DE CIVITATELUKA ILIĆ/konzervativac.com
Pobačaj na zahtjev financiran od države, tzv. „istospolni brak“ i zakonsko nametanje riječi koje smo dužni koristiti kada se obraćamo pojedinim (tzv. transrodnim) osobama (a ne zaboravimo i pravo na korištenje zahoda po želji), samo su neka od „prava“ za koja se bore današnji progresivni aktivisti. Prvo su „pravo“, odnosno „pravo na pobačaj“ već ostvarili u velikome dijelu svijeta (makar je borba za „pravo“ da sve to financira država još uvijek u tijeku), drugo se pak „pravo“ poprilično ukorijenilo na Zapadu, a ofenziva za ostvarivanje trećega je u tijeku. Svim je tim progresivnim aktivistima zajedničko da se bore protiv istine, protiv zbilje, samovoljno je nastojeći izmijeniti, preoblikovati na svoju sliku, po svojoj želji, a pritom je jedna od glavnih taktika manipulacija jezika. Ili kao što je upozorio Peter Kreeft: „Ako nemate riječ, koncept će vrlo brzo umrijeti. Kada koncept umre, stvarnost umire. Tako da napadi na metafizičku stvarnost dolaze kroz napad na jezik“; jer „kontroliraj jezik, pa ćeš kontrolirati misli; kontroliraj misli, pa ćeš kontrolirati ponašanje; kontroliraj ponašanje, pa ćeš kontrolirati svijet“.
Progresivizam: svijet u službi samovoljnoga ja
„Bit ćete kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“, zmijine su riječi upućene prvim ljudima i oni, zavedeni njenim riječima, jeli su sa stabla spoznaje dobra i zla. Naši su praroditelji poslušali riječi prvoga radikala koji je prkosno odgovorio Bogu: Non serviam! „Prvi radikal poznat čovjeku koji se pobunio protiv establišmenta i ostvario to toliko djelotvorno da je barem zadobio svoje kraljevstvo jest Lucifer“, piše Saul Alinsky u posveti knjige Pravila za radikale. Ne čudi, stoga, što u svojoj knjizi The Unholy Trinity: Blocking the Left’s Assault on Life, Marriage, and Gender (2017.) Matt Walsh piše: „Prvi liberal zvao se Lucifer. Bio je anđeo. Živio je u Nebu … prije samoga vremena. I danas je mogao biti tamo da je to odabrao, ali u svojemu apsurdnom i nezasitnom ponosu nije htio prignuti svoje koljeno vrhovnoj Božjoj volji. Non serviam. ‘Neću služiti’, rekao je želeći voljeti samo sebe.“ Uočavamo da Walsh liberalizam, odnosno progresivizam poistovjećuje sa štovanjem samoga sebe. Temeljno polazište toga pogleda na svijet glasi da je ja, pojedinac vrhovan, a sve se ostalo podlaže zahtjevima samovoljnoga ja.
„Kada osoba štuje sebe i živi u kulturi kao što je naša, gdje ja vlada iznad svega, jedino što je ostalo za raditi i misliti jest seks. I, kao što ćemo vidjeti, smrt. Seks i smrt. Kada ne slijediš krepostan život niti tražiš duhovno ispunjenje bilo koje vrste, sve što Moćno Ja može učiniti jest zadovoljiti se – i umrijeti“. Iz ovoga navoda možemo uočiti kako Matt Walsh čitav liberalni projekt svodi na eros i thanatos, isključujući pritom bilo kakav grčki pathos. Walsh otkriva da je „domino efekt“ – na koji su upozoravali mislioci poput G. K. Chestertona kada je napisao da će „sljedeća velika hereza biti napad na moral, posebice spolni“, a koji su pobornici samovoljnoga ja nazivali neopravdanim i nepotrebnim zastrašivanjem puka – postao stvarnost.
Nesveto trojstvo
Napad na život
Matt Walsh u sljedećim poglavljima svoje knjige razotkriva progresivni napad na život, brak i spol, a pritom je glavna taktika ranije spomenuta manipulacija jezika. Masovni infanticid omogućen je redefiniranjem života, a pobačaj vodi prema i utvrđuje tri temeljna progresivna načela: 1) relativizam, 2) liberalno poimanje seksualnoga odnosa kao rekreativne aktivnosti poput igranja video-igrica i 3) uzdizanje samih sebe iznad Boga jer odbacujemo život koji nam je On dao. Konačno, jedna je od velikih tragedija pobačaja da time odbacujemo sami sebe: svoje očinstvo i muževnost, odnosno majčinstvo i ženstvenost.
Napad na brak
Matt Walsh zatim objašnjava da jednom kada je ostvarena ta pobjeda, liberalizam/progresivizam u skladu sa svojom naravi, sa svojom nezasitnom željom za uklanjanjem bilo kakve nejednakosti nastavlja „borbu za ljudska prava“. Nakon ostvarenih seksualnih sloboda i prava na pobačaj, krenula je bitka za tzv. „istospolni brak“. I opet je glavna taktika napad na jezik: pristali smo na uvjete rasprave koje su postavili progresivisti, naime, da je s jedne strane „tradicionalni brak“, a s druge „istospolni brak“ (ili „brak za sve“ koji, usput rečeno, nije za sve, jer isključuje poliamorne osobe). No tim smo ustupkom borbu za brak osudili na poraz jer smo omogućili normaliziranje kvazi-koncepta tzv. „istospolnoga braka“ koji ima smisla koliko i koncept oženjenoga neženje ili okrugloga kvadrata. Tomu treba pridodati nastojanja oko normalizacije tzv. „istospolnoga braka” putem umjetnosti, medija, zalaganja intelektualaca itd., što nas je dovelo do situacije u kojoj se nalazimo (vidi poglavlje Kulturna hegemonija u tekstu Politika je nizvodno od kulture: Uvod).
Napad na spol
Ne zadovoljavajući se tim uspjehom, aktivisti su krenuli dalje, a ovaj su put „diskriminirana“ skupina, za čija se prava treba izboriti, tzv. „transrodne osobe“. Matt Walsh objašnjava da se ovdje, kao i u ranijim slučajevima, očituje nebuloznost, nekoherentnost i protuslovnost čitavoga progresivnog pokreta. S jedne su strane feministkinje koje inzistiraju na odbacivanju tradicionalnih rodnih uloga nametnutih od strane patrijarhata, odnosno tvrde da dječak može biti dječak makar nosio ružičastu odjeću, a djevojčica djevojčica premda nosila plavu. S druge su pak strane transrodni aktivisti koji učvršćuju rodne uloge te iz činjenice da dječak voli nositi ružičasto, a djevojčica plavo zaključuju da je dječak zapravo djevojčica, a djevojčica dječak. Ako jednom transrodni aktivisti ostvare pobjedu, što će progresiviste spriječiti da se bore za prava transvrsnih, transinvalidnih ili transrasnih osoba? „To su samo zastrašivanja i pretjerivanja koja nemaju utemeljenja u zbilji“, pokušava nas umiriti progresivist, pritom se uzdajući u to da smo zaboravili sve ranije situacije u kojiima su se ta zastrašivanja i pretjerivanja pokazala točnima.
Nema predaje
Matt Walsh u posljednjemu poglavlju svoje knjige upozorava kako stvari ne stoje dobro, da mnogi nisu spremni boriti se za istinu, da nisu voljni ostaviti ono što nam svijet nameće i živjeti drugačije, i da je zato „rat“ za našu kulturu završen, a mi smo više poput malobrojnih gerilaca „na okupiranome teritoriju, raštrkani i istrošeni, ali se nastavljamo boriti jer je jedina druga opcija predaja“. Međutim, u konačnici znamo da pobjeđujemo, točnije, da Bog pobjeđuje i da će one koji su se dobro borili nagraditi zbog njihove vjere i hrabrosti, a oni koji su napustili svoje položaje iz straha ili ravnodušnosti suočit će se s ludošću svoje odluke. I dok znamo što će se dogoditi na duže staze, ne znamo što će biti u međuvremenu, odnosno koliko ćemo poraza pretrpjeti. No i u toj boli i patnji, u tim porazima svejedno ćemo slaviti Boga. „I jednoga dana, nakon što odslužimo svoju dužnost na ovome bojnom polju, i nakon što se hrabro, časno i s vjerom budemo borili do posljednjega daha, imat ćemo svoju pobjedu“.
Luka Ilić
Corrigenda, 27. siječnja 2022.
Prvo, što se samoga teksta tiče, stilski sam ga uredio, izmijenio poneku rečenicu i ubacio poveznice.
Drugo, iako u posljednje vrijeme nisam previše pratio što radi i piše Matt Walsh, zadnjih sam se dana našao u situaciji da poslušam neke njegove stvari. Primjerice, njegovo gostovanje kod Tuckera Carlsona gdje je reklamirao svoju novu knjigu za djecu Johnny the Walrus o dječaku Johnnyju koji u svojoj maštovitosti i razigranosti zamišlja da je morž. Iz tog je razloga počeo nositi kuhače za kljove, a čarape kao peraje. I sve bi to bilo bezazleno da njegova progresivna i pomalo zbunjena majka ne misli, uvjerena od društva i interneta, da ako se tvoje dijete identificira kao nešto, onda je ono to nešto. Stoga ona počinje odgajati svoje dijete kao morž, poštujući njegov identitet. No je li dovoljno da dijete misli, vjeruje da je nešto kako bi bilo to nešto? Više o svemu tome u njegovoj novoj knjizi koja bi trebala izaći krajem ožujka ove godine. Na Walshovu su mi pak Youtube-kanalu naročito zanimljivi bili njegovi komentari i osvrti upravo na teme koje obrađuje u ovoj knjizi. Konačno, osim već spomenutoga Nesvetoga trojstva, Matt Walsh napisao je i knjigu Church of Cowards: A Wake-Up Call to Complacent Christians (hrv. Crkva kukavica: Poziv na buđenje samozadovoljnim kršćanima), u kojoj razotkriva stanje kršćanstva u Americi (samo u Americi?) i poziva nas da kao kršćani odbacimo mlakost i osrednjost, da se odreknemo samih sebe, uzmemo svoj križ i idemo za Isusom.