Marija Ćorić – Snaga susreta

Kao što smo obećali, objavićemo najuspjelije učeničke radove Tropleteva literarnoga natječaja. Danas objavljujemo uradak Marije Ćorić iz Srednje škole „Travnik“ Nova Bila , koja je zauzela 4. mjesto u kategoriji srednjih škola.

U životu se susrećemo s mnogim ljudima, stvarima, imamo dane za plakanje i dane za smijanje. Ti dani za plakanje su često veliki gubitci nekog bliskog, roditelja, brata, djeteta, možda čak i plakanje za izgubljenim mobitelom, novcem. Sigurna sam da su rijetki zaplakali za izgubljenim prijateljstvom, za nedovršenim planovima s istim. Mnogi su pustili sve u vodu i nastavili dalje osmjehnuvši se svijetu. Smijati se najlakše je, samo je pitanje je li taj osmijeh iskren, a znamo da sreću čine male stvari.

Ja na sreću gledam drugačije. Meni sreću predstavljaju susreti s prijateljima, roditeljima, prirodom, ljubavi, Bogom… Bog kao osoba zbog koje smo ovdje gdje jesmo, koja nam je pružila život, zatim prijatelje i roditelje, prirodu… Dao nam je svojih ruku djelo, da koristimo

to na što bolje načine i da Mu zahvaljujemo na darovima koje posjedujemo, da zahvaljujemo

onim hladnim potocima koje je pustio niz već pobijeljele stijene. Kako je danas bilo lijepo vrijeme, a na što sam ga potrošila i kako? Jesam li izašla susresti se s predivnim zelenilom koje uljepšava puste ulice? Imala sam priliku, ali nisam iskoristila da uvidim tu ljepotu koja mi je pružena kao na dlanu. Ipak sam se odlučila da ću se s prijateljima vidjeti preko video poziva i da ćemo pričati. Izabrala sam da ću sebe zatočiti u četiri zida i da ću izbjegavati susrete, a nisam ni svjesna što gubim. Što ljepše ima nego susresti se s nekim i popričati, nasmijati se, uljepšati dan. Govorim iz života, osobnog.

Prije nekih 13 mjeseci škole su se zatvorile, sve se zatvorilo, krenula je agonija zvana Covid-19. Krenula je ljudska patnja i žaljenje za nekim bliskim, za prijateljima. Cijela situacija je postala takva da nitko nije smio izlaziti na ulicu poslije 18, 20 i 23 sata, zatim nitko nije smio ulaziti u bolnice posjetiti svoje najmilije koji su se u tom trenutku našli tu. Koliko je samo života ostalo u tim hladnim zidovima, a da se nisu stigli ni pozdraviti s bratom, sestrom ili majkom. Neki čak i posljednji put, nažalost. Koliko je samo maloljetnika već predozirano nekim tabletama da bi ostali zdravog razuma, bolnice su pune. Ne vidi se izlaz, kao da se svjetlo na kraju tunela ugasilo. Nema ga, ne vidimo ga. Ni ja, ni vi, nitko ga ne vidi. Ne može nitko više izdržati da nije u kontaktu s ljudima, da ne može izaći prošetati s njih deset i sjesti popiti kavu, zagrliti svoje vlastito dijete ili poljubiti već ohlađeno tijelo preminulog prijatelja, roditelja ili koga već ne. Iz praha smo nastali, u prah ćemo se pretvoriti, ali zašto baš na ovakav okrutan način? Zašto smo uskraćeni da se barem družimo u ovom prolaznom životu, da uživamo sve ljepote prirode, da zavolimo vjetar koji nam mrsi kosu i da zavolimo čuti cvrkut ptica kada nas bude u ranu zoru? Upravo te životinjice nam daju upozorenje da ustanemo i da iskoristimo dan, da idemo u susret danu, u susret drugima, na kraju krajeva u susret sebi. Da izađemo van svi ozarena lica i da se vratimo još vedriji i puni radosti jer smo nekome uljepšali dan, nekoga smo usput nahranili ili utješili. Ali više nije isto kao prije. Osjećamo strah dok s nekim razgovaramo, gubimo kontrolu i sve postaje jače od nas. Patimo od susreta s drugima. Ne znamo više podijeliti tu sreću koju smo znali dijeliti, širiti. Gubi nam se svaka izgovorena riječ, ostaje negdje u zraku. Lebdi. Isto onako kako su svi zagrljaji i sve tople riječi nestale. Izbjegava se planina, cvijet pokraj puta koji je žedan vode, ljudi… Izbjegavamo sami sebe, bježimo samo ne znamo kuda. A opet nam se svaki trag gubi, nestaje kao da nikad nije ni postojao. Ja punih šest mjeseci nisam vidjela svoje vršnjake, a kada smo se sreli kao da se prvi put vidimo. Izgubili smo se u ovom ludilu, ostali smo u karanteni, zatvoreni. Istovremeno svi su nas napadali govoreći da se ne grlimo, da stavimo maske na lice, da ne izlazimo po kafićima i masu stvari koje nas psihički uništavaju. Istina, čujemo se sa svima preko društvenih mreža, ali nije isto kada osobu možemo gledati direktno u oči. kada je možemo dodirnuti i zagrliti. Nije isto kada ti zalijevaš onu krhku ljubičicu i brineš da bi ona opstala i kada ti samo gledaš slike i ne osjetiš te opojne mirise koje nam vraćaju nadu. Kako vrijeme odmiče sve više sam sigurna da ćemo postat svi asocijalni i kada se sve ovo završi nećemo znati biti. Nećemo osjetiti to što nam jedna mala sitna ljubica pruža, te blage boje. Nećemo znati ni što znači osjećajnost, izgubit ćemo je, bit ćemo hladni i tvrdi kao stijena koja drži visoko uzdignute planine koje već dugo čekaju na nas. Čekaju da kročimo zemljom koja je odavno upila svu kišu od zadnjih dana. Nećemo znati iskoristiti sunce koje nam pružaju ljetni dani. te zrake koje nas svako jutro probude i toliko raznježe, dodirnu svaki naš živac, uvuku nam se pod kožu. Nećemo iskoristiti putovanje u Grčku sa prijateljima ili neki obiteljski roštilj sa svih pet koljena. Jednostavno, nećemo znati družiti se. Izgubit ćemo smisao te riječi, susretljivosti. A upravo je to ono što najviše boli. što će nam zadati teške posljedice i jake udarce kroz život. Bacat će nas o tlo na sve strane jer ćemo izgubiti ono najvrjednije, a to je upravo susretljivost, druželjubivost pa i same prijatelje. Često ih podcjenjujemo i ne želimo izlaziti s njima toliko često, a u ovim trenutcima mislim da svi žale zato što nisu znali iskoristiti dok je bilo sve normalno. Mi ljudi smo takvi, shvatimo nečiju vrijednost tek kad to izgubimo. Tako je i sada. Prije smo tražili izgovore da ne izađemo a sada ih tražimo da bi se opravdali zakonu i policiji. Ma čemu onda vrijedi sve to? Vrijedi, nama. koji živimo od toga da vidimo dragu nam osobu, osjetimo na svojoj koži što znači biti čovječan, da osjetimo da postojimo. Sada razumijemo važnost susreta. Što ja imam u životu ako se s obitelji i društvom ne mogu vidjeti, ako ne mogu obrisati suze s tužnog lica susjedi jer joj nema tko donijeti drva, a ona sama ne može. Nemam ništa, potpuno sam prazna. Pravi se rupa koja je sve dublja i dublja.

Prazna sam ako okrenem leđa i Bogu, ako se odmaknem od Njega. Ako zaboravim na najiskrenijeg prijatelja koji je rekao „Ne boj se“, koji je 365 puta rekao: „Ne boj se, Ja sam s

tobom.“ Sa mnom si, ali gdje su mi oni dani kad sam Te mogla slaviti s tisuće drugih pjevajući Tvome imenu? Velik si i znam d a je sve u Tvojim rukama, ali neka se ova agonija, ovo mučeništvo završi. Ali ne ako je volja moja, već ako je Tvoja. U jednom danu se sve srušilo, sve je nestalo. Samo ne znam gdje, gdje su nestala sva planinarska udruženja, gdje su velike skupine mladih koji uživaju u prirodi, koji osjete Božje djelo i upravo njemu se dive. Ma sigurna sam da bi svatko od nas, iako mnogi govore da ne bi, uživali u svježem zraku, mirisu tek propupalih biljaka. Uvenuli su nam pupoljci, ali ima nade da i naš cvijet izraste. Da izrastemo mi svi skupa, kao što smo nekada padali i dizali jedni druge, tako ćemo i sada. Pali

smo, ustali smo i nastavili koračati hrabro nadajući se našem ponovnom susretu, našem procvjetalom proljeću i jarkom suncu koje šalje svoje zrake do naših srdaca, u našu krv. A dugo se nismo susreli sami sa sobom, dugo nismo sjeli i razbistrili svoje misli, usmjerili ih na istinske vrednote, pokušali očuvati što smo već izgubili. Izgubili smo značenje naše sreće, našeg proljeća, susreta, i sa sobom i sa drugima. Nestao je onaj veseli pas kojeg smo sretali na ulicama i u parku, naš Džeki. Bio je obični ulični pas koji je uvijek kada nas vidi, tako uzbuđeno trčao prema nama i nabacio svaki put sve veći osmijeh na svoje lice i toliko brzo mahao repom da smo mislili da će mu jednom i otpasti od radosti susreta. Pa čovječe, što to ima u životinji, a da u nama nema? Po čemu njega samo susret veseli, a nama je to uobičajena pojava. Zašto smo izgubili svoje emocije, zašto zanemarujemo radost prilikom našeg susreta? Izgubili smo slobodu, a to je ono najpotrebnije što nas tjera da nastavimo, da upremo što jače i što bolje. Puni nam baterije, daje nam snagu da nastavimo. Potiče nas da brinemo za druge, da izlazimo u susret radnom kolegi ili zaposleniku, prijatelju, ocu i majki. Da izađemo u susret sebi i svojim greškama, da oprostimo drugima isto kao i sebi. Potrebno nam je da imamo naš cvijet za kojeg ćemo se brinuti, kojega ćemo održavati na životu.

Pada već mrak, a ja i dalje sjedim na klupi u parku i čekam susret s čarima proljeća, da će prijatelji doletjeti kao ptičice i da ćemo zapjevati, baš kao nekada. Očekujem našeg Džekija s

najvećim osmijehom i najljepšom dlakom. Nema ni njega, ni prijatelja. Čujem samo šum vjetra i majku kako tiho jeca za djetetom koje ne može prijeći granicu bez valjanih razloga, iako ono bespomoćno čeka na njen zagrljaj. Željno iščekuje svoje mladunče koje će doći kada državne vlasti spoznaju svu patnju, kada spoznaju da nemaju razumijevanja, kada se nađu u istoj situaciji, kada spoznaju da su prestali biti.

Marija Ćorić, II 10 (zdravstvo – farmaceutski tehničar)

Srednja škola „Travnik“ Nova Bila

O natječaju, Zborniku i dodjeli nagrada više na: https://www.troplet.ba/?p=42622