Sindrom “zaključanosti u adolescenciji”: individualno i kolektivno – BGC

Sindrom “zaključanosti u adolescenciji”: individualno i kolektivno – BGC

Jedan od razloga zašto ne postoji mogućnost značajnog društveno političkog poboljšanja sve dok ne dođe do masovne vjesko-duhovne obnove; jest taj što su gotovo svi moderni pojedinci zastali u adolescenciji (odgovor na to varira od regresije u djetinjstvo, ili opijene neosjetljivosti) i gotovo nitko ne prolazi kroz to stanje kako bi došao do psihološke (i duhovne) zrelosti.

Adolescencija je, ili bi trebala biti, faza – idealno faza koja traje jako kratko vrijeme, možda i moment, ili par dana. Duhovno, adolescenciju bi trebala promatrati kao stanje koje se tek dodirne, ili koje se preskoči, u procesu rasta iz djetinjstva do autonomnog odraslog braka i roditeljstva; nužno ali i loše.

Suprotno tome, naša masovna kultura je posljednjih pedeset godina (i elitna kultura kroz posljednjih dvije stotine godine) stalno slavila adolescenciju kao stanje, ne fazu, i ohrabrivala ljuda da zastanu u tom stanju: Izruguju se, skrivaju i uništavaju sredstava kojima su ljudi prolazili kroz adolescenciju i konačno sazrijevali.

Psihološki problem je puno veći od propadanja braka i roditeljstva; podrazumijeva “zaglavljivanje” – faza postaje stanje – između dvije legitimne situacije djetinjstva i odrasle dobi. […]

Vječni adolescent je ciničan jer pokušava dobiti najbolje od oba svijeta, fizikalnog i duhovnog, bez da se obveže prema ijednome; Zapravo, ako je intelektualac možda će čitav život provesti uspoređuju i suprotstavljajući dva pola fizikalnog i duhovnog. Upravo zato jer je emocionalna privlačnost jednog uravnotežena drugim, njegove emocije će atrofirati i njegov um će postati odsječen – fokusiran na analizu i apstrahiran od djelovanja; paraliziran neodlučnošću i nesposoban pokrenuti se iz straha da ne izgubi nešto što želi.

Jednom uspostavljena, ovu fazu-koja-je-postala-stanje je teško napustiti, teško ju je nadvladati – ojačava ju društvo koje trivijalizira i odbacuje religioznost-duhovnost; To dovodi, u nedostatku ičega boljeg, do idealiziranja “mladosti” i prikazivanja zrelosti kao dosadnog, otupljujućeg, poražavajućeg, zapravo zlog, represivnog, reakcionarnog stanja.

(Jedina “dobra” odrasla ili starija osoba je, u modernoj kulturi, napredanjak čija je “vitalnost” iskazana njezinim poštovanjem prema hegemoniji mladosti; mora prihvatiti seksualnu revoluciju, različitost, kulturu narcisizma, distrakcije i intoksikacije – i sve ostale nihilističke i prolazne aktualne trendove.)

Jedini konstruktivan način izlaska iz “zaključanosti u adolescenciji” je duhovniji život, a to se može dogoditi samo unutar okvira religije kao stvarnosti: No naravno, sile zla dominiraju Zapadnim kulturnim vodstvom, a one sigurno ne žele taj bijeg; žele društvo beznadnih, stalno starećih ljudi koji žele biti mladi.

Na svakome pojedincu je da isplanira i ostvari svoj bijeg iz onoga što moramo prepoznati kao zatvor idealizirane vječne adolescencije.

Izvorni post Locked-in adolescence syndrome:individually and collectively, Bruce G Charlton (Preneseno uz nešto više izmjena, BGC govori o stanju “locked in adolescencije”” koristeći usporedbu s “locked in” medicinskog stanja.)

Izvor: Katolik s dna kace