Kao što smo obećali, objavićemo najuspjelije učeničke radove Tropleteva literarnoga natječaja. Danas objavljujemo uradak Antonele Miloš iz Gimnazije fra.Grge Martića Posušje, koja je zauzela 5. mjesto u kategoriji srednjih škola.

Vjerovala sam. Vjerovala sam da će bolji dani doći. Vjerovala sam u bolje sutra. Bez obzira na to, vremenom sam shvatila d a je ono bolje sutra jako daleko i da ga se ne isplati Čekati. Napokon sam shvatila da trebam izvući barem nešto lijepo od onoga što je trenutno ovdje, pokraj mene. No smatram d a je to jedna od najtežih stvari koju čovjek treba činiti. Treba vjerovati.

U vremenu kada sam trebala najviše vjerovati, počela sam tonuti u veliko more osjećaja i misli. Najteže je kada se čovjek izgubi u pronalaženju sebe, u pronalaženju svoje biti. Baš kad smatraš da si ušao u dubinu sebe i svoje duše i kad misliš da si otkrio ono za čim si cijelo vrijeme i tragao, ona dubina duše te povuče u još dublju dubinu sebe. I što se tada dogodi? Izgubiš se. Izgubiš se nakon onog traganja za nečim što vrijedi. Izgubiš se i nakon onog osjećaja sreće koji se pojavio zajedno s nadom da si pronašao ono za čim si tragao. Jer, zanimljiva je ta dubina duše. Samo ponekad ti dopusti da zaviriš u njene odaje i baš onda kad pomisliš da si vidio svu ljepotu i sva iznenađenja, otvori ti još jedna vrata za koja nisi ni sam znao da postoje. A onda? Onda te svojom ljepotom i ponovno lažnom srećom povuče u onaj dio koji tek trebaš otkriti. Ali kako ćeš ga otkriti ako ti je ponestalo snage za daljnje traganje? Kako ćeš ga otkriti ako si već omamljen onom lažnom srećom koja ti je ponudila neki osjećaj zadovoljstva? Kako ćeš ga otkriti kada si već umoran od svega i kada si došao do dijela gdje te tvoje ruke, tvoje noge, tvoj

zdrav razum napušta? Kako nastaviti dalje?

Nakon svih ovih lutanja, obmana, traženja…čovjek se zaista zapita vrijedi li. Vrijedi li ičemu ono malo ljudsko biće koje je svakako već pogubljeno u svemu i svačemu? I ovo se pitanje provlači kroz ljudsku misao i tako je uzrok raznih razmišljanja. Uistinu čovjek, onaj pojedinac, treba biti jak za sve ono što napada njegove misli. Treba biti emocionalno jak za izdržati sve obmane, pitanja, pa i odgovore koji mu se nameću. Možda zapravo samo treba spoznati na koji način njegov mozak funkcionira. Treba upoznati samoga sebe.

Dugo vremena sam bila dio ove cijele priče o izgubljenosti i traganju za razlogom svoga

postojanja, a onda sam se susrela s Kristom. Naravno, ne svojom voljom. Nisam ja pronašla Njega, već On mene. Još uvijek ne znam u kojem se trenutku to dogodilo. Nisam bila svjesna Njegove prisutnosti sve dok nisam osjetila njegovu čudesnu ljubav. Ona me dotakla u onom najdubljem dijelu moga srca koje još uvijek ne poznajem i koje ne želim poznavati. Smatram da taj dio treba vidjeti samo On. On koji me u dlan svoj urezao. On koji me prvi poznavao. On koji me neizmjerno voli. Znam, je r sam sve ovo osjetila upravo u mom prvom susretu sa živim Bogom.

Osjećaj? Neopisiv.

Nakon što sam otkrila d a je Njegovo najdraže boravište moje srce, u mojoj se glavi pojavilo toliko pitanja da ni sama nisam znala što želim znati. No jedno se posebno isticalo. Pitala sam se što sve trebam učini kako bi uzvratila Bogu svu ljubav koju mi je darovao? Ponovno sam se počela gubiti u moru svojih misli, no ovoga puta je prevladalo srce. Razlog je bila ona nova snaga i velika ljubav koja se pojavila prilikom susreta s Gospodinom. Tako sam i dobila svoj odgovor. Trebam samo vjerovati i voljeti Ga.

U trenutku kada sam sve svoje misli, brige i osjećaje prepustila Njemu, moje je more postajalo sve tiše i ljepše. Koračala sam stazom kojom me On vodio i na tom sam putu upoznala ljude koji su jednostavno Božji dar. Dao mi je osobe koji su me još više približili Njemu, koji su mi približili snagu svakodnevne Euharistije, kao i svakodnevni susret s Kristom u Hostiji. Smatram da većeg susreta s Bogom od ovoga na zemaljskom svijetu ne postoji. Jedino što ovo može pobijediti je živi susret s Njim u vječnosti.

Svakim danom se Božja ljubav u mome životu povećavala. Osjećala sam ga svim svojim bićem i tako sam postala sigurna da više nikada neću moći zanijekati Njegovu prisutnost na ovom svijetu, a posebno Njegovu prisutnost u mome srcu. Shvatila sam d a je zaista problem uvijek bio u meni. Uvijek sam zatvarala ona početna vrata srca i tako onemogućavala da bilo tko vidi kako se osjećam. Nisam prihvaćala činjenicu da tada meni nepoznati Bog već zna sve o meni. Jednostavno mu nisam dopuštala da mi se približi i da Njegova ljubav obuzme moje srce.

No sada je sve drugačije. Sada Bog mome biću više nije nepoznat. Sada sa sigurnošću mogu reći d a je Bog moj i sve moje. Dopustila sam da mi bude najbolji Prijatelj, što je On zapravo oduvijek i bio, no menije trebalo vremena da to prihvatim. Tek sam sada shvatila da On zaista upravlja mojim srcem. Sada osjećam Njegov zagrljaj koji mi uvijek daje snage za nastaviti dalje. Sada znam da me samo On može odvesti na pravi put. Znam da bez Njega ne mogu ništa. Znam da sam svu trenutnu snagu koju imam pronašla u Bogu tijekom onog prvog, meni još uvijek nepoznatog susreta koji mi je promijenio život. Sada iz dubine svoga srca zaista vjerujem.

Antonela Miloš, 4.b, Gimnazije fra Grge Martića Posušje

O natječaju, Zborniku i dodjeli nagrada više na: https://www.troplet.ba/?p=42622