Requiem razuma ili pobačaj u Hrvatskoj

DE CIVITATEFRED DELACROIX

Prenosimo malo starije članke sa stranice konzervativac.com, ali smatramo da svojijom stalnom aktualnošću i značajem to zavrjeđuju.

piss-off
Izvor: Reuters

Pobačajna kontroverza

U zadnje vrijeme jedna od istaknutih medijskih tema je bila pobačaj. Cijelu stvar je pokrenuo prijedlog poljske desničarske stranke (PiS) o nacrtu zakona iz kojeg proizlazi gotovo potpuna zabrana pobačaja. Sama ideja je, jasno, izazvala zgražanje i odbacivanje, te dovela do velikih prosvjeda u Poljskoj; mahom žena koje se bore za svoja „reproduktivna prava“, „pravo na vlastito tijelo“, „civilizacijska dostignuća“, „pravo na izbor“ etc.

Reakcija u Hrvatskoj je bila više nego zamjetljiva. Primjerice, inicijativa „Obrani pravo na izbor“ je održala prosvjede solidarnosti s poljskim prosvjednicima – vjerojatno i zbog bojazni da bi slične ideje o pobačaju mogle doći i domaćoj, dominantno desničarskoj vlasti. Javni pritisak građanskih inicijativa i medijskog bombardiranja kulminirao je reakcijom predsjednika Ustavnog suda Republike Hrvatske dr. sc. Miroslava Šeparovića, koji je potvrdio da će problem pobačaja napokon biti „riješen“.

Čisto s osobne strane, optimističan sam prema mogućoj odluci suda, jer je tema Šeparovićeva doktorata bila „Dobrobit djeteta i načelo najboljeg interesa djeteta u praksi Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske“. Ipak, uzevši u obzir uvriježenu europsku pravnu praksu, ne treba pretjerivati s optimizmom.

Ovaj članak sam odlučio posvetiti kritici mainstream stavova o pobačaju, kako se javljaju pretežno u hrvatskim novinskim publikacijama ali i općenitom medijskom prostoru. Ne mislim biti komprehenzivan, i odgovoriti na apsolutno sve što se tvrdilo, ali glavna razmatranja neće biti zaobiđena. Zadatak nije pretjerano težak jer se stalno javljaju iste nepromišljene floskule i daju isti pseudoargumenti koji nisu utemeljeni na suvremenim spoznajama bilo etike bilo biologije. Cilj mi je prikazati glavninu javnog diskursa kao nekoherentni, neargumentirani i nezgrapni konglomerat neplauzbilnih mišljenja koji je poguban za humanizam i istinske civilizacijske vrijednosti.

Valja ukratko napomenuti o čemu ovaj pisani uradak nije. Nije o obrani katoličke Crkve ili bilo kojih religijskih stavova i nije o obrani praktičnih djelovanja pro-life aktivista. To ne znači da ovdje izneseni zaključci nisu u skladu s navedenim, nego ne želim čitatelje opteretiti nepotrebnim pretpostavkama – ne trebate biti vjernici ili aktivisti da prihvatite dobre argumente, razmatranja utemeljena na evidenciji ili utvrđenoj etičkoj praksi. Modus operandi je vlastite pretpostavke pošteno objelodaniti i transparentno argumentirati koristeći se temeljnim principima logike, etike i egzaktnim znanstvenim spoznajama – pristup koji bi morao biti paradigma novinarstvu i javnom radu, ali, nažalost, nije.

Propedeutika kritici

Prvo, postavit ću osnovni argument koji je pretpostavka mog daljnjeg pristupa kritici. Ne radi se o mom izumu, već su ovakve i slične formulacije uvriježene u pro-life kampu:

  1. svako ljudsko biće ima pravo na život;
  2. ljudska zigota je ljudsko biće;
  3. dakle, ljudska zigota ima pravo na život.

Argument je logički besprijekoran, tj. zaglavak (3) slijedi logičkom nužnosti, a istinit je ukoliko su (1) i (2) istinite. Dovoljno je prikazati da su obje premise više vjerojatno istinite ili u relevantnoj mjeri opravdane više od njihovih negacija

Prva premisa

Prva premisa bi morala biti očita i ne bi trebala izazivati kontroverze, ima gotovo aksiomatski značaj u suvremenoj kulturi i opću civilizacijsku vrijednost. Radi se doslovno o prvom dijelu članka 21. Ustava Republike Hrvatske: „Svako ljudsko biće ima pravo na život“ (Narodne novine 85/10). Jasno, radi se i o članku 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima: „Svatko ima pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost“ (Narodne novine 12/09 – Međunarodni ugovori).

Za pravilno shvaćanje tvrdnje potrebno je napraviti ponešto osnovne pojmovne analize. Smatram da je probitačno pojmove uzeti sasvim transparentno, generički i općenito, kako bi izazvale što manje nepovjerljivosti i podjela. Što znači „svako ljudsko biće“ je u tom smislu samoobjašnjavajuće: radi se o pripadniku biološke vrste Homo sapiens. Valja istaknuti da nije važno je li taj Homo sapiens, je li to ljudsko biće mlado ili staro, bolesno ili zdravo, željeno ili neželjeno, muško ili žensko – radi se doslovno o svim ljudima.

Moguće su pokatkad neke posebne iznimke oduzimanja prava u slučajevima pravedne samoobrane/rata, ali osim toga ova odredba vrijedi univerzalno i iznimke ove vrste nisu relevantne za temu.

Što znači „imati pravo na nešto“ je kompliciranije, ali zdravorazumski jasno. Kompleksnost dolazi iz višeznačne uporabe riječi „pravo“ koja u različitim tradicijama i kontekstima izražavanja može dovesti do konfuzije.[1] Najopćenitije, ako čovjek ima pravo na život, to znači da ga ne smijemo namjerno lišiti života. Odredba se, dakle, ne odnosi na bilo koje spontane ili nenamjerne radnje.

Dodatno valja upitati: što bi bilo kad bi ljudsko biće interpretirali kao osobu? U etičkoj raspravi je popularno uzeti osobu kao termin koji nije istoznačan s terminom ljudsko biće. Ljudsko biće bi označavalo biološke značajke dok bi osoba bila temelj ljudskog dostojanstva (samim time ljudskih prava). Dobru analizu ovih različitih pojmova i tumačenja je napravio kolega Rochejaquelein na ovom blogu.

Čak i kada bismo zanemarili spoznaje moderne biologije o trenutku kada počinje ljudski život i kada bi se zalagali za tezu da „plod“ postaje ljudskim bićem tek nakon, recimo, prvih otkucaja srca, svejedno bi imalo jasnog smisla braniti prvu premisu: jednom kad nedefinirana materija postane ljudskim bićem (bez obzira u kojem dijelu trudnoće ili poslije trudnoće), tada dobiva famozno pravo na život.

Druga premisa

S druge strane, druga premisa (2) se čini kontroverznom. Nikako se ne doima intuitivnim da je zigota ljudsko biće. Kao prvo, zigota je samo par stanica i nešto genetičkog materijala, nema ruke, noge, tijelo, političke preferencije ili svijest. Nema gotovo ništa što bismo nazvali ljudskim osim ljudske DNA. Ako razmišljate na ovaj način, ništa čudno – svi smo neizbježno afektirani vlastitim osjećajima, kulturom, navikama i moći predočavanja. Podosta je „prirodan“ stav biti sumnjičav prema ideji zigote kao ljudskog bića.

Nešto prirodnije bi bilo govoriti o zigoti kao o potencijalnom čovjeku: nešto što ipak nije ljudsko biće ali ima potencijal biti upravo to.

Glavno pitanje u toj raspravi potpada pod domenu biologije, a glasi: „kad počinje ljudski život?“ Odnosno, što je to, kakav je to događaj koji obične stanice i genetički materijal transformira u ljudsko biće? Izgleda da ovdje dolazimo do sive zone u kojoj zapravo nema nikakvih jasnih odgovora. Poantu zaoštrava Bruno Šimleša za Jutarnji list:

„Kolektivno ljudsko znanje, što se tiče pitanja kada nastaje život, kada se pojavljuje svijest i sl., i dalje je u sferi nagađanja. Biolozi, neurolozi, filozofi, psiholozi i ini znanstvenici imaju razna mišljenja i uvijek možete pronaći pojedinca koji će potvrditi vaše uvjerenje, ali jedina istina je da znanost nema jasan odgovor.“

Iako njegova izjava nije posve promašena, valja naglasiti da pitanje „kada nastaje život“ nije neko čudno, nejasno i misteriozno pitanje. Biološka je činjenica da ljudski život počinje začećem, odnosno formiranjem zigote. Ova znanstvena spoznaja je od iznimne važnosti a neproporcionalno je slabo javno prepoznata pa ću je ponoviti: biološka je činjenica da ljudski život počinje začećem. Sveučilište Princeton je na svojim stranicama objavilo zbirku citata različitih stručnih knjiga iz biologije koji podupiru ovu tvrdnju, a možete ih pogledati ovdje.

Ne radi se, dakle, o pukom potencijalnom ljudskom biću. Kad pričamo o zigoti, pričamo o realnom, aktualnom biću koje ima potpuno formiranu ljudsku DNA, vlastitu funkcionalnu organizaciju i regulativna načela, a ovisno je tipično devet mjeseci o matičnom tijelu koje nije s njim identično (što je informacija koju možete provjeriti čak i u najobičnijem udžbeniku iz biologije za srednju školu).[2]

Ipak, slažem se sa Šimlešom o drugom dijelu njegove tvrdnje. To što je biološki jasno kada novi ljudski život započinje, ne znači da znamo bilo što o svijesti, kriterijima osobnosti i sl. Ali, ovo nepoznavanje navedenog u etici ima potpuno suprotne reperkusije od onih koje kasnije predmnijeva Šimleša. O tome nešto kasnije.

Bilo kako bilo, premisa (2) je zasigurno plauzibilnija od vlastite negacije. Ukoliko se shvati u biološkom smislu, naravno da će novo biće formirano od dva roditelja jedne vrste plauzibilno biti te iste vrste. Biologija ne zahtijeva opterećene termine poput svijesti, osobnosti, prava itd. Dovoljno je da imamo novi ljudski zametak s vlastitom DNA i osnovnim biološkim funkcijama koje ga čine živim kako bismo dobili ljudsko biće.

Osim toga, s obzirom na to da je razvitak ljudskog tijela od zametka do kraja puberteta jedan kontinuirani proces u kojemu nema naglih i velikih skokova, sam početak ovog procesa biva najboljim kandidatom za početak ljudskog bića. Ne treba zavarati bogatstvo terminologije u ovom području: zigota, embrij, fetus itd. To se sve odnosi na sasvim kontinuirane razvojne faze upravo ljudskog bića: nešto ne prestaje biti ljudsko biće ako mu damo neko tehničko ime.

Ergo

Dakle, ljudska zigota ima pravo na život, odnosno, ne smijemo je namjerno lišavati života. Pobačaj je namjerno lišavanje života ljudskog bića, dakle, pobačaj je narušavanje temeljnog ljudskog prava na život.

Ovime je pro-life argument sasvim ugrubo ocrtan, no dovoljno da vidite koje su mi glavne radne pretpostavke i koji osnovni argumenti i dokazi idu njima u prilog. Naravno, možete se sa mnom neslagati, ali važno je da imate objektivne i čvrste razloge odbaciti neku od premisa, jer, riječ o životima ljudi – nije neka laka, smiješna i nevažna tema. Ne smijemo ove stvari doživljavati neoprezno i nepromišljeno. Nadalje, ako vam je ostala bilo kakva crta nesigurnosti oko pobijanja pro-life argumenata, isto biste se trebali ophoditi s ovom temom s krajnjim oprezom i tražiti veći stupanj izvjesnosti: radi se doslovno o životima ljudi a ne o ontološkom statusu matematičkih entiteta u cantorovskim kontinuumima.

Valja dodati da, ako zigota ima prava na život, imat će i svaki daljnji stupanj razvoja ljudskog bića sve do smrti istog organizma. Suprotno bi očito dovelo u apsurd.

fuck-off
Sofisticirana terminologija pro-abortion aktivista. Izvor: Reuters

Dekonstrukcija praznih termina

Vrlo se lako može primijetiti da pristup šire javnosti i medija ovom problemu nije ni sličan onome što sam dosada prikazao. Uz časne izuzetke, o pobačaju većinom pišu ljudi koji su za temu u potpunosti nestručni i umjesto borbe argumentima koristi se borba ideološkim frazama. Poanta je smisliti fraze koje bi dobivale dojam obrane sloboda, zdravlja i prava; ali je riječ o formulacijama koje uglavnom ili ništa ne znače ili su potpuno irelevantne za temu ili su znanstveno/etički neodržive. Sada ću prikazati glavne pro-abortion fraze o pobačaju i odrediti što s njima nije u redu.

Pravo žene na vlastito tijelo

Vjerojatno je najčešća floskuloidna formulacija pro-abortion strane „žene imaju pravo na vlastito tijelo“. Često se to izriče s vidnim ogorčenjem i uz prilaganje uobičajenog feminističkog narativa o tome kako je žena deautonomizirana patrijarhalnim društvom i kako je uopće grozno što se usudimo sugerirati što bi žena uopće trebala raditi.

Nije jasno kako se ova tvrdnja treba shvatiti, ali postoje barem dvije formulacije koje najviše imaju smisla: (a) žena ima pravo na vlastito tijelo, a kako je zigota (ili fetus) dio ženskog tijela, žena ga smije odstraniti po volji; (b) žena ima pravo na vlastito tijelo, pa može odstraniti svaki ljudski organizam iz svog tijela koji nije s njenim tijelom identičan po volji.

Ako se tvrdnja referira na (a), onda je znanstveno dokazano pogrješna. Naime, zigota ili fetus nisu dio ženskog tijela, radi se o drugoj DNA, o od majke različitom organizmu. To je vrlo lako provjerljiva biološka činjenica. Dakle, imati pravo na vlastito tijelo je u tom kontekstu potpuno irelevantno jer bilo koja razvojna faza čovjeka počevši od zigote na dalje NIJE majčino tijelo niti dio majčinog tijela.

Ako se tvrdnja referira na (b), onda se radi o etički i pravno neodrživoj tvrdnji. Kada govorimo u kontekstu etike, radi se o pogrješnoj tvrdnji jer pravo na život ima višu hijerarhijsku vrijednost od prava vezanih uz moje tijelo (ili bilo čije vlastito tijelo). Primjerice, ja ne smijem izabrati svojim tijelom rukovoditi na taj način koji bi ugrozio prava na život drugih ljudi, čak ni da su ti ljudi privremeno povezani na moje tijelo. Tomu je tako jer je ljudski život na etičkom pijedestalu prioriteta i jer se sva sekundarna prava odnose tek podređeno pravu na život. Isto se tiče pravne znanosti: u sukobu različitih prava, pravo na život će uvijek imati prevagu kao i u etici. Zato, primjerice, ako vidimo da je neki čovjek u životnoj opasnosti, smijemo porazbijati prozore i oštetiti tuđe privatno vlasništvo kako bi mu pomogli sačuvati život. Isto tako, pravo na osobnu slobodu je iznad prava na privatno vlasništvo, pa tako više pravno nije dopušteno imati robove. Ali, ako je pravo na život iznad prava na privatno vlasništvo ili analognih prava (nad tijelom), onda (b) biva etički i pravno neodrživa.

Pobačaj kao forma kontracepcije

Nisam vjerovao da se ovako nešto tvrdi dok nisam nabasao na člančić Vlaste Janton za Index u kojemu tvrdi „Pobačaj je najgora moguća kontracepcija…“ Problem je što se ovdje radi o dubokoj neinformiranosti. Opet, kako bi demonstrirao da se ovdje ne radi o kontroverznom i tajnom znanju, citirat ću obični udžbenik iz biologije za srednju školu: „Kontracepcija podrazumijeva metode i sredstva sprječavanja oplodnje i začeća.“[3]

E sad, ako se o kontracepciji govori kao o sprječavanju začeća, kako zadiranje u neku fazu razvitka nakon začeća može biti kontracepcija? Predlažem zato da se promjeni ova očito netočna terminologija. Točnije bi bilo koristiti neku drugu formulaciju, recimo: „pobačaj je eklatantan primjer ubičovještva.“ To bi bilo preciznije, jer se ubija nešto što je živo a spada pod vrstu Homo sapiens.

Suptilnosti oko terminologije se mogu učiniti smiješnima, ali su prijeko potrebne. Netočan naziv nekog postupka može duboko umanjiti moralne intuicije koje imamo o njemu. Ako Hitlerov pothvat ubijanja Židova nazovemo genocidom, jasno nam je o čemu se radi. Ako ga pak nazovemo „rasnom higijenom“ ne čini se više tako strašnim, barem na prvi pogled, dok ne shvatimo o čemu se zaista radi. Slično je i sa terminima pobačaja kao „reproduktivne skrbi“ ili „pravom na izbor“ itd.

Pravo na izbor

Pravo na izbor je odlična stvar. Volim što mogu odabrati koji okus sladoleda želim ili što mogu izabrati kako provesti petak navečer. No, kad se ista formulacija posveti grubim kršenjima ljudskih prava, onda zabava prestaje. Primjerice, Šimleša tvrdi: „Poštovanje ženskog prava na izbor je svetinja.“

Česta je strategija koristiti polovične izraze s kojima se psihološki lako složiti, ali zapravo predmnijevaju nešto potpuno drugo. Jer, kako netko može biti protiv „prava na izbor“? Zacijelo samo monstrum. Izbor je uvijek dobar a branjenje izbora je loše. Jasno, nemam ništa protiv prava na izbor bilo koga. Ali, idemo zaoštriti što zapravo znači pravo na izbor u ovom kontekstu. Pravo na izbor znači pravo na život nerođenog djeteta, drugim riječima, pravo na izbor znači pravo na život ljudskog bića koje se razvija u matičnom tijelu. Još drukčijim riječima, ali s potpuno istim značenjem, pravo na izbor znači pravo na ubojstvo djeteta koje je u majčinom tijelu.

Tako da, ne, gospodine Šimleša. Pravo na izbor u ovom kontekstu zasigurno nije svetinja, već sasvim suprotno. Možda „prokletinja“?

Strogo gledano, stavljanje prava na izbor bilo čega iznad prava na život je moralno neodrživo i ima analogne probleme kao pravo na vlastito tijelo u kontekstu pobačaja.

Pravo na reproduktivno zdravlje

Pravo na reproduktivno zdravlje ili skrb je vjerojatno najljepši primjer opravdavanja zločina lijepim riječima. Slično kao lažljivac koji tvrdi da nije lagao već „izbjegavao istinu“, ubojica koji tvrdi da je „vraćao ravnotežu“ na svijet, atentator koji je „riješio problem“ ili kradljivac koji je „redistribuirao vlasništvo“.

Ovu formulaciju (pravo na reproduktivno zdravlje) je izrekla Gordana Sabol iz SDP-a na HRT-ovoj emisiji Otvoreno. E sad, zašto tu ne može biti riječ o reproduktivnom zdravlju? Vrlo jednostavno: zato što stanje trudnoće nije bolest koja se liječi pobačajem. Tomu nasuprot, pobačaj je povezan s čestim slučajevima narušavanja reproduktivnog zdravlja pa čak i neplodnosti.

Govor o reproduktivnom zdravlju u kontekstu pobačaja nije ništa drugo nego grubo iskrivljavanje samog postupka.

Odgovor na istaknute pro-abortion tvrdnje

Došao je (napokon) završni dio ovog članka u kojemu ulazim u koštac s istaknutim tvrdnjama vezanih uz hrvatski pobačajni diskurs. Pogledajmo prvu tvrdnju, svojstvenu aktualnoj vladajućoj političkoj desnici. Pa tako je Andrej Plenković odlučan u tome da život počinje od začeća, ali svejedno nije za izmjene zakonske regulative pobačaja u Hrvatskoj. Drago Prgomet tvrdi da, iako je pobačaj „nepoželjna pojava i negativna pojava“, ne smije se spriječiti zabranom nego edukacijom.

Donekle razumijem obmanu klasičnih pro-abortion aktivista, i sam sam bio jedan od njih. To su ljudi koji se u vlastitim očima bore za nešto dobro, za nekakva prava i slobode. Ali moram priznati da ni najmanje ne razumijem ljude koji su svjesni činjenice da ljudski život počinje začećem, na političkoj su poziciji moći, a svejedno odluče tolerirati ono što je prema njihovom vlastitom svjetonazoru ubojstvo.

E sad, da stvar bude još gora, njihovi razlozi za držanje pobačaja legalnim su potpuno promašeni. Prgometova tvrdnja bi trebala biti očito apsurdna. Bilo koja gruba povrjeda ljudskih prava (kao što je pravo na život) mora biti nelegalna, a ne „rješavana edukacijom“. Potpuno je bespredmetno govoriti da ćemo edukacijom spriječiti ljude da čine teške zločine (iako ih možemo umanjiti). Uostalom, zašto krađe ne iskorijenimo edukacijom, ili zašto korumpirane političare ne iskorijenimo edukacijom? Ako, kao što Plenković priznaje, život počinje začećem, potpuno je nekoherentno tvrditi da se sve teške povrijede ljudskih prava kažnjavaju teškim kaznama dok pobačaj rješavamo edukacijom. Radi se o eklatantnoj nekoherentnosti u postupcima obrane dostojanstva ljudskog života: dok u nekim slučajevima ljudi završavaju u zatvorima, u drugim slučajevima iste vrste se „educiraju“.

Drugi razlog protiv zabrane pobačaja je da bi žene svejedno radile pobačaj samo u lošijim i nekontroliranim uvjetima. Opet, ako se radi o kršenju elementarnih ljudskih prava, kakve su posljedice zabranjivanju pobačaja je potpuno irelevantno. Zašto uopće zabraniti bilo što kad se problemi mogu riješiti edukacijom? Ljudi će raditi zločine bez obzira zabranili mi to ili ne! Zašto je ubojstvo zabranjeno ako ljudi svejedno rade ubojstva u ilegali i to u nekontroliranim uvjetima? Lako je uvidjeti da je stav „x ne smije biti ilegalan jer će se x svejedno događati u društvu“ neodrživ. Najbolje se to očituje u apsurdnim primjerima koje slijede iz takve odredbe: zašto braniti teške droge kad će se neki u društvu svejedno drogirati teškim drogama, samo lošije kemijske čistoće?

Uloga države nije omogućiti ljudima da rade štogod žele raditi, uloga države, u ovom kontekstu, je pružiti najveću moguću slobodu vlastitim građanima ali u granicama ljudskih prava i podređenih zakonskih odredbi. Zato države zabranjuju nemoralna i nepravedna ponašanja poput krađe i ubojstva.

Slijedeća tvrdnja na tapeti je od Bojane Genov iz Ženske mreže. Ona tvrdi da se ljudska prava stječu rođenjem a ne začećem.

Kako bih bolje ilustrirao što to znači, zamislite sljedeću situaciju: žena je trudna već devet mjeseci. Porod joj je zakazan za sutra. Ona se odluči pobaciti danas. Doktor kaže: „nema problema, ljudska prava se stječu rođenjem“. Doktor osigura (bolje da ne znate kakvim metodama) da se dijete rodi mrtvo. Ovoga puta neću uopće ni spomenuti etičke probleme vezane uz ovaj stav, već ću propustiti vašim moralnim intuicijama da prosude je li ovo legitimna solucija ili naprosto moralno ogavna propozicija.

Uz to, kao što sam prije rekao, slažem se sa Šimlešinom izjavom da znanost nema jasan odgovor o pitanjima ljudske svijesti ili kada je čovjek osoba itd. Problem je što uopće nismo uspjeli objasniti što je to svijest[4] ili je reducirati na puke fizičke procese, a pojam osobe se ne može na nikakav način empirijski utvrditi – osoba, u moralnom smislu, nije nešto što možemo proučiti pod mikroskopom. Ovo znanstveno neznanje je jedan od razloga zašto je tvrdnja od Genov neutemeljena: nema te znanstvene spoznaje iz koje slijedi da bi ljudska prava počinjala rođenjem. Riječ je o arbitrarnosti za koju ona ne nudi nikakve argumente ni dokaze, a etički je duboko kontroverzna.

Nadalje, znanstvena neinformiranost u etičkom području nas dovodi do potpuno suprotnog zaključka od onog kojeg ima Šimleša (i drugih koji se „vade“ na nekonkluzivnost znanosti u obrani „prava na pobačaj“): ako ne znamo (ili je kontroverzno) je li ili nije li čovjek u ranijim fazama razvoja adekvatan podmet instancijaciji ljudskih prava, onda moramo pretpostaviti da jest, sve dok ne dokažemo suprotno. Razlog je jednostavan: ne želimo ubiti nekoga iz neznanja. Ovo se smatra normalnom radnom pretpostavkom u etici, ali je kod nas (u javnosti) kao vrijedno načelo potpuno ignorirano. Uzgred rečeno, radi se o dodatnoj potpori premise (2) argumenta.

Upravo zato što ne znamo kada se pojavljuju ljudska prava u razvoju čovjeka (iako imamo kvalitetnih filozofskih teorija), najviše je etički opravdano u toj situaciji pretpostaviti da su prisutna od samog biološkog početka. Teret dokazivanja je onda u potpunosti na onima koji tvrde da se prava pridjevaju kasnije. Neodgovorno je i etički neobzirno, dakle, smatrati da je „pobačaj možda ubojstvo“, „znanost je nekonkluzivna“ ali „ne smijemo braniti pobačaj“.

Zadnje, tvrdi se da je pobačaj „pravo žene“ i kao takvo se mora omogućiti jednako kao pravo na zdravstvenu skrb. Ako ste dosad prihvatili ono što sam dosad iznesao, bit će kristalno jasno što ne valja s ovom tvrdnjom. Kao prvo, ako nešto nazovemo pravom, ne znači da je to doista pravo. Ako je pobačaj po definiciji ubijanje bića za koje biologija jamči kako je vrste Homo sapiens, a najviša instanca međunarodnog ugovora tvrdi da svatko ima pravo na život (kao što je slučaj i u etici), onda očito pobačaj nije pravo žene ili bilo koga. Uz to, zašto se nitko od njih ne pita što je s pravom djeteta?

Postoje različiti emocionalni razlozi koje ljude pritišću na prihvaćanje pobačaja. Npr. kako će biti djetetu koje se rodi bolesno i nevoljeno? Zar će takva, prisilno rođena djeca završiti u sirotištu? Kakvo će djetetu biti odrastanje bez oca itd.

Važno je shvatiti da emocionalni razlozi nemaju prevagu nad ljudskim pravima. Isto kao što ne ubijamo siromašne i bolesne dok su rođeni, tako ih ne bi ubijali dok nisu rođeni. Ako mislite da postoje opravdane okolnosti za ubijanje nevinih rođenih ili nerođenih ljudi, bilo zbog njihovih potencijalnih životnih situacija, zdravlja ili zbog bračnog statusa vlastitih roditelja, u redu. Samo, tada je vaš stav u suprotnosti s međunarodnom deklaracijom o ljudskim pravima i Ustavom RH. Tada prestanite tvrditi da branite ljudska prava i počnite tvrditi da potičete rodnu selekciju temeljem predodžbe o tome koliko ljudski život mora biti potencijalno kvalitetan i u kojim okolnostima mora biti uozbiljen da bi imao dostojanstvo. Potpuno morbidno i neetički, ali bar se ne skriva iza priče o emocijama i pravima.

Završna riječ

Ako je doista slučaj da se kod pobačaja plauzibilno radi o ubojstvu, kako to da nije zabranjen posvuda u svijetu? Kako to da pravna praksa uglavnom tolerira pobačaj u ranim fazama čovjekova razvoja? Kako to da Ustavni sud toliko dugo izbjegava donijeti odluku o ovom pitanju?

Pitanje je kompleksno, ali najkraći odgovor koji sada mogu dati je: sindrom dvadesetprvostoljećizma. Naime, ljudi su zaboravili da se za svako pravo i zakon u povijesti čovječanstva, kao i za važne spoznaje, moralo itekako boriti. Negdje i nekad je „normalno“, „dozvoljeno“ i „pravo“ čovjeka bilo imati robove. Neki ljudi su vrijedili manje od drugih. Kako bi svaki čovjek imao zagarantirano pravo na život najvišom instancom međunarodne deklaracije, moralo se istu deklaraciju ohrabriti gnusnim stradavanjima 2. svjetskog rata. Mi mislimo da smo na sve ovo imuni jer „živimo u 21. stoljeću“, simbolu kulturnog i civilizacijskog napretka. Ovo lažno pouzdanje u 21. stoljeće nas je potpuno uljuljalo u dogmatski drijemež. Nije više ni potrebno stvari argumentirati, već je dovoljno razbacivati se floskulama, preuzimati mišljenja s internetskih novina,  izmišljati kojekakva prava jer „nismo u srednjem vijeku“, „znamo“ što je dobro i ispravno, čak i bez čitanja stručne literature.

Najteže je slomiti dane navike ili intuicije koje nam vlastita kultura plasira kao „normalne“ i „očite“. Liberalna ideologija koja je poharala ove prostore promiče individualne slobode pojedinca kao najviše vrijednosti. U ovim, rubnim slučajevima, sloboda postaje važnija i od života drugih ljudi. Iracionalna ideologija je nešto slično bolesti društva, a glavni simptom je nepromišljanje vlastitih pretpostavki i uzimanje svih društvenih intuicija pod „normalno“. Čuvajte se dvadesetprvostoljećizma, opasna je to zvijer. Treba nam neki dvadesetdrugostoljećizam u kojemu će poštivanje ljudskih prava doći na još višu razinu, pa će pobačaj propasti u ropotarnicu povijesti slično kao ropstvo u Americi.

Fred Delacroix


[1] Dobar znanstveni članak na tu temu: Charles R. Beitz: „Human rights“, u: A Companion to Contemporary Political Philosophy2 (Oxford: Blackwell Publishing, 2007), 628-637.

[2] Čisto radi primjera: O. P. Springer – B. P. Kozlina: Živi svijet 3 (Zagreb: Profil, 2009), 189-192.

[3] Usp. Springer – Kozlina: Živi svijet 3, 193.

[4] Dobra uvodna knjiga na tu temu: Damir Mladić: Um, svijest i qualia (Klanjec: HZKD, 2007).