Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života – BGC

Imanje cure/dečka i zabava kao smisao života – BGC

Odrastajući u kasnim šezdesetima i sedamdesetima, dojam koji sam stekao o svrsi života jest da morate, u svakom trenutku – od razdoblja od oko 10 godina, “imati curu” – i da je u tome smisao životu(takav život su prezentirali na televiziji, u filmovima, u knjigama).

Život se mora fokusirati oko dvije stvari; (I). imati curu, i (II) činiti zabavne stvari.

***

Ideja (implicitna) je bila imati više, iako ne previše, djevojaka, možda jednu godišnje? Kako bi demonstrirali da mislite “ozbiljno” oko “veze” – a samo jednu istovremeno kako bi demonstrirali da ste u stanju biti pošteni i vjerni.

To je bio temelj za sve ostalo – primjerice obrazovanje, posao ili hobije; Zapravo, obrazovanje, posao i hobiji su sami po sebi bili implicitno usmjereni prema većem dugotrajnom uspjehu s djevojkama i zabavom.

***

Sjećam se kada sam, kao sedamnaestogodišnjak, nazočio (obveznom) predavanju pastora Škotske crkve koji je odgovarajući na pitanje rekao da bi seks trebao biti samo u okviru braka. Smatrao sam da je takva ideja bizarna i luda – zapravo da negira život, jer sam upio prevladavajuću kulturu da je vanbračan odnos dečka-djevojke jednostavna glavna stvar u životu; to je bila tema gotovi svih televizijskih programa, filmova i knjiga koje sam ikada pročitao, uključuju i one najbolje čije likove sam želio oponašati.

***

Nisam vidio smisao u braku, i posebno ne u imanju djece – to su bile “nepromjenjive” odluke, a odgovorna osoba ne bi se dovela u situaciju da bude “vezana” “trajnom” situacijom – ideal je bio da se život mijenja ovisno o situaciji. To se činilo očitim.

Poanta nije da sam bio u krivu, iako očito jesam, nego da tada nisam uopće bio u stanju shvatiti brak i obitelj – činile su se kao proizvoljne, okrutne i restriktivne stvari.S obzirom da nisam vidio stvarni smisao ili značenje u životu, neprijatelji su mi bili dosada i tuga.

Kako bih se borio protiv dosade i tuge, želio sam posložiti život kao apsorbirajuću psihodramu – s jedne strane nije bilo dobro imati vezu koja je toliko trivijalna da psihološki nema važnosti; ali s druge strane ne bi bilo dobro imati vezu koja je toliko ozbiljna da izaziva tugu.

Dakle ideal prema kojem sa živio bio je tražiti umjereni put s umjereno velikim brojem umjereno ozbiljnih veza koja traju umjereno dugo razbolje – i kada su završile ostavile su umjereno žaljenje, ali i dalje mogućnost prijateljskog odnosa tako da bi mogli imati mrežu “bivših” s kojima bi se mogli podružiti i s kojima bi imali sjećanja na “dobra vremena”.

Niz umjereno ozbiljnih djevojaka bi mogao nakon nekog vremena dovesti do određene vrste “proširene obitelji” koja pruža emocionalnu potporu, osjećaj ukorijenosti, blagu stimulaciju itd. Takva ideja postojala je u umjetnosti i masovnim medijima.

***

Ukratko, moj idealni život, (ne kompromisni, nego idealni) kroz djetinjstvo, mladost i ranu odraslost se temeljila na metafizičkom vjerovanju koje je Murray opisao kao tipičnim za moderno doba:

Ljudska bića su skup kemikalija koje se aktiviraju i, nakon nekog perioda, deaktiviraju. Smisao života je što ugodnije potrošiti vrijeme između te dvije faze.

Autor je Bruce G. Charlton. (Izvorni post The girlfriend/boyfriend culture…)

Izvor: Katolik s dna kace