AUKEN: Dobrodošli u 2030.: Ne posjedujem ništa, nemam privatnost, a život nikad nije bio bolji

Ida Auken/Konzerva.hr

Članak izvorno objavljen 10.11.2016. godine.

Dobrodošli u godinu 2030. Dobrodošli u moj grad — ili bolje da kažem, “naš grad”. Ja ne posjedujem ništa. Ne posjedujem automobil. Ne posjedujem kuću. Ne posjedujem nikakve aparate niti bilo kakvu odjeću.

Možda vam se to čini čudnim, ali za nas u ovom gradu to ima savršenog smisla. Sve što ste smatrali proizvodom, sad je postalo usluga. Imamo pristup prijevozu, smještaju, hrani i svim stvarima koje su nam potrebne u svakodnevnom životu. Jedna po jedna, sve te stvari su postale besplatne, stoga na kraju nije imalo smisla posjedovati ih.

Najprije je komunikacija postala digitalizirana i besplatna za sve. Potom, kad je čista energija [tu bi već svima trebalo postati jasno da lažu ko psi] postala besplatna, stvari su se počele brzo odvijati. Cijena prijevoza dramatično je pala. Više nam nije imalo smisla posjedovati automobile, jer bismo za nekoliko minuta mogli pozvati vozilo bez vozača ili leteći automobil za duža putovanja [a što ako netko poželi voziti automobil?]. Počeli smo se prevoziti na mnogo organiziraniji način kad je javni prijevoz postao lakši, brži i praktičniji od automobila. Sad mi je teško povjerovati da smo prihvaćali gužve i zastoje u prometu, a da ne spominjem onečišćenje zraka od motora s unutarnjim izgaranjem. Što smo dovraga mislili?

Ponekad koristim bicikl kad idem vidjeti neke od svojih prijatelja. Uživam u vježbi i vožnji. Nekako tjera i dušu da krene na put. Smiješno je kako se čini da neke stvari nikad ne gube uzbuđenje: hodanje, bicikliranje, kuhanje, crtanje i uzgajanje biljaka. Ima savršenog smisla i podsjeća nas na to kako je naša kultura nastala iz bliskog odnosa s prirodom [još jedna teška glupost. Iz prirode je oduvijek dolazila najveća prijetnja čovječanstvu.]

U našem gradu mi ne plaćamo bilo kakvu najamninu, jer netko drugi koristi naš slobodni prostor kad god nam ne treba. Moja dnevna soba služi za poslovne sastanke kad nisam tamo.

S vremena na vrijeme, odlučit ću kuhati za sebe. To je lako — potrebnu kuhinjsku opremu isporučuju mi na vrata u roku nekoliko minuta. Otkako je prijevoz postao besplatan, prestali smo sve te stvari trpati u naš dom. Zašto držati aparat za kuhanje tjestenine i kuhalo za palačinke nagurane u našim ormarićima? Možemo ih jednostavno naručiti kad nam zatrebaju.

To je također olakšalo proboj kružne ekonomije. Kad se proizvodi pretvore u usluge, nitko nema interesa za stvari s kratkim životnim vijekom. Sve je dizajnirano za trajnost, popravljivost i recikliranje. Materijali brže protječu u našoj ekonomiji i mogu se prilično lako transformirati u nove proizvode. Čini se kako su environmentalistički problemi daleko, budući da koristimo samo čistu energiju i čiste metode proizvodnje [još jednom, laž]. Zrak je čist, voda je čista i nitko se ne bi usudio dirati zaštićena područja prirode [u kojima će, pretpostavljam, uživati naši gospodari] jer ona predstavljaju takvu vrijednost našem blagostanju. U gradovima imamo dovoljno zelenih površina, biljaka i drveće posvuda. Još uvijek ne razumijem zašto smo u prošlosti betonirali sva slobodna mjesta u gradu.

Kupovina? Ne mogu se baš sjetiti što je to. Za većinu nas, to je pretvoreno u odabir stvari za korištenje. Ponekad mi je to zabavno, a ponekad jednostavno želim da to algoritam učini umjesto mene. On do sad poznaje moj ukus bolje od mene.

Kad su AI i roboti preuzeli toliko dio našeg posla, odjednom smo imali vremena dobro jesti, dobro spavati i provoditi vrijeme s drugim ljudima. Koncept udarnog termina više nema smisla, budući da posao koji radimo možemo obaviti u bilo koje vrijeme. Zapravo ne znam bih li to uopće nazvala poslom. To je više nalik vremenu za razmišljanje, vremenu za stvaranje i vremenu za razvijanje.

Neko vrijeme sve je bilo pretvoreno u zabavu i ljudi se nisu željeli zamarati teškim pitanjima. Tek smo u posljednji tren saznali kako sve te tehnologije iskoristiti u bolje svrhe od jednostavnog ubijanja vremena.

Moja najveća briga su svi ljudi koji ne žive u našem gradu. One koje smo izgubili na putu. Oni koji su odlučili da je sva ta tehnologija postala previše. Oni koji su se osjećali zastarjelima i beskorisnima kad su roboti i AI preuzeli veliki dio naših poslova. Oni koji su se naljutili na politički sustav i okrenuli se protiv njega. Oni žive drugačijim životom izvan grada [da, sigurno bi ih ostavili na miru.]. Neki od njih formirali su male samoopskrbljujuće zajednice. Drugi su jednostavno ostali u praznim i napuštenim kućama u malim selima iz 19. stoljeća.

S vremena na vrijeme iznerviram se zbog činjenice da nemam pravu privatnost. Ne mogu otići nikamo, a da ne budem registrirana. Znam da je, negdje, zabilježeno sve što radim, mislim i sanjam. Samo se nadam da to neće nitko iskoristiti protiv mene.

Sve u svemu, to je dobar život. Mnogo bolji od puta na kojem smo bili, gdje je postalo više nego jasno da ne možemo nastaviti istim modelom rasta. Događale su nam se sve te užasne stvari: bolesti životnog stila, klimatske promjene, izbjeglička kriza, degradacija okoliša, potpuno zakrčeni gradovi, zagađenje vode, zagađenje zraka, socijalni nemiri i nezaposlenost [sve to su uzrokovali ISTI ljudi koji nam sad nude ovakva “rješenja”]. Izgubili smo previše ljudi prije nego što smo shvatili da stvari možemo raditi drugačije.

Ovaj blog napisan je uoči godišnjeg sastanka Vijeća globalne budućnosti Svjetskog ekonomskog foruma.

Ida Auken je članica Mladih globalnih lidera i Vijeća globalne budućnosti gradova i urbanizacije Svjetskog ekonomskog foruma.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORForbes