ZADNJA BOŽIĆNA PROPOVIJED KARDINALA STEPINCA IZ UZNIŠTVA Isus je čovjeka učinio djetetom Božjim!

Objavio Tomislav Vuković

Komunisti nisu mogli spriječiti Stepinca da poput Mojsija uzdiže ruke k Bogu

»Ove su propovijedi višestruko značajne. Omogućuju nam prodrijeti dublje u osobu dobroga pastira koji život svoj polaže za svoje ovce. One obogaćuju njegovu duhovnu oporuku koju je uputio tri godine ranije, 28. svibnja 1957., svjestan da se zbog progona komunističkih vlasti njegov život bliži kraju: ‘Prošlo je dana od moga izbora mnogo godina. Sve su one bile burne i teške, i konačno slomile moju životnu snagu. Osjećam da dugo već neću boraviti među vama’«, napisao je nadbiskup Nikola Eterović, apostolski nuncij u Njemačkoj, u predgovoru knjige »Posljednje propovijedi iz sužanjstva« (priredili Juraj Batelja i Claudia Stahl, Zagreb, 2019.). Kao što je poznato, preminuo je u Krašiću 10. veljače 1960., nesalomljiv u ljubavi i vjernosti prema Bogu, Crkvi, papi, domovini, hrvatskomu narodu i svim potrebitim ljudima. Prema tome, zadnju je propovijed za Božić izgovorio na poldanjoj misi 25. prosinca 1959., koju je kao i sve ostale napisao na malom pisaćem stroju.Priča koja se obistinila na Božić

Kardinal Stepinac je, kako je sam kazao, u Krašiću »radio i trpio za Crkvu«

Božićnu je propovijed započeo pričom, za današnje naraštaje možda neobičnom, čak »pretvrdom« ili pomalo morbidnom:
»Dragi vjernici! Ima jedna priča, koja govori, kako je neki čovjek prolazio jednoga dana cestom. Kako nije pazio kuda stupa, dogodi se, te je pogazio nogama crva. Čim je to opazio, sažali mu se. Dok je on tako promatrao zgaženog crva, naiđe neki drugi čovjek, i gledajući njegovu samilost zbog zgaženog crva, reče mu: ‘Vidim, da ti je žao, što si pogazio toga crva. Ako mu želiš vratiti život, ja ću ti pokazati način, kako bi to mogao učiniti. Ti moraš sam postati crvom. Onda si moraš dati otvoriti sve žile i od krvi, koja će iscuriti, načini kao kupku, u koju će se staviti ovog zgaženog crva. I kad se on u toj krvi okupa, opet će oživjeti.’ Ali mu putnik odvrati: ‘Ti se valjda šališ sa mnom. Što mi je stalo, hoće li ovaj crv ikada oživjeti ili ne? Zar me držiš tako ludim, da bih ja sebe ubio, da oživim ovoga crva?’«

No u nastavku nadbiskup Stepinac priču čini prihvatljivom, razumljivom i aktualnom za svako vrijeme i sve ljude, povezujući je s događajem Božića:
»Tako ova priča. I nama je posve razumljiv odgovor ovoga putnika kojemu nije ni na kraj pameti da sebe dade ubiti, da bi oživio crva kojeg je zgazio. Pa ipak, draga kršćanska braćo, pa ipak je ova priča živa istina, samo u mnogo savršenijem obliku. Ona se doslovno obistinila na današnji sveti dan Božića, kad je Sin Božji, druga božanska osoba, Riječ Božja, Isus Krist, uzeo na se ljudsku narav u krilu Presvete Djevice Marije, i rodio se u betlehemskoj štalici, kao što govori i u današnjem Evanđelju svete Mise sveti Ivan apostol: ‘I riječ je tijelom postala i prebivala među nama.’«

Nadbiskup Stepinac potom je ukratko iznio povijest čovjekova stvaranja i pada:
»Što smo mi ljudi? Kad je Bog stvorio prvoga čovjeka u raju zemaljskom, stvorio ga je na sliku i priliku svoju, u stanju nevinosti, u posvetnoj milosti Božjoj. Čovjek je bio dijete Božje, baštinik kraljevstva nebeskoga.»Povijest nam Crkve svjedoči, da kroz duga stoljeća do dana današnjega neprestano hrle k ovoj špilji rođenja Isusova vjerne duše iz svega svijeta, bogati i siromašni, učeni i neuki, muški i ženski, da ovdje zahvale na golemom dobročinstvu Božjem, kad je Sin Božji postao crvom zemaljskim da nama, od grijeha zgaženim crvima, vrati izgubljeni život djece Božje.«

Ali ne za dugo. Kad je prekršio zapovijed Božju, da ne jede ploda sa zabranjenog drveta, čovjek je postao manje nego crv zemaljski, postao je sinom pakla, jer je kao zmija ujeo za srce svoga najvećeg dobročinitelja Boga, koji ga je stvorio sretna i blažena. Zato ga je Bog prepustio njegovim strastima.«»Po krvi Isusovoj svi opet oživljujemo«

No, podsjetio je nadbiskup, Božja se ljubav prema čovjeku očitovala u povijesti spasenja, u kojoj je događaj Božića jedan od ključnih sastavnica:
»I eto, na današnji sveti dan Božića vidimo da se sto posto obistinila ona priča, što smo ju na početku spomenuli, Bog je vidio toga gaženog crva u blatu. Vidio je čovjeka, kako izdiše od grdnih rana, što su mu je zadale njegove strasti. I makar si je taj crv sam skrivio svoju sudbinu, makar se je dignuo kao zmija na svoga Stvoritelja, Bog se je smilovao nad tim zgaženim crvom i odlučio ga opet oživiti, učiniti djetetom Božjim i baštinikom kraljevstva nebeskoga. Kako? Evo kako! Druga božanska osoba, Riječ Božja, postala je čovjekom u krilu Presvete Djevice Marije. Postao je zemaljskim crvom, kao što govori o Njemu prorok, kad Mu stavlja u usta riječi: ‘Ja sam crv, a ne čovjek’ (Ps 21, 7). Na današnji sveti dan Božića ugledao je Sin Božji kao čovjek svjetlo svijeta u betlehemskoj štalici. Trideset i tri godine živio je onda i djelovao među ljudima zadnje tri godine, javno naučavajući evanđelje spasa. Konačno je na Veliki petak izdahnuo na drvetu križa, istočivši zadnju kaplju krvi svoje, da načini kupku za zgaženog zemaljskog crva čovjeka, u kojoj će se okupati i zadobiti opet život djeteta Božjega. Ta krv Isusova izvor je svih milosti, što ih primamo u svetim sakramentima. Odatle snaga svetome krstu, u kojem se briše istočni grijeh. Odatle, iz krvi Isusove, snaga svetoj ispovijedi, u kojoj se brišu osobni grijesi čovjekovi. Odatle, iz krvi Isusove snaga je i svim ostalim svetim sakramentima, koji posvećuju čovjeka i ljudsko društvo. Po krvi Isusovoj svi opet oživljujemo, i iz praha zemaljskoga, u koji nas je zgazio sotona, kad je prevario prve ljude, dižemo se u nebeske visine, gdje je naša prava domovina, gdje nas opet prima na svoje srce Otac nebeski, priznajući u nama svoju djecu, otkupljenu dragocjenom krvlju njegova jedinorođenog Sina, Isusa Krista.

Ona dakle priča, koju smo na početku spomenuli, nije priča, nego živa istina, samo u mnogo, stoput uzvišenijem smislu, ostvarena danas na sveti dan Božića, kada je Riječ Božja, kako kaže evanđelist, tijelom postala i među nama prebivala, da nam svojom mukom i smrću vrati život djece Božje.«U zaključnim je mislima nadbiskup Stepinac poručio: »Kad to znamo, onda se nećemo ni malo čuditi, da je ona sveta betlehemska špilja bila oduvijek predmetom najvećeg poštovanja sa strane svih plemenitih srdaca ljudskih… Povijest nam Crkve svjedoči, da kroz duga stoljeća do dana današnjega neprestano hrle k ovoj špilji rođenja Isusova vjerne duše iz svega svijeta, bogati i siromašni, učeni i neuki, muški i ženski, da ovdje zahvale na golemom dobročinstvu Božjem, kad je Sin Božji postao crvom zemaljskim da nama, od grijeha zgaženim crvima, vrati izgubljeni život djece Božje.«

IZVORGlas Koncila br. 52/2021.