prof.dr.sc. Marko Tokić: POGOVOR ZBORNIKA RADOVA TROPLETOVA LITERARNOG NATJEČAJA

OSNOVNA ŠKOLA: SUSRESTI PRIJATELJA

SREDNJA ŠKOLA: SNAGA SUSRETA

Poštovani čitatelju,

Tebi koji ćeš iz različitih razloga čitati ovu knjigu, možda zato jer želiš pročitati svoj rad (ili rad nekoga tebi bliskog) budi blag prema mom trudu i mom pokušaju da napravim uvod u ozbiljnija čitanja.

Ona čitanja koja će poći za ljepotom riječi i uzdignućem duha naše mladeži. I čitati od početka do kraja. Jer svaki taj rad zaslužuje čitanje i naše propitkivanje nas samih i svijeta u kojem živimo. Da ga iznova vidimo okom djeteta koje izrasta u čovjeka. Tu. Ovdje. U Hercegovini i Bosni. Na svojoj zemlji. U svojoj tradiciji.

Možda i kako bi iznova povjerovali da je život jači od svake nevolje. Možda i zato da se uvjerite da na svakom pedlju ove napaćene zemlje još uvijek postoje snovi i nade, postoji vjera i veliko mlado srce koje tuče buduće vrijeme.

Treba čitati od početka do kraja, uhvatiti tu raznolikost naše mladosti koja se pred našim licem preobražava a da mi toga, nažalost, često i nismo svjesni. Treba svakome od njih iskazati poštovanje jer su se usudili u svijetu zaglušenom od buke (ili jeke praznine) izreći blagu riječ vlastite nade.

Često sam u sličnim prigodama (Dani hrvatskoga jezika) imao nezgodu biti dijelom ocjenjivačkoga suda. Onih koji su oslanjajući se na svoje iskustvo književnosti i pisane riječi trebali donijeti vrijednosni sud.

Nezahvalno je!

I uvijek me strah da će netko iz ovog ili onog razloga jer je izostavljen, slabije ocijenjen odustati od vlastite potrebe da iskaže sebe sama, svoje razumijevanje svijeta, da se uvijek i iznova usudi sanjati i dosegnuti zvijezdu.

Stoga naoko, i samo naoko, izgleda da je lakše napisati ovaj predgovor ili pogovor vašim nastojanjima na dvije (ili gotovo iste) teme: Susresti prijatelja (za osnovce) i Snaga susreta (za srednjoškolce). Jer i sada, kako bih potkrijepio poziv na čitanje, pozivati ću se na neke dijelove nekih uradaka (a oni drugi bit će „izostavljeni“), no to su samo ilustracije onoga što pokušavam reći. I jedno moguće i trenutno čitanje.

Neki drugi dan. I neki drugi put vjerojatno bih birao drukčije. Jednako opravdano. I s istom vjerom u snagu riječi i ljepotu izričaja.

Uvijek sam volio započeti neopterećeno. Recimo opisom koji odiše toplinom: „Rođen sam u jednoj malenoj kućici na kraju sela. Tu sam i odrastao. Malena, bijela kućica s crvenim krovićem i staklenim prozorima oko kojih se nalazila duga nit crvene boje kao da ih stavlja u neki pravokutnik i tako ih odjeljuje od ostatka kuće.“ (Agata Perković, 1. razred, Opće gimnazije KŠC „ Don Bosco” Žepče)

Iz tog idiličnog opisa koji podsjeća na one sretne dane uranjamo u kaotičnu svakodnevnicu koju smo mi stariji (mada i bez naše krivice), negdje tamo daleko iz svojih skrivenih interesa, ponudili kao okvir za ovo vrijeme. Uronjeni u globalnu nevolju naši mladi bilježe vlastite rane i opis vremena nevremena kojega neki stariji u potrazi za vlastitim opravdanjem nazvaše novonormalno: „Nema rukovanja, grljenja, ljubljenja. Svi smo zatvoreni u svoje kuće, ljudi su se otuđili. Nitko se ni s kim ne druži. Neki nisu vidjeli članove svoje obitelji skoro godinu dana. Ljudi se razilaze, svatko bježi od svakoga. Puno je ljudi u depresiji.“ (Ljubica Boban VIII. a, OŠ fra Stipana Vrljića Sovići)

Kratko. Sažeto. A opet snažno. Istinito.

„Prije dvije godine, nisam znala što su to prepreke, maske na licu. Veselili smo se jedni drugima, uživali u radosti dana, ali i lijepih večeri. Nalazili smo sebi igre, prijateljevanja, bavili se sportom i veselili se uspjehu jedni drugih. Bili smo sretni, zagrljeni, puni osmijeha. Svaki dan je bio obavijen lijepim momentima, poznanstvima. Tako sam stekla mnogo kvalitetnih prijateljica kojima sam se radovala. S njima sam dijelila i dobro i loše. Uvijek smo nalazili snage i energije da budemo na radost jedni drugima. Nismo znali što je to prepreka, što je to hladnoća i daljina među ljudima. Sada iza svakog rukovanja i zagrljaja moram prati ruke, koristiti sapune, dezinfekcijska sredstva. Nekada teško prepoznajem drugoga jer je maska postala preprekom. Ne vidim lice, ne vidim osmijeh, ne vidim više ni radost na drugim licima. Onda me uhvati tuga jer to traje, traje… I nitko ne zna odgovor dokle će trajati. Gdje je kraj, ima li ga. Svijet je u strahu. Svi se zatvaraju u svoje kuće. Razgovori su postali kratki.  (Ana Vidović, VIII. razred, OŠ “Brestovsko”)

I nema razlike između Hercegovine i Bosne. A vjerojatno ni između Sicilije i Andaluzije, Kine i Australije. I sve počinje nalikovati. Vjerujem da i tamo o tome pišu slično: „Danas je to sve drugačije, društvene mreže su nam postale temelj upoznavanja. Pošaljete jednu poruku i upoznate novoga prijatelja. Netko koga ne vidimo i ne čujemo postane nam drag, a ni ne znamo da jedna pogrešna poruka, jedna pogrešna riječ učine da sve nestane kao dim cigarete. Netko koga volimo samo tako nestane, bez riječi, poruke. Samo ode. Zbog toga smo sve usamljeniji, manje pričamo, više šutimo i zapostavljamo prijatelje.“ (Lea Ivanić; OŠ „Gromiljak”, Razred: VIII. 1, Gromiljak, Kiseljak)

Ili slično, a jednako tjeskobno: „Zašto smo uskraćeni da se barem družimo u ovom prolaznom životu, da uživamo sve ljepote prirode, da zavolimo vjetar koji nam mrsi kosu i da zavolimo čuti cvrkut ptica kada nas bude u ranu zoru? … Što ja imam u životu ako se s obitelji i društvom ne mogu vidjeti, ako ne mogu obrisati suze s tužnog lica susjedi jer joj nema tko donijeti drva, a ona sama ne može. Nemam ništa, potpuno sam prazna. Pravi se rupa koja je sve dublja i dublja.“  (Marija Ćorić, II 10, Srednja škola „Travnik“ Nova Bila)

I stvarnost se tako uobličava i razobličava ostaju tek riječi koje pokušavaju izraziti njezino lice i postoji onaj unutarnji otpor, ona snaga koja se ne da poraziti: „Želim li ja stvarno provesti ovaj svoj život zatvoren(a) u sobi sam(a) sa sobom i mobitelom? Mislim li se ja pokrenuti ili ću trunuti u ova četiri zida?“  Lorena Prskalo 9.f, OŠ Didaka Buntića, Čitluk)

Ovdje kao da čujem izlaz iz Šimićeve tjeskobe: Ja puštam knjigu i izlazim van. Ili neku drugu reakciju i akciju. Ili tek slutnju nekog dragog, nekog poznatog, nekoga koga smo voljeli. „Bio je to tužan dan. Oblaci su bili sivi, kao i nebo, šaraše jedno drugo. Pio sam čaj i čitao svoju knjigu. Vani su vozila prolazila, voda je pljuštala, puzala je niz oluke i zalijevala nesretne prolaznike. Zamišljen, zaljuljan, dekom pokriven, gledao sam ljude kako hodaju ulicom. Jedan mi je od njih na trenutak privukao pažnju.“ (Filip Krištić, Razred: IX., KSC „Sveti Josip“ Sarajevo – Osnovna škola)

I kako ne odazvati se zovu. Kako ne potražiti prijatelja. „Pravom prijatelju možemo povjeriti sve naše tajne, možemo im reći sve što nas muči i sve ono što nam smeta. Te osobe će nam uvijek govoriti istinu i na sva naša pitanja će odgovoriti iskreno. Upravo tim osobama vjerujemo bezuvjetno jer znamo da im možemo vjerovati.“ (Dženita Salihagić, Razred: 9., Škola: OŠ Ivana Mažuranića Tomislavgrad, p.š. dr.Franje Nevistića Šujica)

Kako ne suosjećati s ovom našom mladošću?!

Kako se ne pobuniti zajedno s njom?!

I kako uvijek i iznova ne potvrditi njezinu vjeru da unatoč svemu vrijedi prijeći prag sumnje i krenuti u potragu za ljepotom.

Njegovi dlanovi,

Griju moje

Kao Sunce u zoru ranu,

Svaku laticu

Mrzlu ledom

Susreo me

Već davno,

Ali ostat će sa mnom

Trajno

(Ana Korać, IX. B, OŠ Čerin)

Kako ne biti s tom mladošću i kako joj ne ponuditi svjetlo. Makar i svjetlo u daljini. Izazov. A ona je žedna onih kojima može vjerovati, koji zaslužuju njezino poštovanje: „Zadnji put sam ga vidjela kako stoji kraj prozora samostana, u noći kada je pao snijeg. … Žal puni prisilnu distancu što mu nisam mogla prići, ispričati se i zahvaliti jer strmoglavljeni u situaciji (u kojoj) zbog straha za vlastiti i tuđi život ne možemo prići jedni drugima i gdje je već nepojmljivo da itko bude fizički blizu.“ (Andrea Petrović, II. razred, JU Katolički školski centar „Sveti Franjo“, Opća gimnazija Tuzla)

Pa iako je otišao on još uvijek svijetli svojom prisutnošću.

Prisutnost odsutnosti traumatično je iskustvo koje potvrđuje snagu postojanja i činjenicu da čovjek živi vlastito postojanje ne samo kao trenutnu stvarnost, nego kao iskustvo života u kojem ništa ne umire.

„Kad si nas ostavio

I prešao preko praga zemaljskih vrata,

Osjetila sam gorčinu života i shvatila da više sa mnom nema tebe, moga brata“

                                      (Viktoria Džidić, 9. razred, Osnovna škola Cim, Mostar)

I stoga su i najsnažnije riječi koje upravo pokušavaju iskazati to iskustvo: „Znaš, otkad si ti otputovao kao da je sve stalo. Zašto ne dolaziš? Razmišljala sam tako i te noći, falio si mi kao nikada do sada. Trebala sam te.

I baš te noći, kao da si čuo moje misli. Odnekud tiho, nježno, svojim skromnim hodom došao si do mene. Kako je lijepo bilo vidjeti tvoj lik, tvoj osmijeh, oči… U tom trenu ništa nije bilo važno osim nas.

Toliko sam bila uzbuđena i htjela sam ti toliko toga reći. Sjeo si do mene, naslonio glavu na moje rame i rekao: “Kako si tako brzo porasla.“ Oboje smo se nasmijali, srce je ubrzano lupalo. Da samo znaš kako mi je bilo drago kad sam to od tebe čula. Imala sam hrpu pitanja za tebe, previše događaja da ih podijelim s tobom, ali glavno na pameti bilo mi je da te izgrlim, toliko jako, za sve one dane koji su došli nakon što si ti otišao, za dane bez tebe. Ti si bio kao i uvijek nasmijan. Previše mi je nedostajalo kad mi onako diraš kosu, uzmeš moju ruku na svoju, gledaš naše linije po rukama…Ma znaš što, nedostajalo mi je sve vezano uz tebe, nedostajao si mi ti! Gledali smo nebo puno zvijezda i ti si mi prstom pokazao najsjajniju zvijezdu na nebu i rekao da ti baš tamo živiš, da je gore tvoj novi dom. A ja baš tu zvijezdu svaki put gledam kad mi jako fališ.

Satima smo pričali o svemu. Postavljao si mi ozbiljna pitanja koja me nikad prije nisi pitao.

Teško je bilo probuditi se iz sna u kojem sam imala tebe, imala sve što mi treba.

Do idućeg susreta u snu, čuvaj nas, anđele! (Sanja Đerek,  Vir, Posušje)

Naravno, da je to iskustvo lakše podnijeti u svjetlu vjere i u svim radovima naših mladih pisaca postoji jako pouzdanje u Isusa Krista jer „Isus ne zaboravlja prijatelja.“ (Ilija Krajina, Makljenovac 74 230 Usora)

Čak niti kad se nađe kako se izrazila Lucija: „Negdje između života i životarenja“. Između onog što jest život ali mu nedostaje smisao i one punine života u kojoj životna radost pokreće, ushićuje, uzdiže. „Veliki četvrtak ljeta Gospodnjega 2020. Tišina, zaglušujuća tišina. Penjem se na naše Podbrdo. Hodam polako, razmišljam duboko, tražim utjehu, nadu, majku da me zagrli. Gore, podno križa, bračni par. Žena neutješno plače, muž jednom rukom grli ženu, drugu diže visoko prema nebu. Na trenutak nam se pogledi susretnu. Bilo je toliko vjere u tom pogledu da je zadrhtao svaki atom moga bića i suze mi obliše lice. Osjetila sam potrebu zagrliti toga brata čovjeka onako bez riječi, bez dodira, samo očima.“ (Lucija Kordić, III.2, Srednja škola dr. fra Slavka Barbarića Čitluk)

A tu u tom trenutku ispunjenja ili u nekom drugom trenutku koji prijeti odsustvom smisla i zastrašuje crninom važno je znati „Isus uvijek pruža ljudima priliku za novi početak. Pružimo i mi sebi novu priliku da budemo bolji čovjek.“ (Katarina Grubišić VIII.a, OŠ fra Štipana Vrljića Sovići)

Stoga je iznimno važno dosegnuti spoznaju da „Nitko ne može živjeti sam. Svatko u životu treba drugog čovjeka.“ (Martina Grizelj VI.a, OŠ fra Stipana Vrljića Sovići)

Naravno ne treba očekivati od Martine da u ostatku teksta ponudi odgovarajuću argumentacija, ali sama ta bljeskovita intuitivna spoznaja jedne djevojčice iz šestog razreda ima snagu da razdrma naše učmale navike, rutinu, rituale. Našu sigurnost da o ničemu više i ne treba misliti. Sve je to već jednom netko izrekao. Čemu?

Ne treba biti strog prema ponekoj nedorečenosti, nedovoljnu iskustvu. A možda smo samo mi nedovoljno hrabri iznova biti dijete. „Krenula sam upoznati čovjeka koji će uspjeti dotaknuti moju dušu i s kojim će svaka tišina biti najbolji razgovor u mom životu. Željela sam silno upoznati ljubav, jer to je bila ona riječ koja se nalazila na svakoj stranici one velike debele knjige koju bi mi otac dao da čitam, pojavljivala se i na usnama ljudi koje sam susretala. A najbolje su je poznavali kažu oni ljudi sa sivom kosom i crtama na licu.“ (Lana Ereš, 9.b, Osnovna škola Čerin)

Možda smo zaboravili ne samo biti dijete, nego i ono što jesmo. „U ovom svijetu laži i obmana imati nekoga kome se može vjerovati, bogatstvo je neizmjerno.“ (Ivana Pavić IX. c, OŠ “Sveti Franjo” Tuzla)

A tko je uspostavio zavjesu od laži i obmana koju i djeca uočavaju i što smo učinili da je razobličimo. I što činimo.

A ona tu pored nas. Gledaju i uče. Uočavaju. Imaju oko. I dušu. „Starim radnim rukama držala je štap i crtala njime nešto po mulju koji je bistri potok ostavio iza sebe. Taman kad sam se htjela približiti i poželjeti joj dobar dan, primijetila sam da joj u susret dolazi stariji čovjek. Ni njega godine nisu mazile, ali on hoda kao da ne želi priznati svijetu kako je morao dati godine u zamjenu za iskustvo, znanje ili mudrost.“ (Lana Ćurić, 9.razred, Osnovna škola fra Mije Čuića Bukovica)

Ako u nama budu vidjeli luč, imat će uzore. „Ljubav prijatelja, pravih, iskrenih ostaje dovijeka. Ne umire!“ (Janja Smajić Živković, 9.r. OŠ fra Didaka Buntića Čitluk)

I što možete ovakvoj vjeri.

Nego joj otvoriti svijet, ponuditi vlastito iskustvo i poštovati njihovu nadu.

Na koncu, malo se i poigrati onim što su pisali, onim starim pjesničkim pravilom da ništa nije dovoljno dugačko ako se dobro skrati.

Čuje se divljih ptica let i žubor vode,

osjeća se hladan vjetar što silazi s planine,

ali majko, gdje se osjeti miris tvoje crne halje?

Gdje se čuju tvoji sretni poklici: Sine! Sine!

Čekam te kraj bijele kapije

usamljen i tužan promišljajući,

kada ću te, o majko, ponovno sresti.

                    (Darko Tusun, III.a, Katolički školski centar “Petar Barbarić” Gimnazija Travnik)

Darko tako nekako bi to moglo biti. I sutra opet nekako drugačije. No život je dar kojega valja cijeniti živeći zahvalni Onomu koji je početak i svršetak. U kojemu je naša nada i naše pouzdanje. Stoga ne preostaje mi ništa drugo nego pozvati nas parafrazirajući Katarinu: Pružimo i mi sebi novu priliku i budimo bolji ljudi.

Budimo blaži u sudovima. Radosniji u susretima. Čitajmo i uživajmo. Trčimo za leptirima, ganjajmo oblake, sanjajmo i praštajmo, molimo i pjevajmo, živimo.

Do novog susreta i Tropletovih dana.

Hvala svima vama koji ste pisali.

Hvala Tropletu i svima koji će (pro)čitati.

prof.dr.sc. Marko Tokić

O natječaju, Zborniku i dodjeli nagrada više na: https://www.troplet.ba/?p=42622