OTKRIVANJE TAJNE Kako nastaju filmski hitovi?

Objavio Jeronim Ban/portal Glasa koncila

Dokumentarna serija o produkciji velikih hitova pod nazivom »Filmovi naših života« autora Briana Volk-Weissa bavi se hollywoodskim filmovima iz osamdesetih i devedesetih, a do sada su izišle dvije sezone po četiri epizode. U prvoj su »Prljavi ples« (1987.), »Sam u kući« (1990.), »Istjerivači duhova« (1984.) i »Umri muški« (1988.), a u drugoj »Povratak u budućnost« (1985.), »Zgodna žena« (1990.), »Jurski park« (1993.) i »Forrest Gump« (1994.)

Postoje filmovi koji uspješno odolijevaju zubu vremena te nakon više desetljeća od nastanka ostaju zanimljivi i starijim i mlađim naraštajima gledatelja. Ti filmovi nisu nužno bili ni skupi ni ispunjeni zvijezdama u glavnim ulogama niti su ih uvijek snimale najsposobnije ekipe. Ponekad je produkcija započinjala s polugotovim i, na prvi pogled, neobećavajućim scenarijem i neriješenim pitanjima u vezi s proračunom i nužnim specijalnim efektima. Neki od tih filmova uspjeli su unatoč tomu što producenti nisu mogli dobiti glumce koje su željeli, a neki su uspjeli baš zato što su tijekom započetoga snimanja neki glumci i glumice zamijenjeni drugima. U tu skupinu mogu se svrstati filmovi kao što su »Povratak u budućnost« (1985.), »Umri muški« (1988.) i »Sam u kući« (1990.), a priču o nastanku tih i drugih velikih hitova iz osamdesetih i devedesetih podijelio je s gledateljima Brian Volk-Weiss u Netflixovoj dokumentarnoj seriji »Filmovi naših života« (»The Movies That Made Us«, 2019. – 2021.). Volk-Weiss američki je filmski i televizijski producent i redatelj (osnivač je i trenutačni izvršni direktor tvrtke Nacelle Company i Comedy Dynamics), koji je također tvorac, producent i povremeni redatelj Netflixovih serija »Igračke naših života« (»The Toys That Made Us«, 2017. – 2019.) i »Blagdanski filmovi naših života« (»The Holiday Movies That Made Us«, 2020.)Recept za uspjeh?

Jedna od najčešćih (i sada već pomalo otrcanih) hollywoodskih šala jest da za uspjeh filma treba osigurati tri stvari: 1. lokaciju, 2. lokaciju i 3. lokaciju. Naravno, bez lokacije za snimanje mogu samo oni koji rade animirane ili možda eksperimentalne filmove, a za igrani film treba osigurati još štošta drugo, ali bez dobre priče, odnosno dobroga scenarija nema ni dobroga filma. Netflixova serija »Filmovi naših života« bavi se ponajviše upravo time: kako se unutar produkcijskih kompanija biraju perspektivni scenariji i kako se adaptiraju i mijenjaju s obzirom na najvažnije faktore za realizaciju cijeloga projekta, a to su, uz izvršne producente, koji, po definiciji, osiguravaju proračun, i izbor redatelja, glumaca i produkcijskoga tima, među kojim je, čini se, Volk-Weissu najzanimljivija ekipa koja se bavi specijalnim efektima. To je zasigurno jedan od razloga zašto je Volk-Weiss, uz spomenute, u skupinu »filmova naših života« svrstao još nekoliko filmova u kojima su specijalni efekti imali važnu ulogu, a to su »Istjerivači duhova« (1984.), »Jurski park« (1993.) i »Forrest Gump« (1994.). U tom kontekstu posebno je zanimljiva (i pomalo tužna) priča o Philu Tippettu čija je ekipa za film »Jurski park« trebala izraditi stop-motion animaciju dinosaura, ali su producenti odlučili umjesto toga za većinu ključnih scena koristiti se kompjutorskom animacijom (CGI), čime je u konačnici završila njegova karijera u igranom filmu. Ono što je za Tippetta bila jako loša vijest, za Stevea »Spaza« Williamsa bila je odlična vijest jer je on kao stručnjak za kompjutorsku animaciju dobio posao na filmu tada već slavnoga Stevena Speilberga.

»Jurski park« već je u produkciji bio prepoznat kao veliki potencijal za megahit dobrim dijelom zahvaljujući izvrsnim specijalnim efektima koji su u to vrijeme ulazili u najinventivnije i najsuvremenije tehnike. Iz današnje perspektive može se reći da je »Jurski park« bio revolucionaran film i svojevrsna prekretnica od koje se stop-motion animacija prestaje upotrebljavati kada i ako se određeni posao može efikasnije odraditi kompjutorskom animacijom. Za Phila Tippetta to je bila prekretnica u negativnom smislu, ali je za utjehu dobio Oscara za vizualne specijalne efekte, kao i Dennis Muren, Williamsov šef koji je imao velike skepse prema »Spazovim« idejama, ali u tom kontekstu nisu ni prvi ni zadnji nagrađeni filmaši koji su se prevarili u svojim predviđanjima u vezi s iskoristivošću tehnologije u filmskoj i televizijskoj produkciji. Jedna od pouka jest da zapravo ne postoji siguran i savršen recept za uspješan film, ali sigurno je da uspješni specijalni efekti (koji su napravljeni tako da ih gledatelj i ne primijeti) znatno pridonose sveukupnomu dojmu.Autorski ili timski pristup?

Tko je dovoljno strpljiv i ogleda odjavnu špicu današnjih igranih filmova do kraja, vrlo će se često susresti s više stotina imena podijeljenih u nekoliko kategorija, među kojima su vizualni specijalni efekti podijeljeni u više podskupina, a navode se, među ostalim, i vozači kamiona s opremom! To je jedan od vidljivijih primjera kako se u dobro organiziranoj produkciji poštuje svatko tko na bilo kakav način pridonosi ostvarenju cilja, a to je što kvalitetniji film. Može se ipak reći da je redatelj najvažnija osoba za određivanja tona cijeloga filma i na filmskom setu bavi se prije svega glumcima, a tijesno surađuje s direktorom fotografije, svojim asistentom i, htio ili ne htio, producentima kada postoji neki važan organizacijski razlog. Ponekad redatelj mora ili želi odrađivati i poslove direktora fotografije, umjetničkoga direktora (dizajn mizanscene) i drugih profesionalaca na setu, ali tada postoji opasnost da strada suradnja s glumcima, koji budu zapostavljeni. Volk-Weiss za svoju dokumentarnu seriju odabrao je filmove u kojima je suradnja između svih članova tima bila, u najmanju ruku, zadovoljavajuća, a suradnja između redatelja i glumaca izvrsna unatoč povremenim sudaranjima snažnih osobnosti. Nakon što u svakoj epizodi predstavi osnovni sinopsis filma i prvi nacrt scenarija ili rane konceptualne ideje prelazi na (često) niz studijskih odbijanja, problema s proračunom, problema glumačke i produkcijske ekipe i još mnogo toga na putu stvaranja nekih od najomiljenijih filmova iz osamdesetih i devedesetih. Sve to kulminira u posljednjih pet ili deset minuta koji pokazuju koliko je svaki film bio uspješan i kakav je učinak imao na industriju.Pouka za mlade filmaše

Naracija je, kao i u »Igračkama naših života«, nestašna i ponekad zajedljiva, ali ne preko granice dobroga ukusa. Intervjui s produkcijskom i glumačkom ekipom nude mnoštvo zanimljivih detalja i duhovitih štikleca koji se događaju pri snimanju, što bi posebno moglo zanimati, ali i educirati mlade filmaše. Neki su intervjui možda mogli dati dodatnu vrijednost, ali producenti, čini se, nisu mogli doći do komentara Brucea Willisa o »Umri muški« ni Billa Murraya o »Istjerivačima duhova«, ali unatoč tomu cijela produkcija ostavlja dojam kvalitetne, informativne i promišljene priče koja će, treba se nadati, dobiti i nastavak.

IZVORPrilika br. 9/2021.