Zašto čitati stare knjige?

DE CIVITATE LUKA ILIĆ/konzervativac.com

Zašto čitati stare knjige? (Izvor: Wallpaper Flare.)
Zašto čitati stare knjige? (Izvor: Wallpaper Flare.)

Zašto čitati stare knjige? Ovog sam se pitanja dotaknuo u post scriptumu teksta Stari magarci ili divovi?, u kojem branim mudrost starijih mislioca pred neopravdanim i pogrješnim osjećajem nadmoći koji njeguju neki suvremenici pred svime onime što im je prethodilo. Poanta je tog teksta da možemo naučiti mnogo toga od starih: ne samo da podsjećaju današnjega čovjeka na stvari koje je možda zaboravio već mu i pomažu riješiti probleme koji mu mogu djelovati nepremostivo tako što mu pružaju pogled iz druge perspektive. Ovom bih pak prilikom htio proširiti Lewisovo razmišljanje o tome zašto čitati stare knjige, a i uputiti čitatelja na neke korolare koji su relevantni za teologiju i život Crkve općenito.

Staro ili novo?

U svojemu nas uvodu u Atanazijevo djelo O utjelovljenju (lat. De Incarnatione) C. S. Lewis upozorava na čudnu ideju da bi stare knjige „trebali čitati samo profesionalci, a amater bi se trebao zadovoljiti s modernim knjigama“ (Lewis 1953, 3). Umjesto da čitaju što je napisao sâm Platon u Državi ili Gozbi, Aristotel u Metafizici ili Politici, brojni ljudi radije u ruke uzimaju suvremene uvode u Platonovu ili Aristotelovu misao, koji su često sumorni, nekoliko puta duži od Platonovih ili Aristotelovih knjiga i tek tu i tamo donose što su ti filozofi doista napisali. U tom kontekstu Lewis objašnjava da je jedno od njegovih glavnih učiteljskih nastojanja bilo „uvjeriti mlade ne samo da je vrjednije stjecati znanje iz prve ruke negoli iz druge već da je ono i obično mnogo lakše i ugodnije za steći“ (ibid).

Odakle pak dolazi ta (pogrješna) sklonost prema modernim knjigama i izbjegavanje starih? Lewis smatra da proizlazi iz poniznosti. Naime, čitatelj osjeća određeni strah suočiti se licem u lice s velikim filozofima poput Platona i Aristotela jer se smatra neprikladnim i misli da ih neće shvatiti. Međutim, i obični će student razumjeti, ako ne sve, onda dobar dio toga što su napisali Platon i Aristotel, upravo zato što je riječ o velikim filozofima (cf. ibid). Nadalje, Lewis objašnjava da je privilegiranje novijih knjiga naročito prisutno u teologiji, gdje su ljudi spremni dati prednost novijim autorima i trendovima, a ne evanđelistima, sv. Pavlu, sv. Atanaziju, kapadocijskim ocima, sv. Augustinu, sv. Tomi Akvinskom i nebrojenim drugima (cf. ibid).

Međutim, koja je alternativa privilegiranju modernih knjiga pred starima? Prije nego što odgovorimo na to pitanje, htio bih se kratko osvrnuti na Lewisovo razmišljanje iz prethodnoga paragrafa.

Stari magarci ili divovi?

Prvo, smatram da je poniznost u susretu s velikim autorima prošlosti prisutna kod nekih, ali zasigurno ne kod svih ljudi. Vjerujem da bi se Lewis složio da neki ne čitaju stare knjige zato što smatraju da ih Platon i Aristotel ne mogu ničemu naučiti jer su njihove spoznaje zastarjele. Taj stav „modernih“, kao što sam naznačio u tekstu Stari magarci ili divovi?, možemo izraziti riječima Ivana iz Salisburyja: „Što hoće taj stari magarac? Čemu nam tumači izreke i djela starih? Mi crpimo znanje sami iz sebe; mi, mladi, ne priznajemo stare“ (Curtius 1998, 62). Taj bismo put mogli nazvati putom oholosti i nadmoći nad starima kojem je sklono svako doba kada se uspoređuje s razdobljima koja su mu prethodila. No Bernard iz Chartresa nudi nam alternativu. Prema njemu, „[m]i smo poput patuljaka koji su se popeli na ramena divova. Tako možemo vidjeti više i dalje od njih, ne zato što smo oštrijeg vida ili viši rastom, nego zato što nas oni nose uvis i uzdižu nas svojom divovskom visinom“ (Goff 1982, 23). Drugim riječima, umjesto puta oholosti i osjećaja nadmoći nudi nam se put poštovanja i poniznosti spram starih.

„Teologija koja nije aktualna bila bi lažna“

Drugo, kao što je prije gotovo 900 godina svjedočio Ivan iz Salisburyja, među kršćanima je prisutan nemali broj onih koji su skloni „stare“ smatrati magarcima koji ih ne mogu ničemu naučiti (ili, ako bismo bili nešto optimističniji, koji misle da ih stari ne mogu mnogo čemu naučiti). Naime, oni smatraju da je kontekst starih, primjerice sv. Augustina ili sv. Tome, bio drugačiji od našega, u što nema sumnje, ali iz toga neopravdano zaključuju da je daleko bolje i korisnije dati prednost suvremenim kršćanskim i nekršćanskim autorima koji uzimaju u obzir kontekst svijeta u kojem žive i najnovije spoznaje društvenih znanosti. Prema njima, teologija (pa i Crkva) ostat će relevantna jedino ako je ažurna, ako se stalno mijenja, ako uzima u obzir današnji kontekst svijeta i prati današnje trendove. Ili kao što Henri Boulliard piše: „Teologija koja nije aktualna bila bi lažna“ (Lagrange 1998, 1).

Vjerujem da je već mnogima jasno da je riječ o stavu koji može imati katastrofalne posljedice za život Crkve. Naime, ako su nam mjerilo prvenstveno aktualnost, kontekstualnost i relevantnost, ono što je jučer vrijedilo kao nepromjenjiva istina danas se može dovesti u pitanje, pa i promijeniti ako se smatra zastarjelim, ako ne uzima u obzir kontekst današnjega čovjeka, ako nije u skladu sa suvremenim društvenim istraživanjima itd. Nažalost, ne trebamo zamišljati takve scenarije, tȁ već se odvijaju pred našim očima. Primjerice, u posljednje smo vrijeme svjedoci kako nemali broj katoličkih svećenikabiskupa (vidi također ovdje i ovdje), pa i kardinala poziva da se u kontekstu rasprave o blagoslovu istospolnih parova u obzir uzmu najnoviji rezultati društvenih znanosti i životne situacije ljudi današnjice. To što inzistiranjem na blagoslovu istospolnih unija idu protiv Božjega plana za brak i obitelj izgleda da je manje važno, već je važnije da katolički moral bude više u skladu sa svijetom oko nas da bismo kao katolici bili prihvatljiviji svijetu. I sa žaljenjem moramo primijetiti da je Božji plan za brak i obitelj samo jedna od stvari koja se u ime aktualnosti, kontekstualnosti, teološke nijansiranosti i relevantnosti dovode u pitanje.[1]

Zašto dati prednost starim knjigama?

No vratimo se mi našoj temi. Koja je Lewisova preporuka što se čitanja knjiga tiče? On preporučuje dijetu utemeljenu na redovitome čitanju starih knjiga. Lewis piše da nakon svake nove knjige trebamo pročitati jednu staru, a ako nam je to previše, onda bi nakon tri nove trebala uslijediti jedna stara knjiga (cf. Lewis 1953, 4). Pritom Lewis izričito afirmira da bismo trebali čitati novija djela, ali napominje da bismo trebali dati prednost starim knjigama.

Međutim, zašto Lewis privilegira stare knjige? Zato što se nove knjige još uvijek nalaze pred sudom i amater ih nije u stanju prosuditi na odgovarajući način. Lewis predlaže da bismo suvremene knjige trebali suočiti s kršćanskom mišlju koja se razrađivala kroz stoljeća da bi, među ostalim, na vidjelo izišle prikrivene implikacije novih knjiga (cf. ibid). Zašto? Zato što se nova knjiga „često ne može potpuno razumjeti bez poznavanja popriličnoga broja drugih modernih knjiga“ (ibid). Lewis objašnjava da

„rečenice u modernoj knjizi, koje djeluju sasvim obično, mogu biti usmjerene ‘na’ neku drugu knjigu; na taj bi vas se način moglo navesti da prihvatite nešto što biste s gnušanjem odbacili kada biste znali njegovo istinsko značenje. Jedina sigurnost jest imati standard jasnoga, osnovnoga kršćanstva … koje trenutačne kontroverze stavlja u njihovu ispravnu perspektivu. Takav se standard može steći samo iz starih knjiga“ (ibid).[2]

Nadalje, budući da svako doba ima svoj karakterističan pogled na stvarnost, koji mu omogućuje bolje vidjeti određene istine, ali ga istodobno čini sklonijim počiniti određene grješke, potrebne su nam knjige, i to stare, da bismo ispravile grješke koje su svojstvene našemu dobu (cf. ibid, 4-5). Kako bismo izbjegli sljepilo na te naše grješke, potrebno je da našim umom struji „čist morski povjetarac stoljećâ“, a to možemo ostvariti jedino čitanjem starih knjiga (ibid, 5).[3]

Kada pak govorimo o davanju prednosti starim knjigama, valja napomenuti da nije riječ o nekom romantičarskom pogledu na prošlost kao da su ljudi tada bili pametniji od nas i nisu činili grješke. Naravno da su griješili, ali to nisu bile iste grješke. Kao što Lewis napominje: „Neće nam laskati u pogrješkama koje već činimo, a njihove vlastite pogrješke, budući da su sada na otvorenom i opipljive, neće nas ugroziti. Dvije su glave bolje od jedne ne zato što je ijedna od njih nezabludiva, nego zato što je malo vjerojatno da će pogriješiti u istome smjeru“ (ibid). Lewis objašnjava da bi nam i knjige budućnosti jednako kao i knjige prošlosti mogle poslužiti kao dobar korektiv, ali nažalost do njih ne možemo doći.

Zaključak

Vjerujem da Lewis nudi dobre razloge zašto bismo trebali čitati stare knjige, a to na poseban način vrijedi za klasike kršćanske duhovne i intelektualne misli. Ako smo u posljednje vrijeme bili na dijeti isključivo suvremenih djela, vrijeme je da u ruke uzmemo stare knjige. Nemojmo se stoga bojati uhvatiti u koštac s evanđeljima i Pavlovim poslanicama, Platonovim dijalozima, Aristotelovim traktatima, Augustinovim djelima poput Ispovijesti ili O državi Božjoj ili pak Akvinčevim djelima kao što su Suma teologije ili Suma protiv pogana. Upravo nam ta i druga djela starih mogu poslužiti kao dobar protuotrov želji da budemo aktualni, kontekstualni i relevantni nauštrb istine.

Luka Ilić

Korištena literatura

a) Ernst Robert Curtius. 1998. Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje (Zagreb: Naprijed).

b) Lawrence Feingold. 2016. Faith Comes from What Is Heard: An Introduction to Fundamental Theology(Steubenville, Ohio: Emmaus Academic). Kindle.

c) Reginald Garrigou-Lagrange. 1936. God, His Existence and Nature, vol. 2 (St. Louis: Herder Book Co.). URL: https://archive.org/details/Garrigou-LagrangeEnglish/God_%20His%20Existence%20and%20His%20Nature%20%28vol.%202%29%20-%20Garrigou-Lagrange%2C%20Reginald%2C%20O.P_/mode/2up?view=theater Pristupljeno: 13. travnja 2021.

d) Reginald Garrigou-Lagrange. 1998. „Where Is the New Theology Leading Us?“ Internet Archive. URL: https://ia902804.us.archive.org/26/items/Garrigou-LagrangeEnglish/_Where%20is%20the%20New%20Theology%20Leading%20Us__%20-%20Garrigou-Lagrange%2C%20Reginald%2C%20O.P_.pdf Pristupljeno: 13. travnja 2021.

e) Jacques Le Goff. 1982. Intelektualci srednjeg vijeka (Zagreb: GZH).

f) C. S. Lewis. 1953. „Introduction“. u: Athanasius: On the Incarnation, prev. i ur. redovnica CSMV-a (Grestwood, New York: St. Vladimir’s Orthodox Theological Seminary).


[1] Netko bi mi mogao prigovoriti da Crkvu promatram kao muzej uspomena koji se ne smije mijenjati. Niti smatram da Crkva treba biti potpuno statična niti je to moguće. No tu promjenjivost Crkve treba ispravno razumjeti. Nema sumnje da povijest svjedoči u prilog određenome razvoju nauka. Međutim, te promjene nauka nikada nisu bile supstancijalne, već akcidentalne naravi. Kao što objašnjava Lawrence Feingold:

„Što se tiče definitivnoga i nezabludivoga Učiteljstva, zajamčeno je da sadržaj definitivnoga učenja, ispravno protumačenoga u skladu s istinskom namjerom njegovih autora, nije pogrješan. Međutim, način izražavanja, a da se pritom ne mijenja sadržaj, može se usavršiti u dvostrukome smislu. Prvo, može se učiniti jasnijim u sebi uvođenjem distinkcija, kvalifikacija i jasnije definiranih pojmova. Drugo, može se formulirati na nov način da bi bio razumljiviji u novome kulturnom kontekstu bez mijenjanja njegovoga izvornog značenja“ (Feingold 2016, 9. poglavlje).

Drugim riječima, nemoguća je promjena sadržaja nezabludivih istina po pitanju vjere i morala, a ono što se može usavršiti jest način izražavanja. No danas smo suočeni s problemom da nekima pretjerano suosjećanje i milosrđe koje zanemaruje istinu zamagljuju rasuđivanje i to ih dovodi do prihvaćanja stavova protivnih objavljenim istinama. No takvo lažno suosjećanje i milosrđe ne smije nam biti izlika za kompromitiranje istine. Radije, trebamo se voditi sljedećim riječima: „Crkva je netolerantna u principima zato što vjeruje; ona je tolerantna u praksi zato što ljubi. Neprijatelji su Crkve tolerantni u principima zato što ne vjeruju; a netolerantni u praksi zato što ne ljube“ (Lagrange 1936, 410).

[2] Smatram da se ovdje očituje Lewisov anglikanizam. Slažem se da je važno čitati stare knjige kako ne bismo povjerovali da je kršćanstvo počelo postojati prije 60-70 godina, da je jedino što trebamo poznavati ono što je napisano u tome, suvremenome razdoblju i da nam kontekst suvremenoga svijeta treba biti jedno od glavnih mjerila prosuđivanja kršćanskoga nauka i morala. Ipak, ne vjerujem kako je lewisovsko „središnje“ ili „osnovno“ kršćanstvo (eng. „mere Christianity“) dovoljno snažno da bude standard koji „trenutačne kontroverze stavlja u njihovu ispravnu perspektivu“.

Katolici smatraju da postoji čvršći, nezabludivi standard kao jamstvo sigurnosti u burnim vremenima. To vrijedi čak i za naše doba gdje čovjek zbog tehnoloških uspjeha modernoga napretka „misli kako je potpuno autonoman, u potpunosti sposoban sâm riješiti sve svoje probleme, uključujući one moralne i religijske naravi“ (Feingold 2016, 9. poglavlje). Kao što Lawrence Feingold objašnjava, „ako je Bog htio da Objava bude sačuvana u ljudskoj povijesti, nezabludivi bi učiteljski autoritet bio nužan za zaštitu vjere i Crkve od tendencija ljudskih organizacija da se dijele te od promjene mišljenja i podjele“ (ibid). A kao što sam argumentirao u tekstovima Robert Koons: Argumenti za povijesno biskupstvo i Argumenti za nezabludivost, to nezabludivo učiteljstvo jest Učiteljstvo Katoličke Crkve. Nažalost, moramo primijetiti da ponekad neki učitelji mogu izazvati zbunjenost među katolicima zato što se protive objavljenim istinama. U tom nam slučaju čitanje starih knjiga koje su se afirmirale kao pravovjeran i autentičan izražaj naše vjere mogu pomoći posvijestiti da Katolička Crkva postoji već 2000 godina i da trebamo sa svom ozbiljnošću uzeti u obzir ono što je Crkva kroz to razdoblje naučavala. Na taj nam način stare knjige mogu biti pouzdan vodič i pomoći u razlučivanju onoga što je istinski izražaj naše vjere od onoga što predstavlja suobličavanje svijetu.

[3] Usudio bih se ovdje reći da je upitno u kojoj su mjeri današnji profesionalni filozofi i teolozi u stanju prikladno prosuditi suvremena filozofska i teološka djela. Naime, nerijetko u filozofskim i teološkim krugovima vlada nepoznavanje starih knjiga i njihova sadržaja. Drugim riječima, među brojnim filozofima i teolozima prevladava dijeta utemeljena isključivo na modernim knjigama. Ne samo da time često usvajaju, svjesno ili ne, prikrivene implikacije sadržane u tim djelima već i postaju skloniji počiniti grješke koje su svojstvene našemu dobu. Ne čudi stoga što su upravo u današnjim teološkim krugovima prisutni brojni suvremeni hirovi i pomodnosti koji imaju više veze sa željom da se bude aktualan i relevantan negoli s istinom.