Lucija Kordić – Snaga susreta

Kao što smo obećali, objavićemo najuspjelije učeničke radove Tropleteva literarnoga natječaja. Danas objavljujemo uradak Lucije Kordić iz Srednje škole dr. fra Slavka Barbarića u Čitluku, koji je zauzeo 2. mjesto u kategoriji srednjih škola.

Od onih sam što vjeruju da sve što je maleno u sebi nosi velike stvari: dijete je maleno, ali u sebi nosi čovjeka; mozak je malen, ali misao skriva; oko je samo točka, a obuhvaća beskraj; virus je nepojmljivo sićušan, ali može zaustaviti svijet. Zbog njega se povukosmo u okrilje svojih domova, nađosmo neke nove načine bivanja. Postadosmo jedni drugima opasni. Uskrati nam se ono što je najbolji lijek u trenucima straha, tjeskobe i neizvjesnosti -zagrljaj: zagrljaj utjehe i ohrabrenja, zagrljaj nježnosti i suosjećanja, zagrljaj prihvaćanja i praštanja, zagrljaj ljubavi i sreće. Nakon početne zabrinutosti i bespomoćnosti shvatih da je ovo darovano vrijeme, vrijeme milosti.

Često, Gospodine, i ja poput Zakeja mislim da se trebam popeti negdje visoko, da se moram uzdići da bih Te vidjela, da bih Te susrela. A Ti, Isuse, govoriš Zakeju i meni: „Sidi brzo, danas mi je proboraviti u tvojoj kući!” Znam, Isuse, želio si da najprije uđem u dubinu vlastitog bića pa onda sretnem Tebe. Pozvao si me da siđem u svoju nutrinu, da otkrijem svoj unutarnji dom gdje si želio susresti se sa mnom.

Veliki četvrtak ljeta gospodnjega 2020. Tišina, zaglušujuća tišina. Penjem se na naše Podbrdo. Hodam polako, razmišljam duboko, tražim utjehu, nadu, majku da me zagrli. Gore, podno križa, bračni par. Žena neutješno plače, muž jednom rukom grli ženu, drugu diže visoko prema nebu. Na trenutak nam se pogledi susretnu. Bilo je toliko vjere u tom pogledu da je zadrhtao svaki atom moga bića i suze mi obliše lice. Osjetila sam potrebu zagrliti toga brata čovjeka onako bez riječi, bez dodira, samo očima. 0, Bože, kako mije bio potreban takav jedan susret. Kao sunce cvijetu, kao oaza pustinji, kao majka djetetu. Nema te tehnike koja može zamijeniti stvaran susret čovjeka s(^ čovjekom, susret oči u oči, susret bića koja čeznu, ljube, vjeruju, nadaju se, pobjeđuju, hrabro idu u susret drugom čovjeku i novom danu. Tek sada kada su nam ti susreti ograničeni, shvaćam koliko su nam potrebni. Pitam se je li slučajno taj bračni par iz dalekog San Salvadora ostao zarobljen u Međugorju sto dana. Ne, kod Tebe nema slučajnosti, Bože! Trebala sam Te prepoznati u susretu s njima.

Toliko je susreta s Isusom koji nas potiču, mijenjaju, pokazuju put: razgovor s Adamom i Evom u vrtu, cjenkanje s Abrahamom, hrvanje s Jakovom, razgovor s Mojsijem, s Ilijom… U svim tim susretima Bog traga za izgubljenim stvorenjima bili oni u prostranoj divljini, zatvorenom prostoru ili u vrtu svakodnevnih aktivnosti, On pronalazi način da se susretnu. Nikada nećemo znati niti će vječnost biti dovoljno duga da bismo shvatili kako je predivno što se Bog obukao u ljudskost, hodao i susretao se s nama.

Niz brdo sam trčala, željela zagrliti cijeli svijet i što prije staviti na papir misli koje su izronile iz najudaljenijeg kutka moje duše:

Negdje između života i životarenja

između biti i ne biti

između straha i jakosti

nekako nježno

a opet tako snažno

sretoh Te, Isuse,

u očima brata čovjeka

Bacih sve svoje strahove

i one suze što bježe

kad mi se čini

da Ti nije stalo

Samo u očima

postoje izgledi

da zagrliš čovjeka

bez dodira

u njima je beskrajna istina duše

Poput malog djeteta

čvrsto Te stisnuh za ruku

probodenu

i nastavih hodati s Tobom

bit ću hrabra

obećavam

za Tvoju ljubav

raspetu

Ovaj nevidljivi neprijatelj ipak nije zaustavio vrijeme. Vrijeme se samo na trenutak spotaklo o „kamen” svijeta kroz koji teče, nakratko „zastalo”, ali ipak teče dalje. Katkad pohita želeći se osloboditi „tjesnaca” svijeta, a onda osjeti strujanje vječnosti koja daje mirnoću, sigurnost i život.

Nisam se trebala popeti na smokvu da bih Te susrela, Isuse. Vidjeh. Te u sklopljenim ručicama nevinog djeteta, beskrajnoj zahvalnosti bračnog para, vapaju majke, buri i oluji, zraci izlazećeg sunca…

A kada jednom čujemo riječi: ,,Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret!”, hoće li nas ubrojiti u

lude ili u mudre?! To ovisi o našim susretima za života. Dočekati Zaručnika s upaljenim svjetiljkama znači susretati svaku osobu s mišlju „kao da susrećem Krista”. Kako onda da ne čeznem za onim najizvrsnijim susretom s Bezuvjetnom ljubavi, u čijim ću očima konačno susresti sebe onakvu kakva uistinu jesam – ljubljeno dijete Božje?!

Lucija Kordić, III.2

Blizanci 26

Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića u Čitluku

O natječaju, Zborniku i dodjeli nagrada više na: https://www.troplet.ba/?p=42622