ŠTO CRKVA UČI O KREMIRANJU POKOJNIKA Zašto se ne smije kod kuće čuvati pokojnikov pepeo?

Objavio Glas Koncila

Foto: Shutterstock

Možda naslov moga e-maila »Sprovodna postupanja kod ukopa urne« ne odražava smisao moga pitanja. Naime, nedavno sam prisustvovao pogrebu na kojem je pokojnik bio spaljen i umjesto tijela pokapao se pepeo pokojnika. Sve to je bilo uz pogrebni obred katoličkoga svećenika.

Moje je pitanje je li to dopušteno i ako jest, da malo objasnite kada i kako je to dopušteno jer mislim da je kršćanski da se pokapa ostatak osobe nakon smrti, a ne pepeo preminuloga. Možda bi to bilo dobro objasniti i napisati u jednom od sljedećih brojeva Glasa Koncila jer mislim da je pitanje interesantno za širi krug vjernika.

Marijan Grbac

Sve nas Katekizam Katoličke Crkve jasno poučava: »S tjelesima pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju u vjeri i nadi uskrsnuća. Pokopati mrtve djelo je tjelesnog milosrđa; jest iskazivanje časti djeci Božjoj, hramovima Duha Svetoga. Autopsija leševa može biti moralno dopuštena s razloga zakonske istrage ili znanstvenog istraživanja. Dragovoljno darivanje organa poslije smrti zakonito je i može biti zaslužno. Crkva dopušta spaljivanje mrtvih tjelesa (kremiranje), ako ta odluka ne dovodi u pitanje vjeru u uskrsnuće tijela« (KKC, br. 2300 i 2301).Glede kremiranja došlo do promjene stava Crkve

Kao što vidite, Crkva uči jasno i izričito kako treba postupati s tijelima naših pokojnika, no nigdje ne postoji izričit crkveni propis kojim bi se dopustilo kremiranje, to jest spaljivanje ljudskoga tijela. No ono se ne zabranjuje, osim kod svih onih slučajeva – kao što je jasno iz navedenoga dijela Katekizma – kada bi se to željelo zbog protuvjerskih motiva ili razloga. Naime, Crkva kroz povijest nije imala otvoreno stajalište o kremiranju jer se na taj način zapravo protivila relativiziranju vjere u uskrsnuće tijela koje su nametale razne protuvjerske, protucrkvene i protuklerikalne skupine kao što su ateisti i materijalisti koji su to činili kroz stoljeća. Kada je u Crkvi došlo do spoznaje da nisu svi oni koji se odlučuju za kremiranje ujedno i protivnici crkvenoga naučavanja o uskrsnuću tijela, došlo je i do promjene stajališta 60-ih godina prošloga stoljeća, novi je Obrednik crkvenoga sprovoda ukinuo različite zabrane i dopustio slavljenje sprovoda i na mjestu kremiranja, a Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine ukinuo je kazne za kremiranje, no to ne znači da Crkva potiče kremiranje, a ne redoviti ukop pokojnika.Nedopustivo ono što očituje nekršćanski pogled na smrtČuvanje pepela na svetom mjestu »može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice«. »Na taj način, nadalje, izbjegava se mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može prije svega doći nakon što prođe prvi naraštaj, kao i zbog neprilična ili praznovjerna postupanja. Zbog gore navedenih razloga, čuvanje pepela u kućama nije dopušteno.

Vjerujemo da će Vama i ostalim našim čitateljima korisno biti upravo čitanje Naputka iz 2016. godine, koji je objavila Kongregacija za nauk vjere pod naslovom »Ad resurgendum cum Christo – o pokapanju pokojnika i čuvanju pepela u slučaju kremiranja«. Naputak je objavljen na svetkovinu Blažene Djevice Marije na nebo uznesene 15. kolovoza, preveden u »Službi Božjoj« (1/2017) te već u prvom broju podsjeća da je za »uskrsnuće s Kristom potrebno i umrijeti s Kristom«, kao i na naputak »Piam et constantem« od 5. srpnja 1963. u kojem se navodi »’da se vjerno čuva običaj da se tijela preminulih vjernika pokapaju’, nadodajući međutim da se kremiranje ‘po sebi ne protivi kršćanskoj vjeri’ i da se ne uskraćuju sakramenti ili sprovod onima koji su odlučili da im se tijelo nakon smrti kremira, pod uvjetom da ta odluka nije ‘posljedica nijekanja kršćanskih dogmi, ili posljedica sektaškoga duha, ili pak mržnje protiv katoličke vjere i Crkve’«. »U međuvremenu praksa kremiranja uvelike se proširila u mnogim zemljama, ali u isto vrijeme počele su se širiti također nove ideje koje su u suprotnosti s vjerom Crkve«, pa je Kongregacija za nauk vjere »reagirala« s tim novim naputkom. U br. 2 naputka ponovno se ističe da je pokop »iznad svega najprikladniji oblik za izražavanje vjere i nade u uskrsnuće tijela«, a Crkva – nastavlja se u naputku – »ne može dopustiti stavove i obrede koji uključuju pogrješna poimanja smrti, shvaćena bilo kao konačno uništenje osobe, bilo kao trenutak njezina stapanja s Majkom prirodom ili sa svemirom, bilo kao jednu etapu u procesu reinkarnacije, bilo kao definitivno oslobođenje iz ‘tamnice’ tijela«, te objašnjava da »pokapanje tijela pokojnih vjernika na grobljima ili na drugim svetim mjestima potiče na spomen i molitvu za pokojnike članove obitelji i cijelu kršćansku zajednicu, kao i na čašćenje mučenikâ i svetaca«.Pokapanje se preferira, kremiranje nije zabranjeno

O kremiranju naputak kaže: »Ondje gdje higijenski, ekonomski ili društveni razlozi dovode do izbora kremiranja, izbor koji ne smije biti u suprotnosti izričitoj ili razumno pretpostavljenoj volji vjernika pokojnika, Crkva ne vidi doktrinarne razloge da se ta praksa zabrani, budući da kremiranje pokojnika ne dodiruje njegovu dušu i ne priječi božansku svemoć da uskrsne tijelo i dakle ne predstavlja objektivno nijekanje kršćanskoga učenja o besmrtnosti duše i uskrsnuću tijelâ. Crkva i dalje preferira pokapanje tijelâ jer se time iskazuje veće poštovanje pokojnima; ipak kremiranje nije zabranjeno, ‘osim ako je izabrano zbog razloga protivnih kršćanskomu nauku’. Ako ne postoje razlozi protivni kršćanskomu nauku, Crkva kod takvoga sprovoda postupa u skladu s odgovarajućim liturgijskim i pastoralnim uputama, pazeći posebno na to da se izbjegne svaki oblik sablazni ili vjerske ravnodušnosti. Kad se iz opravdanih razloga izabere kremiranje pokojnika, pokojnikov se pepeo mora redovito čuvati na svetome mjestu, tj. na groblju ili, ako je to slučaj, u nekoj crkvi ili na prostoru koji je mjerodavna crkvena vlast namijenila upravo toj svrsi.« Naime, čuvanje pepela na svetom mjestu »može pridonijeti smanjivanju opasnosti da pokojnik ostane uskraćen za molitvu i spomen rodbine i kršćanske zajednice«. »Na taj način, nadalje, izbjegava se mogućnost zaborava i nedostatka poštovanja, do čega može prije svega doći nakon što prođe prvi naraštaj, kao i zbog neprilična ili praznovjerna postupanja. Zbog gore navedenih razloga, čuvanje pepela u kućama nije dopušteno. Samo u teškim i izvanrednim okolnostima, vezanim uz kulturalne uvjete lokalnog karaktera, ordinarij, u dogovoru s biskupskom konferencijom ili sinodom biskupâ istočnih Crkava, može dopustiti čuvanje pepela u kućama. Pepeo, ipak, ne smije biti razdijeljen na više obitelji i potrebno je uvijek jamčiti poštivanje i prikladne uvjete čuvanja.«

IZVORGlas Koncila br. 26/2017.