici vjerovali u znanstvenu teoriju o vječnom svemiru, da je svemir oduvijek postojao i uvijek će postojati«. »To nije nikad znanstveno dokazano«, istaknuo je Paar. Kako je pojasnio, istodobno u crkvama svećenici su propovijedali da svemir nije vječan. Govorili su da je svemir u određenom trenutku stvorio Bog te da postoji trenutak stvaranja svijeta. Tu vidi Paar suprotnost stajališta vjere i znanosti.

»Tada mladi Einstein izvodi u svojoj općoj teoriji relativnosti pojednostavnjenu teoriju. I dobiva jednadžbu za razvoj svemira. Rješenje jednadžbe svemira je da svemir nije vječan, nego se ili stalno širi ili se stalno skuplja, prema tomu nije vječan. Veliki Einstein je potom, robujući znanstvenoj dogmi prema kojoj je to nemoguće, napravio ono što se radi u praktikumima, malo se naštima rezultat prilikom pokusa. Einstein je gledao kako da spasi jednadžbu i pretvori je u jednadžbu u kojoj će svemir biti vječan. Pronašao je i koji matematički član treba uvrstiti u jednadžbu da bi se dokazalo da je svemir vječan«, rekao je Paar.

»Nakon objave njegova znanstvenoga rada svi su znanstvenici bili oduševljeni, osim dvojice matematičara i fizičara. Jedan od njih dvojice ubrzo je umro, a drugi je bio svećenik. Riječ je o Georgesu Lemaîtreu koji je, riješivši Einsteinovu jednadžbu, uvidio da se Einstein prevario«, ustvrdio je Paar, pojasnivši da se taj svećenik pitao je li Einsteinov izvod ispravan ili je Einsteinovo robovanje znanstvenim dogmama pogrješno.

»Bez toga člana u jednadžbi dobio je da se svemir širi i steže. Svemir je sve manji kad se vraća u prošlost. I Lemaître je taj zametak svemira nazvao svemirsko jaje. Što se dogodilo u trenutku nula? Došlo je do nezamislive najveće moguće eksplozije koja se počela širiti. Silinom toga početnoga praska svemir se širi. Nova teorija postanka svemira jednim fantastičnim praskom iz jedne točke, to je teorija Big bang. Svi su ga potom napali. Bio je uporan, ali su ga ismijavali. Jednom prilikom je Georges Lemaître držao predavanje u Sjedinjenim Američkim Državama, u Kaliforniji, te je nakon predavanja iz zadnjega reda ustao čovjek koji je rekao: ‘Napokon moram priznati da tako dugo nisam čuo tako zanimljivu teoriju.’ Potom je sjeo. To je bio Einstein. Ne znamo što je ponukalo Einsteina da to kaže, ali znamo da je Lemaîtreova teorija u to doba dobila i znanstvene dokaze.«

Kako je pojasnio akademik Paar, tada je proradio teleskop kojim se otkrilo da se galaksije odmiču od nas te se tako dokazuje da se svemir širi na sve strane te je to izravan dokaz Lemaîtreove teorije Velikoga praska. Tu su teoriju uz Einsteinovu podršku znanstvenici širom svijeta prihvatili te se ubrzo cijeli svijet znanosti preokrenuo.

»Stara teorija o vječnom svemiru nije imala ni jedan dokaz. Ovdje je dokaz o koegzistenciji znanosti i vjere. Znanost je imala pogrješno početno stajalište, kasnije su se počeli pojavljivati dokazi te su ispravljena pogrješna stajališta znanosti«, ustvrdio je akademik Paar.

»Sad ću iznijeti primjer iz evolucije života. Radi se o šifri života. Ima puno argumenata da su čovjek i čimpanza imali zajedničkoga pretka prije šeststo milijuna godina. To bi se zaključilo na temelju genoma, životne šifre. Međutim, takav fosil nije pronađen te prijelazni oblici iz jednostavnijih u složenije vrste nisu nikad pronađeni«, objasnio je hrvatski fizičar.

»Sa svojim timom sudjelovao sam u istraživanju o različitosti genoma čovjeka i čimpanze. Genom je šifra života, fantastična šifra koja je zapisana od četiri slova – acgt. Taj tekst je šifra života koja se nalazi u svakoj stanici, a u njoj je zapisano sve o našem imunosnom i fiziološkom sustavu, rastu našega tijela i radu naših organa. Riječ je o zapisu od 3 milijarde i 300 milijuna slova, a znanost je zna pročitati. Znanost zna pročitati tu šifru i te šifre se istražuju. Međutim, do prije nekoliko godina smatralo se da je 99 % te šifre smeće, odnosno neupotrebljivo, a to je bilo također znanstvenom dogmom koja je oborena prije nekoliko godina«, naglasio je.

»Primjenjujući matematičke metode teorijske fizike, moj tim i ja tražimo korelacije u tim životnim šiframa. I dobivamo fascinantne rezultate. To je tek početak razumijevanja. Otkrili smo jednu strukturu dugačku sto tisuća slova, što smo tražili i kod čimpanze. Ako se geni razlikuju za 1,6 %, onda bi se trebali i naći kod čimpanze, međutim čimpanza ima 0 tih elemenata, orangutan 0, gorila 0 i miš 0. Apsolutno nemoguće da nastane tolika velika razlika između čimpanze i čovjeka. Nije mogla nastati novim prirodnim zakonima. Još jednom smo pokazali da robovanje znanstvenim dogmama utječe na zaustavljanje napretka znanosti i sprječava dolazak do upravo fantastičnih spoznaja«, ustvrdio je akademik Paar.

Piše: Marija Pandžić/Glas Koncila